Domagoj Vidović: Nekrolog Veljku Barbieriju

Posljednji pozdrav hrvatskomu književniku Veljku Barbieriju (Split, 14. svibnja 1950. – Makarska, 18. svibnja 2026.)

Vjerojatno negdje potkraj prošle godine, kad sam već bio odletio prema Tivtu, na moj je stol sletjelo jedno pisamce. Sletjelo i ostalo neotvorenim do dogodine.

Boravak u Tivtu, Kotoru i Budvi, gdje sam uz predsjednika Hrvatskoga nacionalnog vijeća Crne Gore Zvonimira Dekovića, ravnatelja Državnoga arhiva Crne Gore Danila Mrvaljevića i budvanskoga župnika don Filipa Janjića te budvanske starosjedioce Antoniolijeve, svjedočio povratku budvanskih matičnih knjiga u matičnu župu nakon gotovo pedeset godina, potrajao je gotovo do Badnjaka.

Nakon njega božićne sam i novogodišnje blagdane proveo kod kuće u Metkoviću, a zatim sam se uoči Dana hrvatskoga naroda u Crnoj Gori, 13. siječnja, u Boku vratio… Ne spominjem se jesam li pisamce uočio prvoga dana nakon povratka u Zagreb negdje u drugoj polovici siječnja, no kad sam ga otvorio, u njemu je pisalo:

Poštovani,

rado čitam Vaše tekstove u HT-u. Osobito me se dojmio In memoriam Marinku Tomasoviću, kojeg sam poznavao od najranijeg djetinjstva. Smatram stoga da će Vam biti zanimljiv i ovaj romansirani in memoriam Veljka Barbierija. S obzirom na doba godine koristim priliku da poželim čestit Božić i uspješnu novu godinu.

Uz pozdrav

Lj. Urlić

Makarska, 17. 12. 2025.

Odmah sam u glavi počeo sricati odgovor gospodinu Ljubi Urliću, no živimo u razdoblju u kojemu, ako vrijeme i nije novac, kad nešto ne učinite istoga trenutka, poslije zaboravite ili vas, poput mene, jednostavno zatrpaju druge obveze. Iako gospodinu Urliću do danas nisam odgovorio, pa mu se ovom prigodom javno ispričavam, njegov me je poklon silno obradovao i roman sam Veljka Barbierija posvećen mojemu dragom prijatelju Marinku Tomasoviću istom počeo čitati, najčešće vozeći se uvečer tramvajem prema uredu.

Čitao sam ga gotov kao roman s ključem, zarobljen u pokušaju otkrivanja što je u njemu istina, a što mašta jer Marinko i ja tijekom većega dijela našega prijateljstva bijasmo ranjene duše, koje su radije razgovarali o krajobrazima nego o bliskim licima, tako da je jedino osobno pitanje koje mi je Marinko postavio bilo: „Jesi li ti jedinac?“ Spominjem se i kako je bio silno iznenađen kad sam mu rekao da imam dvije sestre.

S druge strane, ja sam iz naših razgovora doznao tek nekoliko imena njemu najbliskijih ljudi: imena sestre, zeta i nećaka. Neke sam osobne stvari doznavao posredno, iz njegovih tekstova i iz priča njegovih znanaca, no jasno mi je bilo da osoba poput Marinka mora imati bogat unutarnji život i da se vitezom tužna lika ne postaje zato što si odustao od života, nego, upravo suprotno, zato što si život kušao živjeti ne izigravajući ono što nisi i shvativši da, iako kazalište poznaješ bolje od ikoga u tvojoj blizini, jedini u životu nisi glumac. Nisam ti to dospio reći, dragi Marinko, pa ti sad to govorim znajući da si i ti mene „čitao“. Kad si s nekim blizak, ne mora se nužno sve izreći jer riječi uistinu često jesu precijenjene.

Višnja je sila ili sudbina, kako vam drago, htjela da pretposljednji roman Veljka Barbierija Denar sa Svetoga Petra: in memoriam Marinku Tomasoviću (od Marine Katinić Pleić doznadoh kako je 2026. objavio roman Zlatni brod), koji sadržava tek 73 stranice, dočitam tek nakon smrti njegova pisca u Makarskoj 18. svibnja 2026. Prisjećam se toga jutra kad mi je Pučišćanin sa zagrebačkom adresom Mario Bauk dojavio da je Barbieri preminuo.

Isprva mi se činilo da je došlo do pogreške, no kako me je Mario uvjeravao u to da su njegovi dojavitelji pouzdani, počeo sam nazivati znance koji bi mi mogli potvrditi žalosnu vijest. Nakon više neuspješnih pokušaja potvrdu sam tragičnoga događaja dobio od zeta Marinka Tomasovića Ante Grčića te počeo obavješćivati zajedničke znance. Na brzome su mi biranju uz Matu Kovačevića bili Stjepan Šešelj i Slobodan Prosperov Novak. 

Preko Stjepana sam, u Hrvatskome slovu, prvi put i ugledao Veljka Barbierija koji mi je dotad bio tek lice s televizijskih zaslona i iz novinskih kolumna te književnik čiji mi je roman Epitaf carskoga gurmana bio lektirnim naslovom tijekom studija.

