Zvonimir Hodak: Gdje su danas granice ‘drpskog’ jezika

4 srpnja, 2022 Zvonimir Hodak
Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

U Lijepoj našoj i dalje traje “status quo (vadis)” kako bi to rekli apsolventi Kumrovečkog faksa. Sad je u modi rat zastavama. Zaboravljeni su stihovi “Naše zastave, uvijek su iste boje, na njima ljubav caruje…”



Strmoglavi Tomašević zabranio je zastave Hoda za život. Momci u Požegi skinuli srpsku zastavu, maturant u Zagrebu skinuo LGBT zastavu… Uskoro će i zabrana čitanja Krležinih “Zastava”.

Otkud toliki animozitet prema Srbiji? Oni nas ni ne primjećuju. Osim tu i tamo. Više tamo nego tu. Može i obratno.

Eto, nedavno su nas u Deklaraciji o granicama “drpskog”, tj. srpskog jezika, onako puni tolerancije i bratske ljubavi, “obavestili” da je “hrvatski varijanta srpskog jezika”. I tačka! Stoga je razumljivo i sasvim u redu što je policija u Požegi dvojicu mladih koji su skinuli srpsku zastavu s jarbola u centru Požege prijavila za kazneno djelo iz člana 325. KZ-a tj. zbog javnog poticanja na mržnju.

Oni nas ne mrze. Štoviše, hrvatske zastave u Srbiji su na cijeni. Čim stignu s našim navijačima odmah planu! Zamislite skandal da je netko iz, recimo, Staljingrada ili Lenjingrada skinuo njemačku zastavu u tim gradovima nakon Drugog svjetskog rata…

Srećom u današnjoj Rusiji nema čl. 325. hrvatskog KZ-a. E, nećete vi ustaše sramotiti naš narod i narodnosti i verati se po jarbolima. Zanima me samo jedno. Kako su oba roditelja naših mladih “alpinista” prošla u Domovinskom ratu u Požegi? Skinuti zastavu agresora koji nas je napao nespremne i nenaoružane, razorio, zatvarao, ubijao na Ovčari, u Škabrnji…

To nije bila klasična bezrazložna mržnja. Trebamo drugovi samo sofisticirano koristiti članove Kaznenog zakona. Recimo čl. 99. KZ-a koji govori o terorizmu. “Terorist” Marko Francišković optužen je za podstrekavanje na terorizam i čovjek leži već preko šest mjeseci u pritvoru.

Na snimci sa prosvjeda na kojem je navodno podstrekao na terorizam, a koju imaju i suci Županijskog suda u Zagrebu, jasno i glasno se čuje kako, nakon (neprijavljenog) mitinga na Trgu Bana Jelačića, “terorist” potiče sudionike na terorizam ovim riječima:

“Molim vas, raziđite se u miru… bez izgreda, sukoba s policijom… budite dostojanstveni i ponosni…” Ako je ovo poticanje na terorizam onda je i čin dvojca iz Požege “bolesna” mržnja.

‘Smojin Split’

Imamo mi većih problema od poticanja na mržnju i  terorizam. Kako, recimo, nazvati Pelješki most? Vesna Stipanović na fejsu ima ideju: “Ja bi ga nazvala po napaćenom hrvatskom narodu: Most opelješenih”. Jel’ vam i to pomalo ne miriši na čl. 325. KZ-a?

Andrej Plenković doživljava svjetski uspon, od premijera koji najviše obećava do premijera kome najviše obećavaju…

Onaj dio Splita koji se može nazvati “Smojin Split” se probudio. Puljak je očitao lekciju “tajnom” kandidatu HDZ-a. Ante Tomić, Jurica Pavičić, Boris Dežulović, Slobodna Dalmacija i ostali ljevičari, pa i orijuna napoko su živnuli. Masovno su izašli na izbore. Njih 30 posto. Sjećate se romana Graham Greena “Naš čovjek u Havani”? HDZ-e se k’o fol u čudu križa. Mi izgubili, i to s Đogašem? Međutim, tog Đogaša ne samo da nema u HDZ-u, nego se lik sramio i na plakat staviti da ga podržava i kandidira HDZ. Kojeg li čuda da HDZ-ovci u Splitu odoše radije na plažu i u kafić negoli na izbore. I tako smo dobili Puljka u Splitu, a Tomaševića u Zagrebu.

