Zadar je u arhivima sačuvao dio povijesti Crne Gore, a Lovćen je u svome kamenu sačuvao imena hrvatskih umjetnika, arhitekata i graditelja. Između ta dva prostora Radomir (Miro) Jurić pronašao je priču koja je dugo postojala u dokumentima, muzejskim fondovima i gotovo zaboravljenim ljudskim sudbinama, ali nije bila ispričana sa svog stručnog i znanstvenog aspekta.
Jurić je znao da prošlost najpouzdanije govori kroz ono što je nadživjelo ljude, kroz iskopani predmet, zaboravljeni zapis, oštećeni spomenik i zbirku kojoj treba vratiti red i značenje. Njegov profesionalni put, od rodne Neretve, preko Nina i Zadra, do Cetinja i Lovćena, jest put kroz složene segmente zajedničke jadranske baštine, u kojima se povijesti Crne Gore i Hrvatske ne dodiruju slučajno, već se prepoznaju u ljudima, djelima i sačuvanim dokumentima.
Rođen je 11. ožujka 1951. godine u Momićima kod Metkovića. Školovao se u Metkoviću, a potom na Filozofskom fakultetu u Zadru, gdje je studirao povijest umjetnosti i arheologiju. Povijest umjetnosti završio je 1974., a arheologiju 1975. godine. Njegov put iz donjoneretvanskog kraja prema Zadru bio je iskorak mladog čovjeka koji je izabrao znanost. Bio je to prvi nacrt njegove buduće kulturne prizme – Neretva, Dalmacija, Zadar, Jadran i tragovi civilizacija koji zaslužuju ozbiljna istraživanja.
Muzejski rad započeo je još 1972. godine uz arheologa Božidara Vilhara. Od 1976. bio je vezan za muzejsku zbirku u Ninu, a 1980. prešao je u Arheološki muzej u Zadru, gdje je preuzeo vođenje Srednjovjekovne zbirke. Od srpnja 1987. do srpnja 2005. godine bio je direktor te ustanove. Vodio je više od pedeset arheoloških istraživanja u Zadru i zadarskom području, a posebno se bavio srednjovjekovnim nakitom, ranohrvatskim grobljima, crkvama, plovilima pronađenim u Ninu i arheologijom donjoneretvanskog kraja. Njegov doktorat o starohrvatskom nakitu u Dalmatinskoj Hrvatskoj i Istri od VII. do XI. stoljeća predstavlja sintezu višedesetljetnog terenskog i muzejskog iskustva.
Dr Radomir (Miro) Jurič (Foto MetkovićNET)
Jurićev odnos prema muzeju dobio je snažnu i posebnu dimenziju jednog od najvećih profesionalaca. Tijekom ratnih godina, kada je Zadar bio ugrožen, pripremao je i organizirao izložbu snažnog naslova „Tko kaže da tog grada nesta…“, koja je gostovala u Hrvatskoj i Sloveniji. Muzej je za njega tada postao oblik obrane grada, njegova imena i povijesnog postojanja. Nije branio samo muzej, kulturu i zbirke, nego pravo jedne sredine da sama svjedoči o sebi. Upravo će se ta svijest o odgovornosti prema kulturnoj baštini kasnije prepoznati i u njegovom radu u Crnoj Gori.
U Crnu Goru nije došao da govori o suradnji, već da je potvrdi radom na jednom od najosjetljivijih pitanja njezine muzejske baštine. Vlada Crne Gore imenovala ga je početkom 2019. godine za predsjednika Državne komisije zadužene za reviziju muzejskog materijala i dokumentacije Narodnog muzeja Crne Gore. Bila je to prva opća revizija muzejskih fondova te ustanove. Komisija je trebala utvrditi stvarno stanje zbirki, dokumentacije, mogućih nedostataka i višegodišnjih propusta. Jurić je tada javno inzistirao da se rezultati ne prikrivaju i da se kulturna baština ne može štititi izbjegavanjem odgovornosti.
Upravo je u tome jedan od najvažnijih temelja njegove povezanosti s Crnom Gorom. Povjeren mu je osjetljiv zadatak koji se ne daje na osnovi kurtoazije. Čovjek koji dolazi iz druge države trebao je zajedno s crnogorskim stručnjacima pogledati u unutrašnjost jedne od najvažnijih kulturnih ustanova Crne Gore i reći što se u njoj zaista nalazi, što nedostaje i što mora biti popravljeno. Takva vrsta povjerenja predstavlja ozbiljniji oblik crnogorsko-hrvatske suradnje od brojnih svečanih govora, jer podrazumijeva zajedničku odgovornost prema kulturnom dobru.
