Prošla godina polako pada u zaborav. Međutim, američko-rusko-ukrajinski pregovori o uspostavi mira upozoravaju.Unatoč zaklinjanju čelnika EU-a da je u Ukrajini moguć samo “pravedan” mir, postaje jasno da bi Ukrajina mogla trajno izgubiti dio svog teritorija u korist Rusije jer ga u četiri godine rata nije uspjela osloboditi.
Ukrajina je teritorijem i stanovništvom velika europska država, ali, unatoč svesrdnoj i svekolikoj višegodišnjoj pomoći država EU-a i SAD-a, nije se uspjela, u srazu s ruskim medvjedom, oduprijeti i povratiti zauzeti teritorij. Kad o tome mislim još sam zahvalniji Tuđmanu i Hrvatskoj vojsci koja je, bez ičije stvarne pomoći i podrške, izvojevala vojnu i diplomatsku pobjedu nad okupatorom te smo sami oslobodili svoju zemlju.
Kad se jednoj velikoj Ukrajini mogla dogoditi takva tragična sudbina, koliko tek tzv. “male države” i “mali narodi” moraju stalno biti na oprezu i nikada, ali baš nikada, ne smiju se uspavati. Nema tih povelja i deklaracija UN-a, tih zaklinjanja na tekstove međunarodnih konvencija kao ni izjava političkih čelnika koje mogu “malima” jamčiti miran san.
Tu vrijedi samo ona: “Uzdaj se u se i u svoje kljuse!” Zato sve zamjerke koje predsjednik Milanović stalno pomalo ima prema modernizaciji našeg naoružanja nisu ništa drugo nego nerazumijevanje i floskule. Nama, da bismo održali život u miru, treba jaka i snažno naoružana obrana. Još su stari Latini govorili: “Si vis pacem, para bellum” iliti “Ako hoćeš mir, pripremaj se za rat!”
Problem je ako se ujutro probudiš i pogledaš kroz prozor. Kad ispod prozora marširaju neke nove uniforme, a tvoje krmeljave oči još ne mogu razaznati jesu li ruske ili američke. Kad ipak prepoznaš odore ili jezik vojnika, onda ispustiš duboki uzdah olakšanja. Hvala Bogu, ipak su Ameri! Prema tome, ono što je sad postalo savršeno jasno (napose nakon Madura i Venezuele te Ukrajine) jest da svi moramo znati i moramo se pomiriti s činjenicom kako je od sada svjetska, pa i naša sudbina, u rukama velikih sila, SAD-a, Rusije i Kine.
Slično misli i bivši ministar vanjskih poslova Hrvatske Miro Kovač: “Ne zaustavi li Trump rat, svijet klizi u Treći svjetski rat”. Po mnogim procjenama to bi bio “rat svih ratova” ili prevedeno “zadnji rat”. S obzirom na gomilanje atomskih, nuklearnih te drugih bioloških i kemijskih oružja to bi, po svemu sudeći, bio tzv. zadnji rat zapadne civilizacije.
Netko će reći od kuda sad toliko crnila? Crni oblaci su se nadvili već neko vrijeme nad svijetom. Usput, crna boja je oduvijek bila u modi. I neće ostati nikoga tko bi znao što je i zašto došlo do završetka jedne civilizacije. Tada će biti malo kasno lupati se po glavi zašto nismo bili pametniji. Malo morgen…
No, pustimo svijet na miru. Što čeka u narednom razdoblju nas robusne, tvrde i muževne Hrvateke? Dr. Filip Hameršak misli na nas kad kaže: “Nema dokaza o genocidu NDH nad Srbima.”
Dragi doktore, tko je ikada mario za dokaze? Samo su frcale brojke. Krenulo se 1945. godine s milijun i 700 tisuća da bi se sada “istoričari” zabavljali procjenama da je ipak možda bilo oko 80 tisuća žrtava. I u preferansu se bolje licitira. Status quo (vadis).
I dok u Zagrebu Lepa Brena puni dvorane, u isto vrijeme u Vukovaru, nakon trideset i četiri godine čekanja, gospođa Manda Patko pokapa posmrtne ostatke svog supruga koji je nestao u Domovinskom ratu. Takvih i sličnih primjera ima bezbroj. Uvijek različiti kriteriji, jedni za domoljube, a drugi za jugofile i antife.
