Maslina je ženskog roda. Je li ispravno maslinovo ili maslinino ulje?

4 siječnja, 2022 maxportal
Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Sjedim tako u hladu komiške rive i zvjernjam čas prema Biševu i otvorenom moru čas prema kuli u kojoj je ribarski muzej (svima ga preporučujem), piše jezikoslovka i književnica Nives Opačić



Nakon nekoliko trenutaka pozorna gledanja prilazi mi gospodin sa susjednoga stola. Znam da će me pitati »nešto iz hrvatskoga«. I pita. Ako je maslina imenica ženskog roda, zašto se kaže (je li to dobro?) maslinovo ulje, a ne maslinino? Zašto malinov sirup, a ne malinin?

S druge strane, kaže se sojino brašno, ružino ulje, rižina slama, smokvin list, palmina grančica itd. Za odgovor nema druge nego latiti se tvorbe riječi, a u tome je profesor Stjepan Babić tata-mata (šteta što tu riječ nije uvrstio u svoj pravopisni rječnik, jer pisanje polusloženica jest pravopisno pitanje, a ako to nije polusloženica, treba i to narodu reći).

Dakle, čujmo glas znanosti!

Imenice za oznaku biljaka dobivaju u pravilu sufiks -ov bez obzira na sklonidbeni tip i završni glas osnove: …brezov, jelov, kupinov, lipov, malinov, maslinov, trešnjov, višnjov, šljivov…

No javljaju se i dvostrukosti, pa i trostrukosti, npr. šljivov, šljivin; palmov, palmin; trešnjov, trešnjev, trešnjin; višnjov, višnjev, višnjin. Danas je i smokvin običnije nego smokov, no ako u ovoj kategoriji imamo izbor između više mogućnosti, Babić preporučuje da se prednost dade sufiksu -ov (pravilo o sufiksu -ev iza palatala također je s vremenom učinilo svoje).

To se lijepo vidi u izvedenicama trešnjevača i višnjevača prema smokovača (sve pića od plodova navedenih biljaka), koje su danas običnije u ovim likovima, dok ih npr. D. Parčić (1874) u svojem Slovinsko-talijanskom rječniku bilježi samo kao trešnjov, trešnjovac, trešnjovina (drvo trešnje).

I još jedna napomena. Osnove na -kv- odbacuju ispred -ov/-ev ono v, pa pridjevi glase: breskov, bukov, smokov od breskva, bukva, smokva. Od osnova na c, č, ć nema pridjeva na -ov (samo na -ev i -in): jaglačev, kamiličin, bučin i sl.

Sada je jasno da je maslinovo ulje (kao i malinov sirup, malinovac) jezikoslovno sasvim dobro načinjeno. Kao i bučino ulje.

No u potonjem slučaju veći problem stvara već sama sirovina – bundeva ili buča – nego njezini proizvodi: ulje i druge delicije. Problem je, naravno, pravopisni. Piše li se ona sa č ili sa ć? Razni izvori – razna rješenja.

S tim da moja slavonska (austrijska) baka nije s njom imala nikakvih problema: njoj je to bio i ostao kirbis (njem. Kürbis = bundeva, tikva), koji je u našoj kuhinji najčešće služio za pripremanje kirbis cušpajza (s paradajzom).

Prije nego što upadnem u taj živi pijesak zvan pravopis, nešto o postanju same riječi, koje se sjetim svakoga ljeta čim zaplivam u moru, jer je ona simbol mojih plivačkih početaka: dvije šuplje tikve povezane špagom zavezali bi mi oko tijela ispod pazuha da me drže na vodi – i to je bila moja brza i djelotvorna škola plivanja.