Dr Radomir (Miro) Jurić dobitnik nagrade za životno djelo Hrvatskog muzejskog društva (Foto Zadarski list)
Njegova suradnja s Narodnim muzejom nastavljena je i poslije završetka rada Komisije. U listopadu 2020. godine na Cetinju je održao predavanje „Zadar – kulturni dragulj na dlanu“, u okviru obilježavanja Dana europske baštine. Četiri godine kasnije, 31. srpnja 2024., otvorio je u Crnogorskoj galeriji umjetnosti „Miodrag Dado Đurić“ izložbu „Iskra u kamenu“, priređenu povodom pedeset godina od otvaranja Njegoševa mauzoleja na Lovćenu. Iz tog događaja, istraživanja koja su mu prethodila i građe koju mu je ustupio Narodni muzej nastao je tekst „Zadar i Lovćen“.
Objavljivanje toga rada u jubilarnom, stotom broju „Matice“ nosi značenje koje nadilazi običnu bibliografsku činjenicu. Stoti broj časopisa bio je tematski posvećen polovini stoljeća Njegoševa mauzoleja. U takvom broju našao se tekst hrvatskog arheologa koji nije pokušao prisvojiti crnogorsku temu, već pokazati koliko je povijest Lovćena ispunjena ljudima, ustanovama, arhivima i zanatskim rukama s obje strane Jadrana.
„Zadar i Lovćen“ nije klasična znanstvena rasprava strogo podijeljena na problem, metodologiju, rezultate i zaključke. To je složen tekst koji istodobno ima osobine povijesnog eseja, arhivskog zapisa, svečanog govora, muzejskog svjedočanstva i osobnog sjećanja. Jurić polazi od suvremene suradnje s Narodnim muzejom, zatim se vraća u XIX. stoljeće, Njegošu i njegovim vezama s hrvatskim političarima, piscima, oficirom i intelektualcima, da bi potom prešao na zadarske arhive, Ivana Meštrovića, izgradnju mauzoleja, građevinsko poduzeće „Donat“, hrvatske umjetnike i majstore, a na kraju i na jedan zapušteni grob u Zadru.
Njegova osnovna ideja može se svesti na jednostavnu, ali važnu tvrdnju: Zadar i Lovćen nisu udaljene točke koje je autor naknadno pokušao spojiti. Oni su odavno povezani kretanjem ljudi, dokumenata, knjiga, umjetničkih zamisli i političkih pogleda. Jurić ne gradi tu vezu na sentimentalnom osjećaju bliskosti, već je razlaže na imena, datume, arhivske fondove, ustanove i konkretne poslove.
U prvom dijelu rada govori o Njegoševim dodirima s hrvatskim prostorom i pojedincima, među kojima su Fridrih Orešković, ban Josip Jelačić, Ivan Kukuljević Sakcinski, Frane Carrara, Jakov Ćudina, Petar Preradović, braća Mažuranić i Ljudevit Gaj. Njegoš se u tom kontekstu ne prikazuje samo kao crnogorski vladar i pjesnik zatvoren u lovćenski prostor, već kao ličnost uključena u šire južnoslavenske kulturne i političke tokove XIX. stoljeća. Autor ukazuje i na knjige hrvatskih pisaca koje su se nalazile u Njegoševoj biblioteci, kao i na njegov odnos prema ilirskom pokretu.
Posebno mjesto u tekstu pripada zadarskoj arhivskoj građi. Jurić podsjeća na rad crnogorskog povjesničara Jevta Milovića, koji je poslije Drugog svjetskog rata istraživao u tadašnjem Državnom arhivu u Zadru. Milović i njegovi suradnici prepisali su i prikupili tisuće dokumenata i stranica građe važne za povijest Crne Gore. U zadarskim fondovima nalazili su se i izvještaji austrijskih vlasti, policije i službenika koji su pratili Njegoševo kretanje i političko djelovanje. Tako Zadar u Jurićevom tekstu postaje čuvar dijela crnogorske povijesne memorije.