Već trideset godina od osnutka Hrvatske ganjaju jugofili i antife tzv. ustaše i njihove zločine. Sad čak hoće zakonom zabraniti ZDS, dočim se o komunističkim zločinima niti piše niti govori. Za SDP i Možemo! petokraka je svijetli simbol jugo-demokracije koji treba zaštititi.
Pitali hodžu: “Efendija, što je to demokracija?” “To vam je kao kad se ja popnem na minaret i odozgora pišam na vas. Vi pak imate pravo pišati na mene odozdola!”
Sad nešto što se može dogoditi samo u državi koja vuče porijeklo iz bivše Juge.
Osveta sutkinji?
Zagreb, Općinski sud. Sutkinja ima sina koji je iz procesnih razloga završio u pritvoru. Kad su cimeri doznali da je njihov kolega iz ćelije sin sutkinje, nastao je urnebes, zlostavljanje, a navodno i silovanje. Po nepravomoćnoj presudi država mora isplatiti 6851 eura oštećenom (sinu) zbog iživljavanja ostalih pritvorenika nad njim dok je on bio pritvoren.
Stvarno raritetan slučaj. Sutkinja pošalje okrivljenika u pritvor u kojem, nakon izvjesnog vremena, završi i njen sin. I tad počinje pravosudni spektakl. Kakva je to zatvorska uprava koja može dopustiti ovakvu situaciju? Ako nisu znali, bili su nemarni, a ako su znali onda su sina sutkinje namjerno pustili da ga zatvorenik, kojeg je ranije ista sutkinja osudila na zatvor, maltretira.
U svakom slučaju Ministarstvo pravosuđa tu će imati dosta posla ako ne uspiju sve gurnuti pod tepih. No, to će biti teško sad kad su sve razotkrili mediji. Stoga se ministar Habijan treba ozbiljno zamisliti, a ne tvrditi kako on s time nema veze. U hrvatskoj državi sve je moguće…
Ni jedan veliki umjetnik ne vidi stvarnost onakvom kakva ona zaista jest. Kad bi to mogao. Onda ne bi bio umjetnik. HDZ već dugo vlada Hrvatskom. Zamislite što bi bilo da HDZ jednog lijepog dana progleda…
Svi zaboravljaju zločine partizana
Anna Maria Grunfelder je navodno teologinja. Evo kako naša Mare vidi našu “istoriju”. Kaže Marica: “Nitko nije bez grijeha, no Stepinčevi grijesi su mnoge stajali glave.”
I tako naša Mare bubne i ostane na nogama. Mare pokušava nonšalantno pričati narodu priču kao onu o Ivici i Marici jer ništa ne zna. Ne zna ona koliko je Srba kao i koliko drugih nacionalnosti Stepinac spasio za vrijeme Drugog svjetskog rata iako bi to mogla znati da nije neobrazovana jer se o tome dosta pisalo. Naša “Osnovna polja” iliti Grundfelderica tvrdi nešto bez elementarnog dokaza.
Na drugoj strani Mare očito ne zna za zločine partizana, njihovo ubijanje Hrvata bez suđenja ili na partijskim sudovima s presudama na smrt. Posjedujem jednu takvu presudu člana moje obitelji. Dakle, ja govorim na temelju dokaza, draga Marice, za razliku od vas! Slučaj iz Zagreba, o kojem sam već pisao, bolje da i ne spominjem imena.
Nakon što je jedna velika skupina “narodnih neprijatelja” bila strjeljana, mjesecima kasnije na kućnu adresu im je stigao poziv “narodne vlasti” da se jave miliciji radi saslušanja zbog kaznenog dijela zbog kojeg su strijeljani. Naša Marica je teologinja (!) koja je valjda čula od susjede o grijesima kardinala Stepinca.
Velika sreća je imati kraj sebe pametnu i informiranu susjedu. Sad joj je čak i najčitaniji tjednik u Hrvata objavio sliku i tu “slavnu” izjavu pa može likovati jer je napokon izašla u javnost. Doduše ne kao teologinja već kao bezveznjakuša, odnosno kako kaže Hrvatski jezični portal kao “onaj koji ne zna posao, koji se u nešto slabo razumije, koji nema veze s potrebnom stručnošću”.
Gledajući na slici našu Maricu sve izgleda normalno. No, prisjetih se vrhunskog cinika Oscara Wildea koji je napisao: “Nečija maska nam ponekad govori više od njegova izraza lica.”
I još jedna misao Oscara Wildea: “Samo površni ljudi sude druge po izgledu.”
Zvonimir Hodak/Foto: FaH/N1