Etimolozi riječ buča povezuju i s »okruglom posudom za vino«, smatrajući da je preuzeta iz visokolatinskoga buttia (klas. lat. buttis = posuda), što je dalo tal. boccia (staklenka, kugla). Istoga je postanja i hrvatska buća, staklenka, lopta, kugla, ali i književna riječ boca (posuđena iz mlet. bozza = staklenka). Značenje »okrugle posude« moglo se razviti i u značenje biljke Cucurbita pepo (bundeva) i u figurativno glava (buća, bulja, kako ima T. Sabljak u Rječniku hrvatskoga žargona).

Za bundevu (Belostenec ima i duma) rabimo još izraze tikva i misirača. Misirka ili misirača (Cucurbita melopepo) bijela je bundeva zvana i beskorka, bugarka i pekunica (jer se peče).

To je balkanski turcizam arapskoga i, još dalje, hebrejskoga podrijetla – ar. Misr, tur. Misir, hebr. Mis. rajim = Egipat. Tikva (stsl. tyky, genitiv tykbve; češ. tykev, polj. tykwa, rus. tykva, slovenski tikva) rasprostranjena je po cijelom slavenskom jezičnom području, pa etimolozi (tako npr. Slovenac Marko Snoj) misle da bi mogla biti posuđena od neke praeuropske osnove.

Buča se još ni kod leksikografa Parčića (1874) nije ustoličila u značenju bundeve, tikve, nego joj se pridružuju talijanski ekvivalenti fiasca, boccia, što znači staklenka, boca, ali i kugla (drvena, za igru).

A sada na pravopisne muke! Pravopisci Babić, Finka i Moguš razlikuju u svojim izdanjima Hrvatskoga pravopisa (1994., 1996. i dalje) buču (bundevu, tikvu) od buće (kugle, lopte), ali savijaču od sira i ribane bundeve – specijalitet Hrvatskoga zagorja – kao da nikad nisu jeli; bučnice, naime, kod njih nema. Pravopisci Anić i Silić (2001) također tikvu zovu bučom, a buća odgovara boći (rekvizitu za boćanje). To je veće bilo moje iznenađenje što jelo od te sirovine zovu bućnicom (kao da se ne radi od buče!).

A još veće izazvao je Anićev Rječnik hrvatskoga jezika (31998), u kojem se jedan član prethodnoga pravopisnog tandema potpuno odrekao buče, a zadržao je samo buću (kako kaže, kao lokalni izraz za tikvu). U tome se, eto, slažu i dva – uvjetno i umjetno suprotstavljena – rječnika.

Naime, i Šonjin rječnik (2000) ima samo buću (no on i za bundevu i za kuglu za bućanje), dakle ne pravi razliku ni u pisanju ni u izgovoru.

Njegova bućnica logično onda izlazi iz prethodnih postavki. Autori i zagovaratelji toga rječnika vole isticati da se on oslanja na hrvatsku tradiciju.  Kako im je onda promaknuo npr. Deanovićev Talijansko-hrvatski rječnik iz 1942. godine, u kojem pod zucca nalazimo ove hrvatske izraze: bundeva, buča, tikva (fig. i glava)?! O starim kajkavskim leksikografima, koji nisu ni mogli napisati drukčije nego buča jer kajkavski poznaje samo č, da i ne govorimo.

Napetost – osjećate? – raste. Približavamo se vrhuncu (zbrke). Hrvatski enciklopedijski rječnik (2002) ima doslovce ovako: buča – reg., usp. buća. Buća – reg. tikva.

Aonda odjednom bučica – jednoručni metalni ili plastični uteg, obično se vježba s dvije bučice koje se drže u rukama; bučnica – savijača s nadjevom od sira i ribane buče (koja je tri retka iznad bila buća); bućin – koji pripada buči, koji je od buče (bućino ulje)???!!! Hrvatski jezični savjetnik (1999) ima pak salomonsko rješenje: buča, bučica; bučnica; buća – 1. sp. > boća; usp.; 2. pokr. – tikva; bućica, bućnica. I sad se ti odluči!

No ishod se zna. Tko s đavolom tikve sadi, o glavu mu se razbijaju.

Nives Opačić/Vijenac

 


Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •