Sisak je ove godine miroljubivim hodom dao podršku najranjivijima i najnježnijima među nama – nerođenom djetetu! Potaknuti ljubavlju prema nerođenom djetetu i njegovoj majci, okupljeni oko znanstvene činjenice da čovjekov život započinje začećem, ove godine slavimo život u čak 20 hrvatskih gradova.
Geslo ovogodišnjeg Hoda je: „Prvi korak je zakon!” Život je dar, zaštitimo ga pravednim zakonom!
Vrijeme je za konkretne promjene! Vrijeme je da znanstvena i ljudska činjenica – da život počinje od začeća bude u službi hrvatskog naroda, hrvatskih obitelji i hrvatske djece. Poražavajuća je činjenica da je u Hrvatskoj još uvijek na snazi zakon iz 1978.g., iz komunističkog, totalitarnog režima.
Želimo apsolutnu zakonsku, društvenu i svaku drugu zaštitu života od začeća. Ne želimo da se u Hrvatskoj ijednom ljudskom biću nasilno zaustavljaju otkucaji srca.
Pobačaj nije nikakvo „rješenje problema” – to je usmrćivanje vlastitog djeteta i drama savjesti, s posljedicama koje žena nosi cijeli život. O tome se šuti, a šutnja je još jedna rana. Svaka žena zaslužuje znati istinu i imati podršku da izabere život.
Potrebno je graditi društvo solidarnosti u kojem će žene imati podršku u svim životnim izazovima. Hvala svim majkama koje su podarile život. Podrška i svim onim majkama koje su u poteškoći, koje zbog teških životnih prilika ili pritisaka razmišljaju o pobačaju… Želimo poslati poruku ohrabrenja: niste same! Nemojte odustati. Svaki život je jednako vrijedan i vrijedi ga braniti do kraja!
Na ovogodišnjem Hodu za život u Sisku imali smo priliku čuti i snažno svjedočanstvo gđe Ljubice Oršić, supruge i majke koja je podijelila svoje osobno iskustvo o ljubavi, prihvaćanju i otvorenosti životu koje nadvladava i najveće neizvjesnosti. Kao predstavnica Udruge Betlehem Zagreb i projekta „Najmanji među nama“, danas govori o onima koji često ostaju nevidljivi – o djeci čiji su životi pod majčinim srcem trajali tek nekoliko tjedana ili mjeseci.
„Projekt „Najmanji među nama“ nastao je iz duboke potrebe da nijedno dijete ne bude zaboravljeno i da nijedan roditelj ne ostane sam u svojoj boli. Jer gubitak djeteta u trudnoći nije samo gubitak djeteta – to je gubitak snova i dijela vlastitog bića.
Mnogi roditelji ne znaju da se imaju pravo dostojanstveno oprostiti od svoga djeteta. Upravo taj oproštaj često je ključan korak u procesu žalovanja – prostor u kojem ljubav dobiva svoj posljednji čin, a bol napokon može biti izgovorena. Danas u Hrvatskoj postoji jedanaest grobnica za djecu koja su izgubila život tijekom trudnoće, spontanim pobačajem. To nisu samo mjesta ukopa, već mjesta tišine, sjećanja i susreta – gdje roditelji mogu zapaliti svijeću i dati smisao svojoj boli.
Kroz godine, projekt je postao prostor susreta tuge i nade. Roditelji dolaze slomljeni, a odlaze s mirom. Ne zato što bol nestaje, već zato što su dobili priliku oprostiti se, izgovoriti ono što nose u srcu i učiniti posljednje djelo ljubavi za svoje dijete. Svaki roditelj koji izgubi dijete ima pravo tugovati, ima pravo plakati, ima pravo govoriti o svom djetetu i nositi ga u svome srcu.
To je izraz ljubavi. A ljubav prema djetetu ne prestaje njegovim odlaskom. Jer svako dijete ima ime. Ima dostojanstvo. Ima mjesto. Dijete nije broj. Nije „samo” nekoliko tjedana trudnoće, nije ,,samo’” uspomena. To je dijete voljeno. Zato „Najmanji među nama“ nije samo projekt. To je projekt dostojanstva, svjedočanstvo ljubavi i znak nade. To je moj sin. To je moja kći.
I dok god postoji ijedan roditelj koji prolazi kroz bol gubitka djeteta, bit će potrebe da budemo uz njega, da ga saslušamo i pružimo mu podršku”, istaknula je Oršić.
Vlado Sučec, suprug i otac šestero djece, ističe kako, unatoč čestom osjećaju nezadovoljstva u društvu, čovjek već posjeduje najveću vrijednost – život. Otvorenost vlastitom životu omogućuje i otvorenost prema novim životima, osobito djeci, koja su najveća vrijednost svakog društva. 