Iz tih dokumenata autor izdvaja i podatke o gradnji Njegoševe zavjetne crkve na Lovćenu 1845. godine. Kada se povijest Lovćena čita kroz dokumente sačuvane u Zadru, pokazuje se koliko su arhivi često udaljeni od mjesta o kojima svjedoče. Državne granice mogu se mijenjati, ustanove mogu nastajati i nestajati, ali dokument ostaje da poveže događaj sa njegovim zaboravljenim promatračima. Najopsežniji i najznačajniji dio teksta odnosi se na Njegošev mauzolej i sudjelovanje hrvatskih umjetnika, arhitekata, građevinskih stručnjaka i poduzeća u njegovoj realizaciji. Jurić podsjeća na Ivana Meštrovića, ali ne ostaje samo na slavnom kiparu. On iz drugog plana izvodi ljude čija su imena manje poznata: Harolda Bilinića, vodećeg arhitekta na realizaciji projekta, stručnjake zadarskog „Donata“, suradnike Srđana Ćulića, Nika Jakovčeva, Slavka Šimatovića i Berislava Petravića, kao i majstore koji su obrađivali kamen, pripremali mozaik i oblikovali skulpture.
Time se povijest mauzoleja oslobađa pojednostavljene predodžbe prema kojoj veliki spomenik nastaje iz jedne ideje i jedne umjetničke ruke. Jurić pokazuje da je mauzolej rezultat velikog zajedničkog pothvata. U njemu su Meštrovićeva zamisao, crnogorska državna odluka, hrvatsko arhitektonsko i graditeljsko iskustvo, kamen iz Jablanice, rad splitskih i zadarskih stručnjaka, mozaik pripreman uz sudjelovanje poduzeća iz Metkovića i brojni poslovi izvedeni u izuzetno teškim uvjetima na Lovćenu.
Takvim pristupom Jurić ne umanjuje crnogorsko značenje mauzoleja. Naprotiv, pokazuje da nacionalni spomenik može biti dublje predstavljen u vlastitu kulturu upravo onda kada se pošteno imenuju svi koji su sudjelovali u njegovu nastanku. Crnogorsko-hrvatska kulturološka sintagma ugrađena je u kamen, arhitektonske proračune, mozaik, skulpture i radne dnevnike.
Jedan od najupečatljivijih segmenata rada nalazi se pri njegovu kraju. Jurić piše o Đorđiju, odnosno Đorđu Savovu Petroviću Njegošu, rođaku crnogorske dinastije i političkom emigrantu koji je živio i umro u Zadru. Njegov grob na starom pravoslavnom groblju nalazi se u lošem stanju. Autor ne ostaje na konstataciji da je grob zapušten, već poziva hrvatske i crnogorske ustanove da zajednički pristupe njegovoj obnovi i iskazuje spremnost da tome osobno doprinese.
U toj točki tekst prelazi iz povijesnog istraživanja u etiku sjećanja. Nije dovoljno pronaći dokument niti objaviti podatak. Znanje obvezuje. Ako je otkriveno da na zadarskom groblju propada spomenik čovjeku povezanom s crnogorskom poviješću, onda dvije kulture imaju zajednički posao. Tako Jurićev esej dobiva praktični smisao – prošlost nas poziva i opominje na djelovanje.
Na kraju se pojavljuje i osobna emocija. Autor se sjeća broda „Njegoš“, kojim je u mladosti plovio iz Ploča prema Splitu, kao i Njegoševe biste na brodu. Taj prizor povezuje njegovo djetinjstvo, Neretvu, more, Njegoša i kasniji profesionalni put. Nakon niza arhivskih podataka i povijesnih imena, brod unosi intimnu mjeru. Kao da autor priznaje da je veza s Crnom Gorom postojala u njegovoj svijesti mnogo prije državne komisije, cetinjskih izložbi i teksta u „Matici“.
Vrijednost rada „Zadar i Lovćen“ najviše je u otkrivanju mreže manje vidljivih veza. Njegova snaga nije u velikoj novoj teoriji, nego u prezentiranju važnih, ali nažalost zaboravljenih činjenica. Zadar je u njemu arhiv crnogorske prošlosti, mjesto djelovanja stručnjaka koji su sudjelovali u nastanku mauzoleja, grad u kojem počiva jedan Petrović Njegoš i sredina iz koje suvremeni hrvatski arheolog ponovo čita Lovćen.
Tekst, međutim, nije bez nedostataka. Njegova struktura je mjestimično razuđena, pojedine epizode odvode čitatelja od osnovne linije, a obilje imena i podataka povremeno skriva glavnu misao. Neke tvrdnje zaslužuju preciznije fusnote i strožu kritiku izvora. Ponavljanja i poneka jezična ili tipografska neujednačenost pokazuju da je tekst dijelom sačuvao karakter govora pripremljenog za otvaranje izložbe. Ipak, te slabosti ne poništavaju njegov dokumentarni značaj. Naprotiv, ukazuju na potrebu da se Jurićevo istraživanje u budućnosti proširi i pretvori u cjelovitiju studiju.