U Zagrebu, nakon pobjede Možemo!, sve štima. Sirotinja više ne mora kopati po kantama. Kante su krcate, a smeća ima i oko njih. Hrvatin Runjić se čudi: “Prodavati Puljka pod centar je isto kao i prodavati HDZ pod desnicu, najobičniji spin ljevičarskih struktura….” Sve me to podsjeća na jedan stari vic. “Ej, buraz, uzeo sam neke tablete koje ubrzavaju rad mozga. Znači sad si pametniji? Ne, sad sam gluplji al’ puno brže…” Tako su najbrži postali Zagrepčani, a odmah iza njih i Splićani. K’o i uvijek…

Talijani se za prevenciju od požara koriste kozama, ovcama, magarcima… koji sve nisko raslinje pobrste pa se vatra ne može širiti. A mi? Mi imamo samo magarce koji brane držanje koza i ovaca…

Moja žalba na presudu generalu Zagorcu toliko se svidjela jednom uredniku portala Dnevno.hr. da je došao k meni u ured tvrdeći da ću “rasturiti” presudu na Vrhovnom sudu.

Usput mi je ponudio da pišem kolumne za njegov portal. Čovjek je zaista bio u pravu. Na sjednici žalbenog vijeća VSH suci su, umjesto presude, “rasturili” moju žalbu, a ja sam ušao u svijet ovisnika koji misle da misle. I tako već petnaest godina, iz tjedna u tjedan. Ono što me “drži” su sasvim sigurno komentari. Sofisticirani, logični, britki, duhoviti… Neki dobronamjerni i motivirajući, a neki puni mržnje.

Briljantni su komentari mojih kritičara

Ponekad sam tronut i pomalo začuđen koji sve britki umovi čitaju i polemiziraju s mojim tekstovima. Svjestan sam da im nisam dorastao. U stilu Niccolo Machiavellia, briljantnom logikom tjeraju me na koncentraciju i oprez. Često si umišljam da sam im ravan. Znam da ste znatiželjni pa ću vam odabrati komentare nekolicine najbriljantnijih i ujedno najpismenijih mojih kritičara.

Recimo, Dragan Božić piše: “Jaka kolumna koja tebi dozvoli da baljezgaš te tvoje priče su na granici amebe zato nam je ovako di ti i Prkačin educirate naciju da imaš ti malo morala i karaktera ne bi se nigdje pojavljivao da normalan svit od takvih domoljuba intelektualaca…”, bez točke na kraju. Raskošno netalentiran polemičar Dragan misli o meni jako loše. Ja obratno mislim o njemu sve najbolje. Nevažno je što ni jedan ni drugi nismo u pravu.

Ili drugi komentar Narodom Sihanuka, briljantan i kratak: “Hodak opet preskače terapiju”. No nije samo Sihanuk među onih tri posto koji misle da misle. Slijedi i naš Rambač: “Šta, opet Srbi krivi? Jel Sanader bio Srbin? Hodak opet si terapiju zaboravio pa ti svi drugi krivi?”. Red je da između mnoštva talentiranih kritičara predstavim još jednog.

Željko Drlje piše: “Zvonimire stari k..če koju reklamu daješ ljevim ekstremistima svakog tjedna da je to degutantno. Uzmimo tjedno sve portale nigdje se nečemo načitati ništa o njima niti ikog interesuju. Pročitan si davnih dana. Ljudi mučnite svojim glavama…” I tako iz tjedna u tjedan. Rambač sa svojih tri posto misli da ja u kolumnama okrivljujem stalno samo Srbe.

Uvijek, baš uvijek nastojim usmjeriti ljutnju mojih čitatelja na vladajuću nomenklaturu. Konačno, oni su ti koji imaju u rukama škare i platno. Međutim, naš problem su razni Dragani, Drlje, Rambači i slični jugo-nostalgičari, orijunaši, bivši udbaši, oznaši… koji kmeče za Jugom i Titom te koji Tuđmana ocjenjuju samo kroz “lopovsku privatizaciju”. Naravno, moja kolumna je otvorena za sve komentare.

Mogao bih kao Ante Tomić, Miljenko Jergović, Jurica Pavičić i ostali ljevičari pisati kolumnu bez mogućnosti komentiranja, bez obzira “interesuje” li to nekog ili ne. Međutim, ovako je bolje. Vox populi iliti glas naroda je glas bogova. Volio bih kad bi se “komentatori” okomili manje na moje stavove, kritiku i ideologiju u svakoj mojoj kolumni, a više na iznesene činjenice … Ali gdje pronaći takve u Lijevoj našoj?

Čitanost kolumna u današnjoj Lijepoj našoj objašnjiva je jedino Darwinovom  teorijom po kojoj, kad je o kolumnama riječ, samo najprostiji prežive.

‘Šveđani i Finci ulaze, a izborni zakon se ne mijenja’

Još se ne zna je li sisanje vesla zanimanje ili školovanje. Međutim, summit NATO-a u Madridu dao je odgovor što je “sisanje vesla”. Definitivno je to novinarsko školovanje. Da su tamo slučajno bili Mesić, Josipović ili Kolinda nastala bi trka, strka i frka za fotku s kojim se državnikom “naši” druže i smješkaju. Sad je novinarsko školovanje ispalo uspješno ako se snimi fotka Zokia kako u stilu “Pale sam na svijetu” k’o duh luta hodnicima kraljevske palače. I nije se moralo ništa retuširati. Zoki, sam i izgubljen ili kako bi rekao Tin “putujem da tugujem…”

Tata Joe Biden je posložio igračke. Erdogan je skrušeno promrmljao: “Što se nas tiče, Finci i Šveđeni mogu kuda hoće”.

