Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik/Sarajevo
Evo, prošle su sve kolovoške noći, a još je živa Jergoviću na ramenu glava. Nije ga više uznemiravala – čak! – ni bakica (s psićem, doduše), koja ga je, dok je kavenisao u svome zagrebačkom azilu, malo preimenovala, da ne velimo – prekrstila.
Po, dakako, “nalogu” Andreja Plenkovića i Davora Božinovića, baš kao i onaj diverzant što je pod okriljem noći napao Miljenkovu fasadu obećavajući domaćinu uzbudljiv kolovoz.
No, čak i da se nisu dogodila dva rečena incidenta, što ih je Jergović uz pomoć svoje bolje – u slaboj inače konkurenciji – polovice žurno publicirao i digao na razinu Sarajevskog atentata, iznimno je zanimljiv odnos toga nesuđenog (suvremenog) klasika, sad hrvatskog, ili regionalnog – svejedno, sa Zagrebom.
Znaju, doduše, granate biti nezgodne
Otkud, podsjetimo se malo, taj, valjda bivši, Sarajlija u glavnom gradu svih Hrvata? Odgovor je zapravo jednostavan, mada ne zbog toga i manje dramatičan. Kako je osobno svjedočio iz sigurnosti novoga zavičaja čim je utekao na sigurno, bojao se, ali baš onako žestoko, granata. Jer, ipak, ne možeš baš čitav rat provesti u sigurnosti diskoteke SS kao specijalni gost sarajevskog gospodara života i smrti Ismeta Bajramovića Ćele.
I tako je pjesnik, čijoj je duši potrebna sloboda, prostranstva… naprosto se ispalio.
(Evo i male digresije primjerene obilježavanju 100. obljetnice rođenje „prvog predsjednika“: Nakon što je u listopadu 2003. Alija preselio (na Kovače), u njegovoj su ostavštini našli i Jergovićevu knjigu s posvetom: “Gospodinu Aliji Izetbegoviću s početka i kraja zajedničkih nam belaja.“ Procjena, inače, potpuno kriva. Belaji, dijelom i Alijinom krivnjom, zapravo nikad nisu prestali… Ali, Jergovićeve političke procjene ionako su glasovite. Konkretno, pripadnik je uz ino škole pokojne Latinke Perović i teze kako nam je Jugoslavija bila prva Europa, koju je, za potrebe srbijanskog tržišta, nadopunio opaskom kako je Brozova tvorevina Hrvatskoj dala više od Europske unije.)
A kada više nije bilo granata, (umalo) bard, u miru je tumačio zašto nerado svraća u rodni grad. Ne pada mu, veli, na pamet trpjeti da mu po Sarajevu psuju mater ustašku. Istovremeno, tvrdio je kako mu je poprilično svejedno hoće li mi u Zagrebu netko nešto opsovati. Mater, bosansku – predmnijevam, primjera radi… Zanimljiva je ovo opaska, mada ne i (baš) originalna.
Tako je govorio Davorin Popović
Naime, Davorin Popović, koji je stanovito (ratno) vrijeme proveo u Zagrebu, tumačio je zašto tamo, unatoč ponude Croatia Recordsa, nije i ostao. „Ja bih radije da mi u Sarajevu moja raja kaže ‘đe si, *upak’, nego u Zagrebu ‘kak’ ste, gospon Popović?“. Što se, jasno, kasnije po Sarajevu rado citiralo.
Poglavito nakon što je Pjevaču u lipnju 2001. na naplatu došlo to što je čitav život volio sve što vole mladi – pa i kad više nije bio tako mlad. Zapravo, ta ga je njegova doskočica nadživjela gotovo kao i neke njegove pjesme. Ipak, gradski oci su mu dali ulicu tamo negdje u predgrađu, oko zračne luke. Gotovo na granici s „boljim dijelom BiH“. Nije se, eto, od pustih osmanlijskih gazija uspio dokopati grada, na čijem je asfaltu živio.
Osim što, evo, nije originalan, Jergović nije, kao što Davorin jest, ni dosljedan. Odjedanput mu više nije svejedno hoće li mu u Zagrebu netko nešto opsovati. Iako, strašna ona bakica nije (baš) psovala već ga je – samo? – nazvala *ovnom. Slijedom čega se pametno – a Jergoviću za nauk – sjetiti Meše: „Boj se *ovna, boj se ovna, a kad ću živjeti?“ Pa, kad već ne može – a tko danas može?! – pisati kao neumrli klasik Selimović, mogao bi makar slijediti njegove (životne) mudrosti. A ne cviliti čim ga netko mrko pogleda.
