Andrea Latinović: Jadranka Kosor ima neku čudnu odbojnost prema ženama. Pokazala je to u puno slučajeva

28 veljače, 2022 maxportal
Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Povjesničarka i novinarka Andrea Latinović prošla je turbulentan profesionalni put. Od ratne izvjestiteljice do glavne urednice i suradnje s najvećim imenima hrvatskog novinarstva. O lijepim i teškim trenucima u novinarstvu govorila je za Glas Istre.



Povjesničarka ste po zvanju. Kako i zbog čega ste ušli u novinarstvo?

– Bilo je to, zapravo, sasvim slučajno. Da mi je netko rekao, dok sam studirala, a i ranije, da ću se baviti tim poslom i to tako dugo, rekla bih mu da je pogriješio. Diplomirala sam na temu “Sirijska dinastija Omajada i veze s Bizantom”, dakle, ranu srednjovjekovnu povijest kod prof. Ive Goldsteina na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i planirala sam se baviti znanstvenom poviješću u nekom institutu ili zavodu.

Uz povijest, moje su najveće ljubavi arheologija, latinski jezik i književnost, kao i sve vrste umjetnosti, i sebe sam uvijek vidjela u radnim hlačama, sa šiltericom i rukavicama na ruci, negdje na terenu, kako iskopavam ostatke prijašnjih civilizacija i onda ih analiziram te pišem radove.

Potpuno slučajno sam nakon fakulteta došla u gradsku rubriku Vjesnika, počela s nekim temicama o Zagrebu, kako to već biva. Ali krenuo je krvavi rat, ja sam se dobrovoljno javila za odlazak na teren i sljedećih godinu dana bila ratna izvjestiteljica najstarijeg i najvećeg dnevnog lista u Hrvatskoj koja se tek stvarala.

Bili ste svojedobno i glavna urednica Vjesnika. Kako je, zapravo, tekao Vaš novinarski put?

– Evo, upravo sam Vam rekla kako sam krenula u ovom poslu. Brzo sam iz gradske rubrike prebačena u rubriku unutarnja politika te sam počela izvještavati o radu nekoliko političkih stranaka, uglavnom desnih. Tako se jednostavno dogodilo. Prva stranka koju sam godinama pratila bila je tada moćna i vrlo snažna Hrvatska stranka prava uz koju me vežu te početničke godine. Zasigurno sam novinarka koja ima najviše tekstova o njima, odnosno, cijelu kronologiju, od njezinog stvaranja do praktički današnjih dana.

O tome sam prije nekoliko godina počela pisati i knjigu, vidjet ćemo što će biti s time. Zatim sam godinama izvještavala iz Hrvatskog sabora gdje sam bila šefica Vjesnikove ekipe, potom iz Vlade, radila bezbroj tekstova, komentara, kolumni, reportaža.

Godine 1996., na poziv tadašnjeg glavnog urednika, otišla sam u Nedjeljnu Dalmaciju, za koju me vežu fantastične uspomene i divne reportaže koje sam napravila, ne samo iz Hrvatske, već i iz svijeta. Ali, tamo sam ostala samo šest mjeseci, iako mi je bilo divno, no dovoljno da steknem prijateljicu za cijeli život, kojoj se divim, poštujem i obožavam je, hrabru novinarku, spisateljicu, ženu i damu u punom smislu riječi, moju divnu Anđelku Mustapić. Strašno je volim. A otišla sam poslije u Nacional, jer me tamo pozvao pokojni, legendarni Ivo Pukanić.

U tih nekoliko mjeseci u Nacionalu opet sam obilazila neka ratna i poratna područja, napravila niz intervjua koji se pamte, razotkrila neke afere i zaradila nekoliko sudskih tužbi. No, dva puta sam se vraćala u Vjesnik, koji je bio moj “matični” list. Ja sam, uvijek to kažem, Vjesnikovo dijete, pa sam se vratila 1997. godine, na poziv tadašnjeg glavnog urednika Nenada Ivankovića.

