Prije gotovo mjesec dana objavljen je moj tekst s ovim ili ponešto modificiranim naslovom na nekoliko portala.
I iskreno, ni malo nisam iznenađen brojnim negativnim komentarima, budući da sam unaprijed svjestan koliko su neke teme kod nas “osjetljive” – kad kažem “kod nas” onda u ovom slučaju mislim na “naše” – “desne” portale, budući da na onim drugima i ne objavljujem svoje članke.
Bilo je svega – od uvreda i napada (na moju malenkost i urednika, primjerice, Maxportala M. Markovića – gdje je to bilo naročito izraženo) do potpore, kako to i inače biva kod “kontroverznih” dnevnopolitičkih tema koje “golicaju” maštu i izazivaju (s razlogom ili ne) sasvim oprečna mišljenja i stavove.
Najprije moram reći kako sam jako zadovoljan, ne samo iz razloga što je spomenuti “sporni” tekst (baš na tom Maxportalu – čiji je slogan “Slobodno je lijepo“, s čime se bez ostatka slažem) dobio 335 “lajkova” (što mislim da i nije tako loše), nego i stoga što su mi mnogi ljudi koji me znaju (vjerovali ili ne) putem e-maila ili mobilnog telefona izrazili potporu (i to onako, iz čistog mira, ničim izazvani).
Gorana sam sreo jednom u životu
Budući da ja ne komuniciram putem društvenih mreža, ovim putem želim se osvrnuti (onako u globalu – a kako drugačije) na neke od napada koje (ipak) nisam očekivao, a vezano za to kako smo Marko Milić i ja (a što se može iščitati iz pojedinih reakcija) vjerojatno “krivi” za rat u Hrvatskoj, brojne žrtve i “izgubljene ruke i noge”.
Milić junior je (koliko znam rođen 1993. godine (i ne vjerujem da bi mogao bilo što imati s agresijom na našu zemlju), a što se moga CV-a od 1991. godine nadalje tiče, jako je dobro poznat mojim suborcima iz 2. gardijske brigade (“Gromovi”) te ne osjećam potrebu u tom smislu išta dokazivati.
Nas dvojica (Marko – kojega osobno, ruku na srce, ne znam, niti sam ikad bio u kontaktu s njime) i ja, također smo stavljeni u kontekst “udbaša”, “kosovaca”, “jugonostalgičara”, a što je u svemu najzgodnije, poveznica je njegov otac, Goran Milić.
E, sad, vjerovali ili ne, ja ne znam osobno ni Gorana. Jedan jedini put sam ga imao prilike vidjeti u Gradskoj kavani na Jelačić placu (10 ili 11. mjesec 1991.) i to je sve. Nismo čak ni razgovarali tom prigodom. No, dopuštam mogućnost da netko u Hrvatskoj za mene ima saznanja kako sam “udbaš”, “kosovac”, “jugonostalgičar” (ili što slično) pa uljudno molim da se takvi jave i to objelodane (barem u obliku komentara ispod ovog teksta ako im se već neda pisati članak o tomu).
No, da se ovo moje štivo ne bi pretvorilo u puko naklapanje (“trla baba lan”), prelazim na neke konkretne stvari.
- Nitko me do sada nije ni jednom riječju uvjerio da je spomenuti Marko Milić nemoralan, zlonamjeran, nekompetentan, nesposoban ili u bilo kojem smislu nepodoban da ne bi mogao raditi u državnoj službi;
- To što mu je otac bio (ili jeste) “ovo ili ono” (od “Yutelovca” do “jugonostalgičara”, od “uhljeba” na HTV-u do “kosovca” ili “udbaša”), po meni nema (čak i ako je i istina) nikakve, ama baš nikakve veze s tim momkom;
- Mi nismo Hrvatsku stvarali da bi “lovili vještice” i ljude progonili zbog biološkog podrijetla ili obiteljskog stabla, pa niti pedigrea srodnika, uključujući i najbliže. Ja ne spadam u “čopor” bilo koje vrste i nemam sindrom “Pavlovljevog psa”. Da bih na nekoga “pjenio” moram imati dobar razlog – da bih ga ugrizao još bolji;
- Dakle, sve one nebulozne primjedbe da Milić junior ne može biti glasnogovornik Vlade zato što mu je otac “to i to” ili nije ono što bi netko mislio da treba biti, u najmanju ruku su promašene, bedaste i to je ispod razine javnog dijaloga;
- Mnogi čini se ne znaju kako je izbor glasnogovornika vlade autonomna odluka (i pravo) vlade i da to nije funkcija na koju se dolazi izborima ili odlukom Sabora. Kod nas u Hrvatskoj je generalni problem Vlada i njezin predsjednik, a ne glasnogovornik (koji kao servis Vlade samo čita ili izlaže ono što mu ona naloži – bez ikakvoga prava iznošenja osobnih stavova);
- Svaka transpozicija “krivnje” s oca na sina (ili po bilo kojoj drugoj srodničkoj ili biološkoj liniji), unaprijed je promašena i ona ne spada u civilizacijske uzuse današnjeg demokratskog svijeta, niti slobodnih društava.