Povremeno se, ipak, piščeva distanciranost spram nove adrese, ipak gubila. Tako je u posljednjoj priči knjige Trojica za Kartal – tomu, kazala je književna kritika, pokušaju da ponovo napiše, tj. nastavi Sarajevski Marlboro – svjedočio kako je tek kada je tijekom potresa vidio svu krhkost Zagreba, zavolio ga je baš kao što je prije 30-ak godina u ratu volio Sarajevo. No, vidjeli smo, granate su bile jače od te ljubavi… A kako se i Zagreb više-manje oporavio, Jergović ga više ne voli kao što ga je volio kad se ono rušio. Da bi taj ex-Sarajlija volio neki grad, mora ga zadesiti makar potres. Osim Beograda…
Velik je Beograd
“Meni je, recimo, u Beogradu puno bolje nego u Zagrebu. Čak mislim da je i objektivno bolje, iz prostog razloga što je Beograd veći od Zagreba, pa samo ta veličina izrodi i nešto pozitivno“, povjerio je svoje osjećaje prema svome bivšem (?) glavnom gradu u jednom tjedniku tamo daleko. Baš nekako uoči promocije neke njegove knjige. Potvrđujući opće znanu činjenicu kako si je najbolji direktor marketinga.
Dobro, bilo je to prije nekoliko godina. Ali, možda mu je baš sad – kad ga već toliko voli! – pravi trenutak zagrebačku promijeniti beogradskom adresom. Osim što se tamošnji gradonačelnik sprema podignuti spomenik Čiči Draži, i prosvjednici – zanimljivo i Ćaci i Blokaderi – znaju se po beogradskim ulicama šepiriti sa slikom „prvog gerilca na Balkanu“. Što je nedvojbeno ozračje u kojemu bi Jergović mogao napisati nastavak Dvora od oraha.
U toj se knjizi, podsjetimo, Mihailović spominje tek epizodno. A budući da Jergović drži kako je taj glasoviti srpski “antifašist” velika povijesna ličnost, onda dvoumice: zaslužuje li Čiča prerasti u glavnog junaka knjige koja bi svakako morala nastati u Beogradu, zapravo nema!
Čiča Draža, jedna tužna sudbina
„O Draži sam mogao pisati jer sam razumio njegove motive. Naravno, to ne znači da o njemu mislim ni pozitivno ni negativno. Jednostavno, on je trodimenzionalna ličnost, koja je imala svoju tragiku i motive i biografiju. Sve ono što Milošević i Tuđman nisu imali“, tumačio je svoje razumijevanje spram tragične (3D) srpske junačine.
No, vratimo se, nakon što smo evo zagazili u (nedavnu) prošlost, u zagrebačku sadašnjost. Nakon ispada (ne)objektivne zagrebačke bakice i noćnog grafita s pokojom pravopisnom omaškom, glasna manjina veličala je svijetli Jergovićev lik. Osobito njegovu toleranciju, posvećenost slobodi govora te poštovanju drugih i drugačijih.
Konačno, u studenome 2022., Udruga austrijskih knjižara i nakladnika ovjenčala ga je nagradom za toleranciju, o čemu je nagrađeni, usred polemike glede nezgode na kavi i na fasadi, izvijestio tandem ideologa (kasnonoćnih) grafita Plenković & Božinović, tražeći makar zakašnjelu čestitku Vlade.
I kako čitatelj ne bi pomislio da su Austrijanci neobjektivni, evo samo pokoja crtica koja svjedoči o toleranciji toga – možda? – budućeg Beograđanina.
Kistihand!
Prije nekoliko godina, Jergović je, reagirajući na natpis u Vijencu, zatražio, u tekstu naslovljenom Zavežite pse, od ondašnjeg predsjednika Matice hrvatske Igora Zidića da disciplinira glavnog urednika.
A, primjerice, 2006. u polemici s Draženom Katunarićem, u „dokaznom je postupku“ protiv toga pjesnika spominjao i njegov brak sa Srpkinjom, rugao se njegovu djetetu rođenom u tom braku s “alienom”, rugao se Katunarićevu ocu, uglednom sveučilišnom profesoru medicine, kao „udbašu“… I, onda:
“Dražen Katunarić krupna je pojava na hrvatskoj i francuskoj javnoj sceni. Toliko krupna da bi estetska razina hrvatskoga pjesništva bitno poskočila, a proračuni za kulturu Republike Francuske i Republike Hrvatske ostvarili veliku uštedu, kada bi Katunarić izvukao revolver iz ladice i pucao si u sljepoočnicu. Pa učini to, Dražene, ne boj se, neće ništa boljeti! Bit će kao da te je po glavi blago pomilovala ruka tatinoga druga Marka, Aleksandra Rankovića“, poručio je austrijski laureat.
Što je, dakako, tumačeno, za razliku od žvrljotine na fasadi, kao – metafora, na koju u delikatnim okolnostima u Hrvatskoj pravo polažu samo Miljenkovi drugovi slijeva. Ostali su crnokošuljaši.
Nakon čega – ili prije svega! – ono što mogu poručiti zagrebačkoj bakici i autorima “kolovoške noći” jest: Kistihand!
Josip Vričko, Katolički tjednik/Sarajevo