Pustolovnog duha, ponovno sam otišla iz medija, ovoga puta 2000. godine, na poziv tadašnjega ministra rada i socijalne skrbi, Davorka Vidovića, za glasnogovornicu u istoimeno Ministarstvo. Tu sam se zadržala samo šest mjeseci jer sam shvatila da takav posao, taj mir i inertnost sustava nisu za mene, iako i danas govorim da je Davorko bio najbolji šef s kojim sam ikada radila – sabran, odmjeren, miran, razuman i duhovit čovjek.

Pa sam ga ipak “ostavila”, jer me nazvao tadašnji glavni urednik Vjesnika, antologijski i legendarni hrvatski novinar, Krešimir Fijačko, koji mi je u svom stilu rekao: “A kaj ti tamo delaš, mala, ‘ajde vraćaj se u svoje novine, najbolje znaš pisati”. I eto mene opet u Vjesniku, u kojem sam pisala stalnu kolumnu “Peglanje politike” utorkom, ali i standardno radila svoje uobičajene poslove, sve dok u svibnju 2004. godine nisam postala glavna urednica.

I ponosna sam što sam bila jedina žena i to još mlada, na toj časnoj poziciji u listu koji je i dalje sinonim za pravo, kvalitetno novinarstvo i vrhunsku erudiciju, a kojega su 2012. brutalno ugasili pojedinci iz tadašnje vlasti, na čelu sa sadašnjim predsjednikom Zoranom Milanovićem koji nije podnosio Vjesnik, kao i njegova tadašnja desna ruka, ministar Radimir Čačić.

Sramota je hrvatska da se naše vlasti svojski trude uništiti mnoge svoje temelje u svim segmentima društva, kao i zatrijeti tradiciju, kulturu, baštinu. Zgazili su sve što su mogli, a na tom je putu bio i neprežaljeni Vjesnik. I ponosna sam na vrijeme u kojemu sam vodila taj dostojanstven list – smanjili smo format, povećali tiražu, cenzura nije postojala, radili smo s velikom strašću, poletom, entuzijazmom i veseljem, fantastični profesionalci, a imala sam ženski najuži tim. Znali su nam se rugati pa nam iza leđa govoriti: “Uuu, a što će biti kada ih sve tri uhvati PMS?”  E, uhvatio nas je tako dobro da smo imale vrhunske rezultate.

No, u Hrvatskoj to ne možeš dugo; krajem srpnja 2005. godine, političkim nalogom ondašnjega premijera Ive Sanadera i njegove najdraže suradnice Jadranke Kosor koja ima neku čudnu odbojnost prema ženama, što je pokazala u puno slučajeva, a i nemilosrdna je kada je na vlasti. Smijenjena sam preko noći, praktički bez obrazloženja, iako su rezultati bili transparentni i vidljivi i u financijskom i u medijskom smislu.

To je napravljeno baš na ružan način, onako đonom, a moj najbolji prijatelj i kolega kojega sam ja dovela u Vjesnik odigrao je prljavu igru meni iza leđa i zasjeo na moje mjesto. Namjerno ne želim reći njegovo ime, jer se takvi moralni bijednici zovu samo jednim imenom – Juda.

Zahvaljujući tom Judi koji je od Vjesnika napravio pravo ruglo, povlađujući i ulizujući se tadašnjoj vlasti, ismijavan i prezren i od političara, kao i od čitatelja, ali i samih kolega, utabao je nepogrešiv put za uništenje lista i njegovo definitivno gašenje. Osobno sumnjam da Jude imaju morala i časti, a već davno sam mu poručila onu antologijsku rečenicu iz filmskoga klasika ‘300’: “Efijalte, dao Ti Bog da živiš vječno!”.

Možete li usporediti novinarstvo osamdesetih i devedesetih s današnjim?

– Za novinarstvo osamdesetih ne znam, tada sam još bila u srednjoj školi, a poslije sam studirala, ali sam od malih nogu čitala sve moguće novine i cijeli džeparac trošila na to, umjesto na ono na što su moje prijateljice: odjeću, cipele, prve šminke… Ne, ja sam mahnito kupovala sve tiskovine i samo čitala, a toliko ih je tada bilo. A novinarstvo devedesetih? E, pa to je bilo ono pravo novinarstvo u punom smislu riječi. Znala su se pravila posla, nije bilo improvizacije, muljanja, a kamoli nekakvog senzacionalizma i ”žutila”, praktički nismo ni znali što je to.

