Pišući tekst o osobnome imenu Tomislav za Hrvatski iseljenički zbornik, pregledavao sam različita vrela, a negdje kad sam već bio pri kraju posla, bacio sam pogled na kazalo knjige Budvanski anali (iz 1650.) Krsta Ivanovića (1628. –1688.) koju su transkribirale, s talijanskoga prevele i komentarima popratile Katarina Mitrović i Milica Kisić. Iste su autorice napisale i vrlo vrijednu uvodnu studiju.
Knjigu mi je ovoga proljeća poklonio budvanski župnik don Filip Janjić, a suvremeni budvanski kroničar Dalibor Antonioli na nekoliko mi je listova ispisao mjesne toponime i zapisao neke podatke ključne za njihovo tumačenje.
Kako sam ovoga ljeta uz pregled građe gospara Antoniolija čitao roman Alfreda Döblina Berlin Alexanderplatz, u kojemu je Stefano Zannowich (Stjepan Zanović) jedan od likova, čitanje je Budvanskih anala malo pričekalo, no otkad sam knjigu prvi put otvorio, od nje se ne razdvajam.
Prvo sam u kazalu potražio ime Tomislav te ga pronašao u knjizi prvoj, glavi dvanaestoj. Budući da je Ivanović preuzeo kronologiju Mavra Orbinija, Tomislava spominje kao jednoga od vladara Dalmacije. Zatim mi je za oko zapela glava druga koja nosi naslov O tome kako se Budva nalazi u Europi, u Liburniji, koja počinje sljedećom rečenicom (donosim je u hrvatskome prijevodu crnogorskoga teksta):
“Grad Budva, općenito opisan u prethodnoj glavi, nalazi se u Europi, u kojoj prevladava ugodna i umjerena klima u svako doba godine, u pokrajini Liburniji odnosno Hrvatskoj, što se zaključuje na temelju izjava i promišljanja više pisaca.“
Samo nekoliko redaka niže stoji: „U djelu Kraljevstvo Slavena don Mavra Orbinija, mljetskoga opata, u odjeljku koji govori o dodjeli metropolije biskupima Dalmacije i Hrvatske, čita se da se od Dalmacije do Drača nalazi narečena Crvena Hrvatska, što se tumačilo kao Liburnija. Zbog toga se sa sigurnošću može smatrati da se Budva nalazi u Liburniji.“
I Krstu je Ivanoviću, dakle, bio poznat povijesni toponim Crvena Hrvatska te svoj grad u prvim poglavljima, u kojima govori o starijoj prošlosti grada, smješta unutar njezina ozemlja.
Dakako da Ivanović u ostatku teksta nabraja i ostale vladare i države unutar čijih se granica našla Budva, pa već u sljedećoj, trećoj glavi objašnjava da su Budvani Albanci iako Budva nije u Albaniji, što se može tumačiti činjenicom da su Mlečani svoje posjede od Boke do Kufina nazivali Mletačkom Albanijom, a Ivanović je, poput većine Bokelja i Budvana, bio izrazito odan državljanin Serenissime svjestan koliko je sloboda krhka kategorija te se poistovjećivao i s njezinim upravnim ustrojem.
Kako bi prisnažio povezanost Budvana s Albancima, Ivanović spominje antičke seobe Albana iz okolice Rima u Aziju i zatim u Albaniju, dakle u skladu s navadama vremena i žanra (kronike) traži trajnu poveznicu Albanije s antikom. Također je važno istaknuti Ivanovićevo isticanje činjenice da Budva pripada Europi nasuprot njezinu neposrednu susjedstvu koje je za Ivanovićeva života bilo pod osmanlijskom vlašću. Koliko je Ivanoviću bilo bitno da Budvu smjesti u Europu, svjedoči sljedeća rečenica s početka glave treće:
„Prostodušnost i neznanje mnogih u podlozi su mišljenja da se Budva nalazi u Epiru, odnosno Albaniji ili Makedoniji, ali iz već navedenih razloga u glavi drugoj (u kojoj stoji da je Budva bila dio Liburnije, tj. Crvene Hrvatske; op. D. V.), razvidno je koliko je takav stav pogrešan.“
Osim što je Budvu držao dijelom Europe, a Albaniju nije, Ivanović je iskao poveznicu Albanaca s Rimom jer se područje koje su nastanjivali etnički Albanci za njegova života nalazilo izvan granica onoga što je osobno smatrao Europom. To mu je bilo ključno kako bi i Albance uvrstio među Europljane.
Već je iz ovih nekoliko crtica o Budvanskim analima očito da će ih trebati ponovno čitati i rekontekstualizirati u posebnome poglavlju jedne nove knjige Hrvatska književnost u europskome kontekstu jer s njihovih stranica pršti želja da se Budvu prepozna kao dio uljuđene i kulturne Europe.
Budva je to svojom antičkom prošlošću i uspostavom crkvene hijerarhije na splitskim crkvenim saborima postala, a potvrdila opusom svojih književnika, od Krsta Ivanovića (kojemu je, kako navodi Lovorka Čoralić, u crkvi svetoga Mojsija podignut „zasigurno najveličanstveniji spomenik jednog Hrvata u Mlecima“) i Antuna Bečića, preko Tome Medina i braće Zanović do Antuna Kojovića, te likovnim umjetnicima poput Slobodana Boba Slovinića.
Hvala don Filipu i gosparu Antonioliju što nam ne daju da to zaboravimo!
Domagoj Vidović/ Radio Dux
