Najveći jugoslavenski pisac nesumnjivo je bio Mitar Tripkov Milošević! Naime, taj pisac lake ruke i jednostavnih rečenica prodao je u 9 milijuna primjeraka svojih 54 romana – što je za sve ostale pisce – i novinare! – bilo nedostižno.
Taj „sjajni pisac-sprinter“ rođen je u selu Uvači u Crnoj Gori, a bio je poznat pod pseudonimom Frederick Ashton. Ako vam ni to ništa ne govori, njegov najpoznatiji lik bio je „Lun, kralj ponoći“. Bila je riječ o komunističkoj verziji Jamesa Bonda i taj „pulp-fiction hero“ naišao je u bezveznoj zemlji, punoj jedva pismenih čitatelja, na veliko razumijevanje.
Zemlja izgrađena na beskrajnim zločinima i pljački trebala je našeg Jamesa Bonda, koji će na „našem“ (dakle srpskom!) jeziku pokazati što je to pravi heroj. Naravno, Mitar Milošević nije bio pisac, već novinar koji je skribomanski ispisivao svoje simpatično nepismene romane. Bili su tako zbrzani da mu je čak i Stevan Doronjski, veterinar i glavni tajnik Saveza komunista Jugoslavije, sugerirao da malo uspori i uozbilji svoje pisanje!
Što se tiče brzog i lakog pisanja, Gabriele D’Annunzio, također je bio poznat po lakoj ruci, pa mu sabrana djela stanu u pedesetak tomova. Iako je bio prvenstveno pisac, djelovao je i kao novinar, a tiskao je i niz političkih pamfleta. Postoji karikatura koja ga, na vrhuncu slave, prikazuje kako se penje po brdu svojim knjigama, ne bi li dosegnuo Dantea, koji stoji na „Božanstvenoj komediji“. To, mu, naravno, ne uspijeva i ostaje daleko ispod!
Negdje 2002. jedan zagrebački izdavač pitao me je da li bih predstavio u Rijeci Juricu Pavičića. Dao mi je i nekoliko njegovih knjiga („Ovce od gipsa“, „Nedjeljni prijatelj“ i „Minuta 88“). Vrlo brzo sam ih pročitao i zahvalio sam na ponudi. Objasnio sam izdavaču da je riječ o lošim novinarskim uradcima i da me to ne zanima.
Svojevremeno sam objavio u zagrebačkoj „Republici“ (br. 4/2008., str. 50-81) “Neke dvojbe oko FAK-a / Ili o početku i kraju XX. stoljeća u hrvatskoj književnosti” i “FAK – slučaj Miljenka Jergovića”. U ta dva duga teksta napisao sam sve što mi se činilo da treba reći o partijskom lijevom novinarstvu, koje se lažno predstavlja kao književnost.
Antun Gustav Matoš, kojeg su svi ondašnji hrvatski književnici mrzili, zbog njegovog europski oštrog pera, definirao je i ključni problem svog – ali i današnjeg! – vremena u eseju „Književnost i književnici“ (1907.).
“No, najveći je dušmanin prave književnosti žurnalizam. Dok književnik stvara, novinar opetuje. Književniku je glavno kvalitet, novinaru – kvantitet. Književnost je talenat, novinarstvo rutina. Knjiga je umjetnina, žurnal trgovina. Knjiga vuče masu k autoru, novine povlače autora k masi. Knjige popravljaju, novine laskaju. Knjiga je izraz pojedinca, žurnal je glas gomile. Književnik mora biti originalan, superioran, novinar može biti svatko, tko brzo i lako piše.
Žurnalizam je pravi kontrast književnosti i ipak literatura sve više i više služi novinstvu. Novine prave i obaraju književne reputacije, apsorbirajući u efemernosti svojih, često dobro plaćenih i nezajažljivih stupaca veliku većinu modernih književnih radova.
Umjesto da novine zavise od knjiga, knjige zavise od novina. Knjige stvaraju velike misli, novine – veliki interes: novac i politiku. Zato se još u XVIII. vijeku, kada knjiga bijaše nad novinarstvom, vjerovalo u ideje, dok danas, pod sve kobnijim utjecajem žurnalizma, svijet i opet povjerava u silu.” (Matoš, A. G.: „Naši ljudi i krajevi“, Zagreb, 1937., str. 227).
I tako se, polako, približavamo Jurici Pavičiću i njegovom aktualnom novinarskom uratku „Usta puna mora“. Taj naslov parafraza je poznatog srpskog romana „Usta puna zemlje“ Branimira Šćepanovića, koji je prodan u više od 100.000 primjeraka.
Taj roman priča je o pojedincu u sukobu s društvom i sudbinom, koji se na samrtnoj postelji želi vratiti u svoj rodni kraj. Na tom putu ga dočekuje okrutnost ljudi. Radnja se zbiva u jednom danu, na neimenovanoj planini u Crnoj Gori. Djelo je poznato po nasilnom realizmu.
Pavičić, na novinarskoj razini – i s logikom Luna, kralja ponoći! – slijedi taj koncept. Naravno, Pavičić je svjestan svog novinarskog svijeta. Tako piše u svom romanu o sebi (glavnom junaku) u osamdesetim godinama 20. stoljeća:
“Bio je mlad i zažaren, radio najbolji posao na svijetu i mislio da ne postoji sutra. Jedan bi dan bio u Parizu, drugi put u kosovskom rudniku, u beogradskom novinarskom klubu ili pred crnogorskim kombinatom paraliziranim štrajkom. Trčao bi iz teksta u tekst, a jutra kad bi mu članak izašao u novinama, bila bi mu najbolji dani u životu.“ (str. 17).
