Ove su godine JU Narodna biblioteka Budve i Kotorska biskupija objavili prvi od dvaju planiranih svezaka dnevničkih zapisa don Antuna Kojovića (1751. – 1845.), kanonika i vikara Budvanske biskupije, pod naslovom Dnevnik I.: izbor iz dnevnika 1806. – 1819.
Petstotinjak dnevničkih zapisa izabrala je, priredila i predgovorom popratila glasovita srpska povjesničarka književnosti Zlata Bojović, a s talijanskoga ih je jezika prevela Ljiljana Krapović.
Važnu je ulogu u objavi ove knjige imao don Robert Tonsati kao redaktor prijevoda jer je velik dio zapisa očekivano religijskoga sadržaja i bilo im je nužno minuciozno stručno tumačenje.
Iz Kojovićevih dnevničkih zapisa saznajemo kako je već početkom XIX. stoljeća bilo sporova između katolika i pravoslavaca.
Tako 4. prosinca 1806. Kojović zapisuje kako su se prokuratori s pravoslavnim kapelanom pobunili oko prakse da katolici služe večernju misu u crkvi svetoga Sabe. O tome Kojović piše:
„Ova neočekivana zabrana, a protivna praksi, iznenadila je katolike, jer je svima bilo poznato, i katolicima i pravoslavnima, da je crkva svetoga Sabe katolička, a da je dodijeljena za službu pravoslavnima koji su godišnje prilagali franjevcima šest funti voska u svijećama, a nakon njihova odlaska isto su davali službenicima crkve Svete Marije.“
Za hrvatsku je zajednicu u Budvi važan zapis od Božića 1808. u kojemu stoji:
„U zoru je pjevana još jedna misa na oltaru Blažene Djevice, a da bi se zadovoljile pobožne žudnje, otpjevana je i posljednica na hrvatskome jeziku za vrijeme šćaveta, nakon poslanice prve mise ove noći.“
U napomeni redaktora prijevoda don Roberta Tonsatija stoji:
„Sequenza ilirica je ilirska posljednica, odnosno posljednica na hrvatskom jeziku. To znači da se vjerojatno pjevalo U se vrijeme godišta. I posljednica i poslanica dio su šćaveta. Šćavet je talijanski izraz koji se odnosi na hrvatske liturgijske misne dijelove lekcionara na čakavštini ili na ikavici, osobito u Istri. No, očito, u ovom kontekstu nema riječi o čakavštini već o drugoj jezičnoj baštini, koju Kojović ističe u odnosu na službenu latinsku. Ne može se izjednačiti sa srpskim jezikom, jer naziv ilirski ima dugu i jasnu tradiciju kao sinonim za hrvatski jezik. Šćavet u ovom kontekstu znači da je cijela služba čitanja (i posljednica) bila na hrvatskom jeziku.“
Napominjem ovom prigodom da se odrazi srednjovjekovne hrvatske književnosti na čakavskoj osnovici mogu pronaći u Budvanskoj pjesmarici, koja jest nastala između 1642. i 1649., ali odražava možda i dva stoljeća starije jezično stanje.
Frano Fancev navodi kako se u njoj miješaju čakavske (zabilježeni su, uostalom, likovi ča i zač) i štokavske značajke. Budući da čakavske značajke pretežu, Slobodan Prosperov Novak domeće kako je čakavsko u tekstu dokaz „kako je i taj tekst u Budvu bio presađen iz sjevernijih strana Dalmacije”, pri čemu treba napomenuti kako bi likovi poput va svit mogli upućivati i na još sjevernije, kvarnerske i istarske predloške. Ipak, budvanske se jezične značajke razabire već u laudi Benedictio super populum u samoj Budvanskoj pjesmarici, a zatim u tekstovima na hrvatskome jeziku budvanskih književnika iz XVIII. i XIX. stoljeća, pa bi to bila „druga jezična baština“ o kojoj don Robert govori.
Povjesničarima će jamačno biti zanimljivo kratko, ali turbulentno razdoblje uoči, tijekom i nakon kratkotrajne francuske uprave (1806. – 1813.) kad je prostor od Dubrovnika do Bara bio poprištem vojnih sukoba i obavještajnoga djelovanje velikih svjetskih sila.
Tijekom tih je sukoba u rujnu 1813. i sam Kojović stradao. U njega je isprva pucao, a zatim ga pokušao usmrtiti nožem Jovo Lazov Zec iz Pobora, a kako se don Antun nije prestao opirati i nakon ranjavanja, na njega je zapucao i Krsto Milošev Gregović iz Novoselja. Sad već ozbiljno ranjenomu don Antunu Zec je otuđio sat, a glavu mu je spasio Vukac Krstićev iz Maina.
Koliko je stanje bilo ozbiljno ne samo za don Antuna, nego i za sve budvanske katolike, pokazuje izjava jednoga od vođa crnogorskih postrojba Sava Plamenca: „Dobro bi bilo da (u Budvi) ne ostane ni jedan Latin, tj. katolik.“ Srećom, nisu svi sudionici sukoba nisu dijelili Plamenčevo mišljenje, pa je don Antuna nakon Vukca Krstićeva, spasio Marko Stefanov Gregović (oba su bila pravoslavci), a liječio se u kući Marka i Vuka Markićevića.
Srećom, neredi su se razmjerno brzo smirili i Budva je nakon toga ušla u mirnije razdoblje iako je don Antun još dugo ćutio tjelesne i (još jače) duševne posljedice ranjavanja.
Da ne bismo samo o ozbiljnome, napominjem kako je Kojović i u svojim dnevničkim zapisima pokazao da ima oko za detalje i izrazitu humorističnu crtu. Tako je 11. veljače 1812. zabilježio kako su u dva dana umrle Anđuša Nenović i Stane Ljesarica uz opasku:
„Prva je bila siromašna, druga se pretvarala, jer nakon njezine smrti pronađene su škrinje s novcem i stvarima, a također i s novcem na popisu dužnika.“
Već se iz ovoga kratkoga zapisa razabire koliko me je razveselio poklon JU Narodna biblioteka Budve i Kotorske biskupije. Kad sam ga raspakirao, još jednom se pokazalo da su Budvani, da parafraziram Slobodana Prosperova Novaka, iskupili svu dosadu zaslužnih im prethodnika. Pa da se čovjek ne zaljubi u stariju hrvatsku književnost!
Domagoj Vidović/foto:p