Da je sinopsis bio drugačije napisan i da je Milanović mogao u svojoj štemerskoj maniri prosiktati Bidenu: “Ili promjena izbornog zakona u BiH ili ništa od ulaska skandinavaca u NATO”, opet bi sve ostalo isto.

Šveđani i Finci ulaze, a izborni zakon se ne mijenja. Jedna je Kuba, jedan je Castro. Mi smo MPD…mala poltronska država koja se je itekako morala potruditi, čak  izmoliti, da nam se dozvoli da naše agresore, tobože treću armiju u Europi, opalimo nogom u tur i pošaljemo doma. Milanovićev je plan bio legalan i proizlazio je iz pozitivnih propisa EU-a i NATO-a. Ali kad te zakone i propise stavimo u ladicu, ostaje čista utopija. Kako je davno rekao Vlatko Maček: “Kad se veliki zavade onda mali moraju pod stol”.

Teško je Hrvateke stjerati pod stol. Ako stola slučajno nema, mi ćemo ga pronaći ili stvoriti… Mi Hrvati!

Kad čitam naše kriptokomunističke dopisnike, bivše partijske sekretare, moram se prekrižiti. Javlja se iz herojskog Rima Ino Bešker i kaže: “Kako smo nasjeli Putinu i kako je dobio ono što je tražio – vanjskog neprijatelja”. Putin je, misli naš Ino, dobio “ono što je tražio” tj. vanjskog neprijatelja pa sad u Rusiji može vladati s represijom u stilu “zbijmo se drugovi do drugarice, ova borba bit će duga”. K’o i kod naše ljubičice bijele: “Drug do druga, omladinska pruga”.

Prevedeno, ta histerija oko Ukrajine, te tisuće mrtvih, žena, djece, srušenih gradova i uništenih života, ta osuda sa svih strana svijeta samo je voda na mlin Vladimira Vladimirovića jer, nakon što je provalio u Ukrajinu svojom soldateskom, mi smo mu svojim histeričnim reakcijama priskrbili naziv “vanjskog neprijatelja” kojeg si je toliko želio.

Trebali su ga Zelenski i Biden pozvati na boršč i tako mu sje**ti ideju o slatkom “vanjskom neprijatelju”. Ino Bešker nas onako drugarski podučava kao na kumrovečkom tečaju: “Usput, demokracija i ljudska prava ne moraju nužno ići ruku pod ruku”. Dobro to zna i Dragan Božić zvan Ameba. Ino nam u nastavku, nakon drugarskog podučavanja, drugarski objašnjava: “Čitam ovih dana…”

‘S Titom u bolji život’

U starom Rimu gospodar je roba mogao ubiti. Prosto ne mogu da verujem… Samo tako ubiti roba. Kud baš u starom Rimu. Koliko je Tito poubijao bez suda, presude i žalbe. K’o u starom Rimu. Stotine tisuća leže u Hudoj jami i 750 jama u sjeverozapadnoj Hrvatskoj i Sloveniji. Sve zbog “vanjskog neprijatelja”.

Sjećam se svojedobno je za predstavu Brat magarac Rene Medvešek dobio nagradu Tovar, a Pero Kvrgić za predstavu Večeras se improvizira nagradu Tito Strozzi. Na pitanje kuda će s lovom, odgovorio je prigrlivši plaketu: “S Titom u bolji život”.

Nekada, u biblijsko doba demokracije, u bolji život se išlo s Titom. Sad je pred nama fina i izbalansirana budućnost. Treba krenuti u “bolji život” s Putinom ili možda s Vučićem.

Borislav Ristić je optimističan. Misli da će to biti “trenutak moralnog sloma zapada”. Misli na trenutak kad će zapad morati pružiti ruku pomirenja Putinu. Zapad je istreniran da pruža ruku i Titu i Staljinu i Mao ce Tungu, i Castru… Tu je uvijek i te kako nedostajalo morala. Ako se taj crni scenarij i ostvari jednog lijepog dana, a možda i prije, imat ćemo doma ogromno čuđenje. Toliko rusofila, srbofila i jugo-nostalgičara u ovako maloj Hrvatskoj?! Političko-demografski fenomen. Nas, Srba i Rusa više od 350 “mileona”. To će biti moralni bum, a ne slom.

Mirna reintegracija istočne Slavonije je napokon u potpunosti uspjela. Srbi se postepeno vraćaju. Već pozivaju komšije Hrvate na kafu uz informativni razgovor.

Zvonimir Hodak/Foto:Maxportal


Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •