Tuđmanove proročke izjave i histerija ljevičara: “Loša bila ’25.”

14 prosinca, 2025 maxportal
Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

U posljednje vrijeme, zapravo još od spektakularnoga ljetošnjega Thompsonova koncerta na zagrebačkom Hipodromu, lijevi zmijolovci, tražeći iza svakog kuta (Josipovićevu) fantomsku ustašku guju, prizivali su svako malo Franju Tuđmana kojega su inače mnogi od njih, poglavito mediji, za života nonšalantno krstili – ustašom.



Sada im je, međutim, prvi predsjednik jamac kako je ZDS ustaški pozdrav – bez ikakvih (dvostrukih) konotacija jer je, vele, Franjo raspustio HOS kako se Hrvatska eto ne bi brukala. Jedino što je značajno u tome što oni koji mu nikad nisu oprostili neovisnu, dakle današnju državu Hrvatsku, spominju prvoga predsjednika, je to što evo daju šlagvort za evociranje nekih njegovih izjava. Proročkih – danas (nam) je jasno!

Čekajući hladne glave

No, prije toga sjetimo se jednog drugog proroka koji je svojevremeno s – čak američke! – distance razumio zašto su Tuđmanovi ljevičarski osporavatelji u političaru koji je stvorio državu Hrvatsku vidjeli (samo) autokrata i, već rekosmo, ustašofila.

Riječ je o Henryju Kissingeru, vjerojatno jednom od najznačajnijih osoba svjetske diplomacije novijega doba, američkom državnom tajniku za mandata Richarda Nixona i Geralda Forda, i čovjeku koji je u ovoj dolini suza poživio čitavo stoljeće. Da, i dobitniku Nobelove nagrade za mir, čije bi diplomatsko iskustvo itekako dobro došlo u ovo današnje vrijeme kada proživljavamo neku – modernu? – inačicu hladnoga rata.

Taj je diplomatski genij, uz dakako sve kontroverze koje su zapravo i logične za nekoga tko je obavljao tako bitne dužnosti, ali i živio čitavih 100 godina, Tuđmana upoznao 1990., kojom mu je prigodom zagrebački gost pojasnio kamo ide Jugoslavija i Hrvatska (još) u njoj. Štoviše, Tuđman je svome domaćinu ponudio da mu bude vanjskopolitički savjetnik, na čemu je taj Nobelovac zahvalio i kazao kako će razmisliti.

Nekoliko godina kasnije, nakon hrvatske pobjede u ratu protiv velikosrpske agresije, Kissinger je svome davnom gostu poslao pismo:

“Gospodine predsjedniče, kao i svi veliki ljudi, za života nećete dočekati pravilno tumačenje vaših zasluga za narod, to će učiniti tek buduća pokoljenja, ali, vjerujte, učinit će. Vi ćete biti veliki čovjek hrvatske povijesti, ali ne za života, već kada ocjene budu donesene hladne glave.“

Ni godinu kasnije, 23. studenoga 1996., u zagrebačkoj Zračnoj luci Pleso, Franjo Tuđman, već ozbiljno bolestan, održao je govor koji bi valjalo – ali tko ima taj kredibilitet?! – održati i danas usred svih onih zvijezda petokraka i prizivanja Jugoslavije pod krinkom nekakvih balkanskih federacija po hrvatskim trgovima.

Judine škude

„Nećemo dopustiti ostatcima jugokomunističkog sustava, niti jugosrpskog, stanje kakvo smo bili zatekli u Hrvatskoj uspostavom hrvatske slobode i demokracije. Nećemo dopustiti da nam sve to dovedu u pitanje“, poručio je svima onima koji se vežu s crnima (da, i s crnima!), i sa zelenima i žutim vragovima protiv hrvatske slobode i neovisnosti. Ukratko, svima koji se prodaju za Judine škude…

I, evo nas danas do nekih od njih! Soroševe siročadi, naime. Potkraj je studenoga novinar Boris Dežulović gostovao na podcastu kod srpskog novinara Branka Rosića i svjedočio kako su on i pokojni Predrag Lucić progurali Čavoglave na Radio Splitu – vjerujući kako je to parodija. Pričao je ovu svoju navodnu uspomenu i ranije po hrvatskim medijima, ali evo sada u studenom ove godine dodao je taj glasoviti zmijolovac, za potrebe srpskoga tržišta, i ekskluzivni nastavak:

“Thompson je došao s fronte s tom kazetom, ja sam je uzeo, i nakon nekoliko dana išao sam u Beograd. Došao sam kod mojih drugova na Radio B92 i pustio im tu pjesmu”, svjedoči taj bivši Feralovac sa, sad već, srpskoga – Pupovčeva – kazana,  tzv. tjednika srpske manjine u Hrvatskoj, koji je zbrinuo prva (a i ostala) pera upokojenog splitskog (satiričnog) tjednika.

U ovoj Dežulovićevoj prvoj rečenici krije se zapravo sav nepomirljivi nesporazum između onih koji znaju što je bilo, i onih koji im ne mogu oprostiti što je bilo onako kako je uistinu bilo. Thompson je, naime, došao s bojišnice (i vratio se potom na nju), a Pupovčeva je perjanica mrtav-hladan otišao kod svojih drugova beogradskih da se malo sprdaju s Čavoglavama.