Bilo bi također netočno tvrditi da je Boka kotorska centralna tema rada „Zadar i Lovćen“. Glavna osa teksta jest Zadar–Cetinje–Lovćen. Boka se pojavljuje kroz Kotor, Njegoševa putovanja, pojedine povijesne ličnosti i širi jadranski okvir, ali joj nije posvećeno posebno poglavlje. Jurićeva povezanost s Bokom mnogo se jasnije vidi u institucionalnom djelovanju Ogranka Matice hrvatske u Zadru i suradnji s Hrvatskim nacionalnim vijećem Crne Gore i gospodinom Zvonimirom-Zvonkom Dekovićem.
Ogranak Matice hrvatske u Zadru, kojim Jurić predsjeda od 2018. godine, objavio je 2019. poseban tematski blok časopisa „Zadarska smotra“ posvećen Boki kotorskoj. U njemu su objavljeni radovi o povijesti, književnosti, kulturnoj baštini i suvremenom položaju Hrvata Boke. Među autorima je bio i Zvonimir Deković s tekstom o stanju i perspektivama bokeljskih Hrvata. Jurić nije bio autor toga rada niti urednik temata, ali je kao predsjednik Ogranka djelovao unutar institucije koja je Boku uvela u zadarski kulturni prostor kao temu ozbiljnog proučavanja.
Neposredni susret Jurića i Dekovića dokumentiran je u prosincu 2019. godine, prilikom predstavljanja faksimilnog izdanja „Kotorskog misala Svetog Jakova od Lođe“ u Zadru. Hrvatsko nacionalno vijeće Crne Gore bilo je izdavač, Deković je govorio o značaju Misala, a primjerci izdanja uručeni su odabranim zadarskim ustanovama i pojedincima, među kojima i Radomiru (Miru) Juriću kao predsjedniku Ogranka Matice hrvatske u Zadru.
Drugi, još jasniji dokaz njihove suradnje zabilježen je 24. srpnja 2026. godine. Predsjednik Hrvatskog nacionalnog vijeća Crne Gore Zvonimir Deković sastao se u Zadru s Radomirom (Mirom) Jurićem i suradnicima Ogranka Matice hrvatske. Razmijenjene su publikacije, razmatrani budući zajednički projekti i istaknuta dotadašnja uspješna suradnja. Susret je bio povezan i s hrvatskom premijerom dokumentarnog filma „Dobrotska čipka i torta: baština koja povezuje“, nastalog u okviru projekta „Putevima bokeljskih Hrvata“.
To je granica do koje pouzdani izvori dopuštaju zaključivanje. Postoji dokumentirana profesionalna i institucionalna povezanost Jurića sa Zvonimirom Dekovićem i Hrvatskim nacionalnim vijećem Crne Gore. Postoji zajedničko zanimanje za kulturnu baštinu Boke, razmjena izdanja i planiranje projekata.
Radomir (Miro) Jurić važan je za crnogorsko-hrvatske kulturne veze upravo zato što ih ne pretvara u politiku. U Crnoj Gori je pregledao muzejske fondove, govorio o odgovornosti institucija, održao predavanje o Zadru, otvorio izložbu o Lovćenu, napisao rad u jubilarnom broju „Matice“ i upozorio na grob koji dvije države i dvije kulture mogu zajednički obnoviti. U Zadru je, kao predsjednik Ogranka Matice hrvatske, primao knjige iz Boke, sudjelovao u razgovorima s Hrvatskim nacionalnim vijećem i podržavao projekte koji bokeljsku hrvatsku baštinu predstavljaju hrvatskoj javnosti.
Njegov put od Momića i Neretve do Zadra, Cetinja i Lovćena pokazuje lijepi Jadran i snagu veza između obala. On je veliki arhiv u kojem se čuvaju brodovi, grobovi, rukopisi, zavjetne crkve, muzejski predmeti, skulpture i ljudske sudbine. Da bi se taj arhiv razumio, potrebno je čitati ga bez straha od složenosti i bez potrebe da se svaka vrijednost zatvori samo u jednu nacionalnu priču. Radomir (Miro) Jurić upravo tako čita prošlost. Ne razdvaja razlike, ali pokazuje dodire. Ne poriče pripadnosti, ali im ne dopušta da ponište suradnju. Ne govori da su Zadar i Lovćen isto mjesto, već dokazuje da jedno bez dokumenata, ljudi i iskustava drugoga ne može biti do kraja ispričano. Njegova najvažnija poruka nalazi se u jednostavnom pozivu da se obnovi jedan zapušteni grob, sačuva muzejski predmet, pronađe izgubljeni dokument i imenuje svaki čovjek čije su ruke sudjelovale u stvaranju kulturnog dobra.