Gotovo pet godina živjeli smo i po ”pravilima” ratnog novinarstva; ne zaboravite, Hrvatska je bila u krvavom agresorskom ratu. U takvim sam uvjetima i ja učila i stasavala u novinarku i urednicu. Da skratim, današnje novinarstvo nema baš nikakve veze s novinarstvom u najčasnijem smislu te riječi, jer danas vladaju potpuno drugi kriteriji, zakoni i pravila, ako uopće postoje, a uglavnom se svode na senzaciju i profit. I to treba prihvatiti, jer svako vrijeme nosi svoje.

Koliko je u novinarstvu teško opstati uz konstantnu izloženost javnosti? Promatra li se svakog novinara pod povećalom ili su neki malo više na meti?

– I promatra, a i ne promatra, da tako kažem. No, kako sam ja, osim brojnih televizijskih nastupa i gostovanja u mnogim emisijama, ipak najveći dio svoje karijere provela u tiskanim medijima, nisam bila pretjerano izložena javnosti. Ljudi iz te vrste novinarstva rijetko postaju nekakve ”zvijezde”, to se događa najčešće kolegama s televizijskih postaja, jer ih prepoznaju ljudi na cesti. Ako govorimo o, kako ste rekli, ”konstantnoj izloženosti”, onda to smatram u kontekstu čitatelja koji su pratili moje tekstove i komentirali ih godinama, slagali se s njima, ili ne, kritizirali, slali pisma u vrijeme kada još nije postojala mogućnost komentiranja, a najviše vrijeđanja i užasa na društvenim mrežama.

Moraju li žene u novinarstvu ulagati više truda od muških kolega da bi bile na pravi način zamijećene i dovoljno cijenjene?

– Ne znam, jer mogu govoriti samo u svoje ime. Nikada u svojoj karijeri nisam doživjela diskriminaciju te vrste, što pokazuje i moj životopis, kao i brojne visoke pozicije koje sam obnašala.

Posao Vas je vodio po čitavom svijetu. Što pamtite kao najljepše iskustvo i koji su Vam trenuci bili najteži?

– I jednih i drugih je bilo puno, ali ako izdvajam, onda su to boravci u New Yorku i Chicagu, kada sam se usred noći sama vozila newyorškim metroom, a čim sam sletjela na J. F. Kennedy, sjela sam u taxi i prvo otišla razgledati zloglasni Bronx. Tamo mi je bilo super, odmah sam kliknula s jednom tamošnjom ekipom i sjedila s njima, slušala hip-hop, pjevala, razgovarala o svemu. Pa sam hodočastila sama po Harlemu i nikada mi se ništa loše nije dogodilo nigdje, već su me opljačkali usred Zagreba, a prošla sam pola kugle Zemaljske. Obožavam New York, općenito, obožavam Ameriku. Kažu da je ili volite ili mrzite. Ja je obožavam.

Nezaboravna je i večera u kultnom hotelu Plaza, ali i romantična vožnja kočijom po Central Parku, sve se to pamti za cijeli život. Provela sam i čarobno vrijeme u Kini, čija su kultura i tradicija fascinantni, ali iskreno, ljudi, a ni hrana nisu mi se dopali, posebice jer sam vegetarijanka, a na njihovom su meniju bili kukci, zmije svih vrsta, čak i štakori, a da ne govorim o psima, ne želim se toga ni sjetiti. Kada sam išla u obilazak tržnice u gradu X’ian, ispred mene su odsjekli živoj zmiji glavu, a ja od šoka tresnula u nesvijest usred one silne krvi koja je curila sa svih strana, jer Kinezi pred vama kolju sve te životinje pa ima tog užasa na sve strane. Samo su prezrivo pokazivali prema meni i smijali mi se, dok sam ja pokušavala ustati u šoku, zgađena do kraja, jedva se suzdržavajući da ne povratim.