I na kraju, da se osvrnem na komentar cijenjenog gospodina Mate Bašića, kojim je prozvao i urednika Maxportala (pitajući “čemu takvi tekstovi” – kao što je moj) i navodeći kako se ja “ziheraški”, “fluidno” (itd) “referiram” na neke skupine, ne navodeći konkretno o komu je riječ.
Najprije moram reći da nisam cijeli komentar ni čitao (jer u pitanju je čitava “plahta” od teksta), ali želim odgovoriti na ovaj njegov navod koji sam upravo spomenuo.
Moj dragi i cijenjeni gospodine Bašiću, ja se doista (vjerovali ili ne) ne bavim sastavljanjem popisa onih koji spadaju u ovaj ili onaj “čopor” (kako sam naveo u slučaju halabuke koja se digla na mladog Milića), jer za to nemam ni volje ni vremena, niti mislim kako bi to bilo produktivno.
Po mome sudu, mnogo je bolje da se pripadnici ovog našeg “čopora” (figurativno rečeno – jer ja ih ne smatram divljim zvijerima, samo nalazim neke zajedničke osobine između njih i vukova, primjerice) sami identificiraju, prepoznaju i jave – kao što su se i javili.
Drugo, gospodine Bašiću, po pitanju “moralnih čistunaca” i samozvanih “domoljuba” vrijedi isto pravilo. Oni se također jako brzo i lako sami otkrivaju, jer “skaču” na sve što se ne uklapa u njihovo poimanje demokracije, slobode i istine o Domovinskom ratu.
To su Vam gospodine Bašiću, oni koji se toliko busaju u “junačka prsa” da su im već odavno poplavila (a veliko je pitanje tko su, što su i kakvi su im motivi) i skloni su SVAKO, ama BAŠ SVAKO mišljenje koje se ne uklapa u njihov svijet apriori odbaciti (bez promišljanja i argumentacije) i usput obvezno i uvijek grubo napasti onoga tko takvo mišljenje izrazi, ne rijetko uz primitivne uvrede i neodmjerene riječi.
Da budem sasvim konkretan, po meni su prepoznatljivi primjerci takve vrste, recimo, sljedbenici Dobroslava Parage, koji nama koji smo se borili za današnju Hrvatsku prebacuju kako smo s “komunjarom Tuđmanom” prihvatili ovu “avnojevsku” Hrvatsku, umjesto da smo barjak razvili na obali Drine, a osobno se nikad nisu maknuli dalje od Virovitice ili Požege.
Oni i njihovi istomišljenici mrze prvog hrvatskog predsjednika više nego bilo koga drugoga i kad je o njemu i politici hrvatskog državnog vodstva u vrijeme Domovinskog rata riječ, na istoj su valnoj duljini s Pupovčevim “Novostima” ili Bakirom Izetbegovićem (ako ne vjerujete idite na neku od njihovih stranica i pogledajte). Eto, oni su Vam (po meni) tipični (mada ne i jedini) primjerci takvog “čopora”.
Vidite, gospodine Bašiću, ja imam toliko životnog iskustva, da me doista nitko ne mora podučavati slobodi i demokraciji, a još manje dopuštam da mi se određuje kako ću i što misliti, pisati i govoriti. Moje ljudsko pravo, gospodine Bašiću je misliti, pisati i govoriti. Moje ljudsko pravo je i ne biti u pravu, no, u tom slučaju priznajem samo ARGUMENT i ništa drugo.
Niti u jednome od negativnih komentara vezano za moj “sporni” tekst objavljen na Maxportalu 3. kolovoza o.g. (“Što je sporno u imenovanju Marka Milića!?”), nisam našao ništa ni nalik argumentu. Ništa osim žuči, uvreda i paušalnih objeda bez ikakvoga rezona i pokrića.
A o tomu što uredniku portala M. Markoviću “treba” ili “ne treba”, nek razmišlja on, ja njegov tutor nisam, niti imam ambicija to biti.
Ali nisam ni “Pavlovljev pas” niti pripadam bilo kojemu “čoporu” (pa ni vučjem). I ponavljam: nisam se borio za Hrvatsku u kojoj će se ljudi diskvalificirati po kriterijima podobnosti roditelja, djedova ili stričeva i napadati bez razloga.
Ako se ne varam, Vi živite u zapadnom, demokratskom i slobodnom svijetu, pa bi trebali znati što je sloboda mišljenja i izražavanja, gospodine Bašiću.
Nemojte da Vas ja koji sam odrastao u komunističkoj Jugoslaviji moram učiti tomu.
P.S. Smatrate li da ima potrebe, urednik Maxportala Vam može dati moj e-mail, otvoren sam za svaku raspravu, ali je možda bolje da je ne vodimo javno (ne radi mene, nego iz sasvim drugih razloga – o kojima ne bih sada i na ovom mjestu).
Zlatko Pinter