Ponosan sam što imaju i mi Crnogorci, ali i Hrvati Radomira (Mira) Jurića, čovjeka čije ime pripada snažnim kulturnim sponama Hrvatske i Crne Gore. Njegov rad nas podsjeća da se zajednička baština ne čuva samo u muzejima i arhivima, već i u ljudima koji imaju znanja, hrabrosti i odgovornosti da je sačuvaju od zaborava. Crna Gora ne smije zaboraviti čovjeka kojem je povjerila jedan od najodgovornijih poslova u svojim muzejskim ustanovama, koji je na Cetinju govorio o Zadru, na stranicama „Matice“ pisao o Lovćenu i koji je u hrvatskim arhivima i među zadarskim spomenicima pronalazio dijelove crnogorske povijesti.
Ne smije ga zaboraviti ni Hrvatska, jer je Radomir (Miro) Jurić svojim znanstvenim i kulturnim djelovanjem pokazao da se ljubav prema vlastitoj baštini najbolje potvrđuje poštovanjem baštine drugoga. Zato bi njegovo ime trebalo dobro zapamtiti. Jer veliki ljudi nisu samo oni kojima su podignuti spomenici. Veliki su i oni koji spašavaju tuđe spomenike, vraćaju imena zaboravljenima i ostavljaju dokumente da svjedoče onda kada ljudsko sjećanje oslabi.
Radomir (Miro) Jurić pripada upravo takvim ljudima. „Čovjek traje onoliko koliko njegovo znanje pomaže drugima da sačuvaju ono što vrijeme pokušava oduzeti.“
Iz opsežne biografije i bibliografije Radomira (Mira) Jurića izdvajamo samo najvažnije podatke i dio njegova znanstvenog, stručnog i muzeološkog opusa. Autor je i koautor više stotina znanstvenih i stručnih radova, prikaza, kataloga, monografija i priloga iz područja srednjovjekovne arheologije, muzeologije, kulturne baštine i povijesti Zadra, Nina i donjoneretvanskog kraja.
Među njegovim značajnijim knjigama i publikacijama izdvajaju se „Ljetopis kulturnih događanja u Zadru 1986–1996“, „Zlato i srebro srednjega vijeka u Arheološkom muzeju Zadar“, „Vodič Arheološkog muzeja Zadar“, „Starohrvatska baština u novome svjetlu“ i „Krleža – Gunjača – Zadar“. Njegova doktorska disertacija „Starohrvatski nakit u Dalmatinskoj Hrvatskoj i Istri od 7. do 11. stoljeća“ predstavlja važan doprinos proučavanju ranohrvatske arheologije i srednjovjekovnog nakita.
U njegovu znanstvenom opusu posebno mjesto imaju radovi „Srednjovjekovni nakit Istre i Dalmacije“, „Ranosrednjovjekovni grob iz Lišana Ostrovičkih kod Benkovca“, „Srednjovjekovni nakit na benkovačkom području“, „Srednjovjekovni spomenici na biogradskom području“, „Ranohrvatski brodovi iz Nina“, „Crkva svete Marine u Zadru“, „Srednjovjekovna nalazišta donjoneretvanskog kraja“, „Arheološki muzej u Zadru“, „Stjepan Gunjača u Zadru“ i brojni drugi prilozi iz područja arheologije, muzeologije i zaštite kulturne baštine.
Za razumijevanje njegove povezanosti s Crnom Gorom posebno je važan tekst „Zadar i Lovćen“, objavljen u jubilarnom stotom broju časopisa „Matica“ 2024. godine, u kojem je analizirao povijesne, arhivske, umjetničke i graditeljske veze Zadra, Cetinja i Lovćena, kao i doprinos hrvatskih umjetnika, arhitekata i graditelja nastanku Njegoševa mauzoleja.
Ovaj pregled ne predstavlja potpunu bibliografiju Radomira (Mira) Jurića, već izbor radova koji najjasnije svjedoče o širini njegova znanstvenog interesa, dugogodišnjem muzejskom radu i doprinosu očuvanju kulturne baštine Hrvatske i Crne Gore.
Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik
