Vjerodostojnost, koju po svoj prilici većina hrvatskog naroda prigovara Plenkoviću, s pravom, nije samo njegova boljka. Mnogi će postaviti pitanje, tko se i na temelju čega, smije pozivati na hrvatski narod u tumačenju konkretnih događaja.
PIŠE: Marko Ljubić
Izgleda složeno pitanje, ali nije. Ako se dragovoljno kulturološki, vrijednosno i ukupno identitetski gotovo 90% hrvatskog naroda izjašnjavaju kršćanima, od čega preko 86% katolicima, onda ne trebaju prevoditelji i interpretatori objašnjavati tim istim ljudima da je Istanbulska konvencija udar na njihove standarde, ili da je usvajanje djece homoseksualnog para izazov njihovom vrijednosnom minimumu.
Tu su stvari egzaktne, a svaka interpretacija izvan tih pokazatelja je manipulacija ili muljaža, da ne kažem javno nasilje. Vjerodostojnost jest ili nije.
Ne može se selektivno primjenjivati javne stavove, prilagođavati ih ljudima nositeljima stavova i očekivati ne postavljanje pitanja ili pitanja o vjerodostojnosti.
Hrvatski suverenisti su primjerice, unazad nekoliko dana imali nekoliko konferencija za tisak, najavljivali su promociju svog programa i, što je u ovom slučaju bitno, osuđivali su neku vrstu “napada” na dom Hrvoja Zekanovića.
Pa se Zekanović sam nekoliko dana navalio uspoređivati s Milodarom, koji je njega nazvao Srboljubom, jaukati o vlastitoj ugroženosti, da me je to podsjetilo na monodramu Josipa Pejakovića i sućut zbog ugroženosti pretvorilo u tragikomediju.
Naime, u monodrami, dječak je nekoliko dana izostao s nastave i kada se pojavio, pita ga učiteljica
– Jozo, gdje si ti?
– Smrtni slučaj drugarice učiteljice!
– Što je bilo, Jozo dragi?
– Stari se lupio čekićom po prstu!
– Zaboga Jozo, nije valjda umro zbog toga!?
– Nije drugarice. Kad se udario, urlao je toliko da smo ga morali zaklati. Pa bio sprovod.
Ne znam jesu li prihvatili Jozinu ispričnicu, no znam da ima logike Prkačinov komentar u emisiji Osiječke TV, V&P Tretman, da se nekome tko je stvarno prepoznat kao suverenist nitko ne bi usudio šarati po kući.
Prkačin je izazvao huligane – Hajde meni napišite!
Što želim reći? Prvo, suverenisti i nacionalisti ne jauču. Ili pobjeđuju ili gube. Ako gube, nisu suverenisti. Traže najmanje isto što daju. Dva ili tri dana prije “napada” na Zekanovića, što je i “Milodar” Pupovac, očito s guštom javno osudio, Zekanović se imao prigodu očitovati o suđenju Bojni Čavoglave na Visokom prekršajnom sudu. Nije se očitovao.
Možda je mislio da treba poštovati neovisnost “institucija” i sačekati pravorijek. Možda mu nije palo na pamet da “neovisne” institucije neće otežavati život Plenkoviću tijekom unutarstranačkih izbora, a neovisnost je dokazano uvjetovana senzibilitetom prema potrebama vladajućih, stoga naš Hrvoje to ne zna, ali – šutio je o suđenju simbolu obrane Hrvatske.
Stjecajem okolnosti, ispod tog simbola je potpis Marka Perkovića Thompsona, a postoji javna percepcija da Zekanović ili radi na tome ili očekuje blisku političku suradnju sa Škorom, koji, stjecajem okolnosti nije u dobrim odnosima s Thompsonom. E, tu dolazimo do vjerodostojnosti.
Kako kritizirati Plenkovića i kompaniju, kako im prigovarati i nuditi sebe umjesto njih kao izbor narodu, a prvom zgodom dovoditi se u stanje javnih pitanja – je li suverenist Zekanović, suverenistkinja Tomašić, Ilčić ili Pavliček i ekipa, zatajila temeljnu simboliku oslobodilačkog rata da ne izazovu Škorinu nervozu, a od njega nešto očekuju?
Kako očekivati suosjećanje i potporu kada ti netko nacrta “U” na kući, a mirno gledati državni progon pjesme i autora, pod kojom se još uvijek ukupovaju heroji poput Crvenkape ili kome se prijeti progonom zbog ustrajnosti na simbolici nacionalnog oslobođenja? Nikako.
To mogu samo ljudi kojima vjerodostojnost ništa ne znači i koji ju tumače kao i Plenković. Napadaju ga zato što je moćan, a oni nisu.
Marko Ljubić/Foto:cropix