Osim što ima laku ruku, za svoj roman bira formu pamfleta. To je vrlo neugodno i ne naročito mudro. Naime, u zemlji u kojoj je toliko leševa koje su za sobom ostavili fašističke i komunistički ubojice, on nastoji napisati takav novinarski tekst koji bi se mogao dopasti nekom u Beogradu. Ili na mitskom Zapadu, koji je negdje tamo. Ne iznenađuje da čak i anti-junaci u njegovom pamfletu dobro znaju što je on (glavni junak):
“Prilazi mu. – Što je, govno jugoslavensko? – kaže mu. Još kopaš po smeću? Nije te sram biti ovdi?“ ( str. 199).
Lako je pisati osvrt na tekst u kojem je i samom autoru sve jasno! Ono što mene malo iritira je da Pavičić, varira u konceptu svoj roman „Ovce od gipsa“. Naime, u toj svojoj prvoj knjizi uzima jedan „hrvatski“ zločin – ubojstvo srpske obitelji Zec i gradi radnju oko toga.
U ovom romanu radi svoju inačicu priče o događajima u Dvoru na Uni, gdje su „Hrvati likvidirali nekoliko srpskih senilnih i retardiranih staraca u staračkom domu“.
Svaki ozbiljan pisac vrlo oprezno bi hodao „krvavim balkanskim gudurama“ i nastojao bi zločinu koji ga zanima dati dimenziju antičke drame – a ne bi se spuštao na razinu beogradskih tabloida. Osim toga Pavičić, kao iskreni jugoslavenski nacionalist, ima dosta problema s Hrvatskom. I tako on (glavni junak) gleda u poster Hrvatice koja se borila u Domovinskom ratu.
“Sjedi u tihoj, osvijetljenoj sobi i promatra uokolo. Sa zida ga je gledala naslovnica „Janes Defence Werekly“. Mlada žena s maskirnom maramom, u mladoj zemlji koja se bori da preživi. Ona neiskvarena, zemlja neiskvarena. Tako je to tada bilo – ili možda samo izgledalo.“ (str. 191).
Ne muče ga samo Hrvati, muči ga i Zagreb. “Nastavljaju hodati, sada u predvidivom, očekivanom smjeru. Hodaju kraj zgrade opere, uz konzervatorij, Etnografski muzej i dramsku akademiju. Oko njega su u par stotina metara sve totemi nacionalne kulture, dične zgrade s kovanim ogradama, secesijskim viticama i anđelima koji pušu u trublje. Ali sada su sve beživotne, ugašenih svjetala. Izgledaju napušteno i mrtvo kao da ih nitko ni sutra ni preksutra neće oživjeti.“ (str. 176).
Koliko novinar ima problem sa sagledavanjem šire slike, može se vidjeti u ulomku vezanom uz Otavice i monumentalni, istovremeno kraljevski, ali i iskreno ekumenski mauzolej Ivana Meštrovića.
“Srpska je vojska oko mauzoleja izdubila rovove i ukopala uokolo minobacačku bitnicu. Možda su željeli iskoristiti uzvišenje brijega, a možda su se ufali da Hrvati neće artiljerijom gađati zdanje svog kiparskog velikana. Kako god – dobro su procijenili.
U razrovanom krajobrazu jedino je taj brijeg bio i dalje neizjedan topničkim kraterima. Mauzolej je izvana bio nedirnut. Ali iznutra nije. Netko – vjerojatno (?!?) srpski vojnici – batovima oštetio reljefe do visine koje su mogli dosegnuti. Isus, sveci i anđeli imali su otučene tabane i gnjate. S takvim su kljastim nogama letjeli pod svodom poput krilatih invalida.“ (str. 99).
U stvarnosti četnici su oštetili i opljačkali Mauzolej i odnijeli dio umjetnina u Beograd, a grobnice su koristili kao septičke jame! Kao jugoslovenski nacionalist naš „Lun, kralj ponoći“ ima velikih problema s pojmom Zločina, Nacije, Književnosti i Istine. Svaki zločin je tragedija, no zločin je i kad se netalentiran čovjek prihvati teme koju ne dosiže!
„Usta puna mora“ slabašan je roto-roman provincijskog novinara. Uskoro se mogu očekivati brojne nagrade i novi film po romanu. Što će biti ponavljanje matrice „Ovce od gipsa“ – film „Svjedoci“ Vinka Brešana…
O AUTORU:
Igor Žic, književnik, esejist i kritičar, rođen je 25. veljače 1961. godine u Rijeci. Studirao je na grupi Hrvatski jezik i književnost, a diplomirao je Likovnu umjetnost na Pedagoškom (danas Filozofskom) fakultetu u Rijeci 1986. godine s radnjom Teorijska konkretna estetika.
Od 1987. zaposlen je u Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja u Rijeci, desetljećima kao restaurator slika, te potom kao voditelj stručne knjižnice. Član je Društva hrvatskih književnika od 2008. godine. Objavio je više od 860 članaka i eseja o književnosti, povijesti i povijesti umjetnosti.
Objavio je 30 knjiga od kojih je najuspješnija Kratka povijest grada Rijeke (od 1998. sedam hrvatskih, te englesko i talijansko izdanje), a najraskošnije Crkveno slikarstvo na otoku Krku od 1300. do 1800. (2006.) i Krčka kulturna baština (s Bozanićem i Galovićem, 2018.).
Igor Žic/Misao.hr/Foto: Hina