„Važno mi je naglasiti da je želja za imanjem djece i spremnost prihvaćanja djece čin ljubavi i slobode”, istaknuo je Sučec. Kroz svoje osobno svjedočanstvo naglasio je da ih upravo obiteljski život, njihovih šestero djece ispunjava i čini sretnijima. U svom se obraćanju osvrnuo i na teške životne izazove, uključujući spontani pobačaj te rizične trudnoće njegove supruge, osobito onu tijekom teške bolesti kada su joj liječnici preporučivali pobačaj. Unatoč tome, odabrali su život za svoje dijete. „Otvorenost životu donosi veću radost, sreću i ispunjenje te potiče na pozitivniji pogled na budućnost”, naglasio je Sučec.
Koordinatorica Hoda za život u Sisku, Terezija Tržić, supruga i majka troje djece, rekla je:
„Sisak je i ove godine podržao ono najvrjednije – svaki ljudski život, od začeća do prirodne smrti. Vaša prisutnost snažna je poruka da kao društvo želimo štititi dostojanstvo svakog čovjeka. Vaša prisutnost nije samo broj – ona je glas savjesti, glas onih koji se ne mogu sami braniti, glas svakog nerođenog djeteta čiji život tek treba započeti. Vrijeme je da kao društvo preuzmemo odgovornost.
Tražimo zakone koji neće ostavljati prostor za relativizaciju života, nego će jasno i nedvosmisleno štititi dostojanstvo svakog čovjeka. Trebamo društvo koje neće nuditi prekid života kao rješenje, nego će pružiti konkretnu pomoć, razumijevanje i nadu. Svako dijete zaslužuje se roditi i živjeti. Svako dijete zaslužuje prvi dah, prvi zagrljaj, prvi osmijeh, prvi korak. Zaslužuje priliku – istu onu koju smo i sami dobili.
Zato danas izgovaramo snažno i bez zadrške: odaberite život. Znamo da život nije uvijek lagan. Znamo da postoje situacije obilježene strahom, nesigurnošću, osudom i samoćom. No upravo tada najviše trebamo jedni druge. Tada su ljubav i podrška najpotrebniji.
Kroz Hod za život u javnost su izašle brojne hrabre žene koje su progovorile o strašnim posljedicama pobačaja ne samo za njihovo dijete, već i za njihov život. One su raskrinkale laž da pobačaj „osnažuje“ ili „emancipira“ ženu. Žene koje su imale pobačaj svjedoče da je on bio rezultat napuštenosti, izdaje, očaja, neznanja, pritiska okoline, liječnika ili društva. Njihova svjedočanstva su potresna, iskrena i oslobađajuća. One su progovorile o boli koja ne nestaje, o tišini koja ostaje, o rani koja se nosi cijeli život. Iza riječi „pravo na pobačaj“ i „izbor“ često se krije duboka tuga. Zato danas jasno poručujemo: nijedna žena ne smije biti sama.
Društvo koje bira život – bira i majku, ohrabruje ju i štiti, pomaže joj da sačuva život svoga djeteta, svoga sina ili kćeri. Budimo društvo koje ne napušta, nego prihvaća.
Majke, vi ste prve čuvarice života. Očevi, vi ste pozvani svojim riječima i djelima biti zaštita i oslonac. Svi smo pozvani biti mreža podrške i sigurnosti. Ne dopustimo da strah i očaj budu glasniji od ljubavi. Svako dijete može promijeniti svijet – počevši od srca svojih roditelja.
Hrabrost jedne majke može promijeniti svijet. Nitko od nas nije ovdje slučajno. Svatko od nas ima društvenu odgovornost jasno, mirno i dostojanstveno reći da se protivi prekidanju života nerođene djece. Jer kada biramo život – biramo ljubav, nadu i budućnost”, naglasila je Tržić.
„Važno je ne zaboraviti i na žene kojima se često uskraćuju informacije o njihovom nerođenom djetetu i potpora koju zaslužuju. To su žene s iskustvom spontanog pobačaja i teških prenatalnih dijagnoza. Žene s iskustvom gubitka djeteta kroz spontani pobačaj ili zbog teške prenatalne dijagnoze gotovo su nevidljive u društvu.
Udruga U ime obitelji pokrenula je mrežu potpore Rita ( https://rita.uimeobitelji.net/nasa-misija/ ) sa željom da se svakoj obitelji pruži emocionalna, psihološka i praktična potpora. Svjesni izazova koje donosi teška dijagnoza djeteta te činjenice da je svaki život vrijedan i da je svaki život dar, želimo obiteljima osigurati mjesto na kojem mogu svoja iskustva, strahove i nadu podijeliti s drugima koji prolaze slične situacije”, istaknuli su organizatori.
K.B. /Foto: Hod za život