Lavež bijesnih pasa

Ma, mogao je nosač kazeta ratnih godina gdje je htio na teritorij pod srpskom kontrolom. Pa, i u Sarajevo je u ljeto ’92. došao autom sa splitskom registracijom preko srpskog teritorija. Ima(o) (je) Dežulović srpskih drugova svugdje gdje se god moglo lajati na Hrvatsku. Sad, u ratu ili miru, manje je njima važno. Mali (…) je problem što se nekoć – ponajviše od ’93. – lajalo za Soroševe škude, a, evo, danas za Plenkovićeve eure.

Naime, Hrvatska Vlada ove je godine za Pupovčev tjednik izdvojila 400 000, a godinama ranije davano im je 610 000 eura. S tim da je ovo smanjenje izazvalo nemalu uznemirenost kod onih o kojima je Tuđman govorio na Plesu.

Svima im je, obilježavajući 34. godišnjicu Bojne Čavoglave, nedavno odgovorio Marko Perković otvorenim pismom, baš nekako u vrijeme dok je rečeni Pupovčev kazandžija po Beogradu tumačio kako je izmislio Thompsona. Svjedoči kako je razmišljao, budući da je rat završen, umiroviti pjesmu koja je simbol Domovinskog rata. Treba ju, mislio je, izvoditi samo u prigodama kada se obilježavaju značajni nadnevci. Ne treba više tjerati bandu…

„…Žestoki progon počeo je prije 20 godina. Pokrenuta je prava hajka, organizirana od nekih osoba iz javnog i političkog života, i pojedinih novinara. I krenuli su rušiti pjesmu Bojna Čavoglave. Taj medijski linč i lavež bijesnih pasa promijenili su moju odluku“, tumačio je Marko zašto se predomislio.

Bila je to, također, i poruka Tomislavu Tomaševiću koji je zabranio drugi Thompsonov koncert u zagrebačkoj Areni, u kojoj se za njegova mandata izredao značajan dio srpske estrade, pa i one pjevačice koje su tijekom agresije na Hrvatsku (i Bosnu i Hercegovinu) bile zadužene da svojom pjesmom dižu moral srpskih junaka. Neke poput glasovite Jugoslavenke Fahrete Jahić i u vojničkoj odori. Kako bilo, koncert 27. prosinca počet će – tradicionalno! – izvornim Čavoglavama. A koliko će – i hoće li? – ljudi doći ispred Tomaševićeve arene na zabranjeni koncert, vidjet ćemo…

Scenografija za Titin povratak

Vratimo se, u ovim okolnostima kada je domoljublje izjednačeno s fašizmom, još malo Franji Tuđmanu. U veljači 1990., na Prvom općem saboru HDZ-a, utemeljitelj te stranke bio je sučeljen s inkriminacijom – ustašluka. Pobornici hegemonističko-unitarističkih ili jugoslavenskih velikodržavnih shvaćanja vidjeli su u programskim ciljevima „stranke opasnih namjera“ ništa drugo doli zahtjev za obnovom ustaške NDH.

„…Pritom zaboravljaju da NDH nije bila samo puka kvislinška tvorba i fašistički zločin, već i izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda za svojom samostalnom državom… Prema tome, NDH nije predstavljala samo puki hir osovinskih sila, već je bila posljedak sasvim određenih povijesnih čimbenika“, tumačio je Tuđman. Ali, onima, Titinoj sljedbi, koji su u to vrijeme vjerovali kako će prije Sava poteći uzvodno, nego Hrvati dobiti državu, nije vrijedilo ništa objašnjavati. A, evo, danas sekta oko Tomaševića kani vratiti trg autoru te izjave iz Karađorđeva početkom prosinca’71.

Scenografiju za veliki povratak Ljubičice Bijele vidjeli smo ovih dana. Zagrebom su se vijorile zastave Kompartije i šepirila zvijezda petokraka i, da izvinete, ćirilica. I, kad smo kod simbola, nedavno se u Hrvatskom saboru razvila – uostalom od Hipodroma se uglavnom samo o tome i polemizira – polemika o ’45. Dio, ne baš mali, parlamenta drži kako je to godina oslobođenja.

Slijedom čega valja podsjetiti kako su Bugarska, Češka, Estonija, Mađarska, Letonija, Litva, Poljska, Rumunjska i Slovačka, devet, dakle, članica EU-a, potpisale prije pet godina izjavu u kojoj kažu da za njih 9. svibnja „nije dan oslobođenja, već zamjena jednog totalitarizma drugim“.

Što (ni)je isto?

Na temu simbola nedavno su polemizirali saborski zastupnik Nino Raspudić i predsjednica Savjeta za antifašizam Tesa Goldstein.

Raspudić je postavio vrlo jednostavno, mada i retoričko pitanje: „Jesen 1991., koji je naš znak? Je li onaj na ramenu Jean-Michela Nicoliera ili na glavi Veselina Šljivančanina?!“

„Petokraka na jugoslavenskoj zastavi nije ista koju je koristila JNA u službi Srbije kao agresora“, uzvratila je „savjetnica za antifašizam“. I nije, dakako, sabornik mogao propustiti ovu (modrićevsku) asistenciju da poentira: „Pa, onda ‘Za Dom spremni’ nije isto HOS-ov 1991. i onaj 1941.“ Na što će esdepeova antifa: „Ali on se treba koristiti isključivo u komemorativne svrhe.“

A, petokraka može u svrhu (svakodnevne) borbe protiv svih vrijednosti povezanih s nacijom i Hrvatskom te istovremeno u službi veličanja kulta trostrukog narodnog heroja i žalovanja za Jugoslavijom. Ma, onaj bi Tuđmanov govor sa, sad već, njegova zagrebačkog aerodroma

Josip Vričko/Katolički tjednik


Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  


-->