U Zagrebu bismo se kurtoazno pozdravili, a u Makarskoj bih ga, gradu koji silno volim jer sam iz njega plovio na Brač, počesto uočio u kojemu od ugostiteljskih objekata na rivi. I živjeli bismo mi tako svoje usporedne živote da jednom zgodom nije počeo mentorirati kuhara iz jedne krčme (sviđa mi se ta riječ sasvim obična u Gradišćanaca poput Gulisava Hrvata i Mate Klikovića, a danas gotovo istisnuta međunarodnicom restoran u domovinskih Hrvata) pored Vinogradske bolnice.

Sjeo sam na svoje uobičajeno mjesto kad mi je konspirativno prišao kuhar: „Ako hoćeš kušati nešto posebno, pošalji gospodinu piće.“ Veljko kao da je shvatio što se sprema, pa je sam podignuo čašu i pozvao me da priđem. „Ti si onaj mali Šešeljev?“, upitao je. „Možemo i tako reći“, odvratih. „Samo, tebi se na licu vidi da si malo više Dalmatinac nego ti tvoji pogani Narentini?“, počeo me zasmijavati. „Mater je Bračka“, ponosno odgovorih. „A ja volim Hvar“, sad se već i on počeo smijati.

„Nojlipji je s Fora pogled na Broč“, probudio se tad Bračanin u meni. „Ala, ala, nećemo sad prelaziti na dijalekt!“, smijeh je bio sve zvonkiji i otpočelo je druženje koje se nastavilo idućih mjesec dana koliko je kuharova praksa potrajala.

Negdje sam pročitao kako čovjeku nakon razgovora češće od sadržaja (jer ja vam se, da budem iskren, tek rubno spominjem tema razgovora) ostaje dojam, a meni je od dojma ostala ugoda kojom su ti razgovori o primorju, znancima i književnosti zračili, ugoda koja mi je blažila tadašnju osobnu dramu koja je, srećom, imala sretan završetak.

Kad se ta kratka epizoda čestoga viđanja okončala, život i djelo Veljka Barbierija pratio sam, poput većine Hrvata, preko medija. Iako nisam ljubitelj televizijskoga kužinanja, popratio bih emisije u kojima je nastupao te bih u mjesnim medijima čitao o njegovim stručnim sudjelovanjima na Brudetijadi, poglavito stoga što se kao Zažabac mogu poistovjetiti s njegovom ocjenom Koliko riba, toliko ljutih paprika, no ono što sam ipak, ovako izdaleka, radije pratio bili su, istina razmjerno rijetki, književni napisi o njemu, pogotovo nakon što sam na radnome mjestu naišao na knjigu Antuna Šoljana Devet drama.

U njoj mi je najsnažniji dojam izazvala Dioklecijanova palača, koja me je, iako se u njoj sve vrti oko cara, a ne sladokusca, vratila Barbierijevu

Epitafu carskoga gurmana jer ako itko poznaje mehanizme totalitarizma, to su ljudi iz kruga velikoga vođe koji, koliko-toliko, aktivno ili pasivno, imali simpatije prema velikome vođi ili ga prezirali, očuvaju kritički odmak od poluga vlasti bili oni dvorske lude, bili kuhari, bili odmetnuti pouzdanici.

Stoga je uistinu neobično da simpatizeri propalih totalitarnih sustava ovih dana u Veljku Barbieriju i Stjepanu Čuiću ili traže svoje sumislenike ili neka njihova djela i postupke (poput uključenja u Domovinski rat) prikazuju kao porod od tmine predstavljajući ih, mjesto kao hrvatske fantastičare, kao hrvatske fantazmagoričare, doduše malo pristojnije od onih s kojima se najčešće obračunavaju. Takvi su obično mrtvi, pa im ne mogu odgovoriti.

Osim po Epitafu carskoga gurmana Veljko će mi Barbieri u sjećanju ostati i po svojemu spomenutom romanu koji je Slobodan Prosperov Novak kategorizirao kao „esejističku prozu, roman u stilu arheološkog i filozofskog trilera“ u kojemu je ovjekovječio kombinaciju samozatajne inačice Indiane Jonesa te samo naizgled apatičnoga i pasivnoga intelektualca musilovskoga tipa Marinka Tomasovića.

Njime je, nakon Splita i Hvara, Barbieri ovjekovječio Makarsku (Koliko vas, dragi čitatelji, zna da Makarska ima Kalalargu?), a rijetka je sreća da je u današnje doba, kad su od književnih djela važnije utrke magaraca i španjolske skuše na biljnome ulju, to uvjekovječenje prepoznala matična sredina, točnije Gradski muzej u Makarskoj i njegov ravnatelj Josip Karamatić otisnuvši taj Barbierijev hommage Makarskoj i jednome od njezinih zaslužnika.

Ujedno je rijedak slučaj da se kojega hrvatskoga književnika pamti po smijehu, makar i po „smijehu što suzu goni“, jer ako mi se smiješak jednoga hrvatskog književnika urezao u pamćenje, to je bio smiješak Veljka Barbierija koji podiže žmuo crnoga vina i poziva me da dođem na čašicu razgovora koji će me oplemeniti, a neće me umoriti. Vjerujte mi, u doba u kojemu se ne vode razgovori nego usporedni monolozi, to nije malo.

Domagoj Vidović, Hrvatski tjednik, 18. lipnja 2026.