Dva puta sam se penjala na Kineski zid, obišla brojne hramove, čudesna zdanja, ali kada sam sletjela na aerodrom u Münchenu, u tamošnjem sam se wc-u skinula do pasa i oprala, jer sam u Kini stalno imala osjećaj da sam prljava, a onda rekla: „Bože, hvala ti na Europi i našoj kulturi!“. Malo zvuči rasistički, ali vjerujte mi, to je zadnje što treba povezivati uz mene, no mi smo jednostavno dva svijeta po svemu. Oni imaju i nekakve čudne običaje s wc-ima, na mnogima nemaju čak ni vrata, što je mene bacalo u očaj, no oni nemaju srama, žive brzo, rade brzo, ne gledaju jedni druge, kao mravi su. Užasno me smetalo što su me na ulici znali dirati po mojoj dugoj plavoj kosi i vikati mi nešto u tom stilu; stalno sam se brisala vlažnim maramicama i sterilizirala se. Ono što pamtim kao svemirski grad, jest Šangaj; e, to treba vidjeti i doživjeti…

U genijalnom sjećanju ostala mi je Bugarska, Sofija, njezini divni, topli ljudi, najljepše i najukusnije povrće na svijetu, romska glazba, njihove tople oči. Kao i Makedonija, koju naprosto obožavam, a koja rađa najgostoljubivije i najskromnije ljude koje sam ikada upoznala.

Najteži trenuci?

Svi iz izvještavanja s hrvatskog i bosanskog ratišta, ali do kraja života pamtit ću kada sam kao zadnja novinarka izišla iz opkoljene Dervente, koju su slomili srpski četnici. U zadnjoj preostaloj grupici hrabrih branitelja, domaćih ljudi, bio je mladić divnih plavih očiju, koji mi je rekao: “Novinarko, ja znam da ću danas poginuti, ali imam obitelj u Zagrebu, odnesi im ovo da me ne zaborave” i skinuo s vrata lančić sa zlatnim križem, rekao mi adresu, ja sam zapisala. Oči su mi bile pune suza, doslovce sam se gušila, ali sam se suzdržavala zbog njih, moja ekipa je sjela u auto i mi smo luđačkom brzinom vozili, jer su nas sami ljudi s kojima smo razgovarali otjerali, znajući da za sat-dva najviše Derventa pada.

Srbi su gađali naš automobil iz minobacača, srećom, promašili su, samo okrznuli auto, Derventa je taj dan pala, a mi smo se uspjeli dovesti do Slavonskoga Broda, gdje smo se od šoka, stresa i straha napili kao letve. Svi oni koje sam upoznala toga dana u Derventi za koji sat bili su mrtvi, kako su i znali da će biti. Ja sam svoje obećanje plavookom mladiću ispunila i odnijela zlatni križ njegovoj obitelji. I dan-danas pamtim te oči, sjenu Sunca kako je padala na njega i ton njegova glasa. Stravično mi je bilo i u ratnoj slavonsko-brodskoj bolnici, u koju su dovozili ranjene branitelje, osakaćene, raznijetih tijela, što sam podnosila dok sam mogla, a onda sam se srušila od očaja, pa su meni morali davati infuziju i pomoć. Ne može to shvatiti nitko tko nije osobno doživio i ne daj Bože da to u Hrvatskoj ikada više proživljavamo. No, ovo što Rusija radi sada Ukrajini ne sluti na dobro, ali, zaustavit ću se…

Za vrijeme Domovinskog rata bili ste na ratištu. Što Vas je nagnalo na to? Posao ili neki osobni poriv?

– Isključivo moj osobni poriv. Ja sam željela ići na ratište i da se mene pitalo, to bih radila sve četiri godine, ali u jednom su me trenutku moji urednici povukli s terena i vratili u redakciju. Moja je država bila brutalno napadnuta, smatrala sam da najbolje mogu pomoći ako šaljem istinite i objektivne vijesti kako bi svijet znao što se događa.

Mnogi su Vas javno prozivali desničarkom. Kako gledate na to?

– Ma ne gledam na to nikako, niti me takvo što zanima. Pa nazivali su me i ljevičarkom, i IDS-ovkom, separatisticom, svakako, no nikada se nisam na to osvrtala. Uostalom, moj životopis pokazuje transparentno gdje sam sve radila i s ljudima različitih političkih opcija i ni s kime nisam imala nikakvih problema nikada. A zašto? Zato jer sam korektna i razumna osoba i ne sudim ljude po tome jesu li desno, lijevo, srednje, zeleno, crveno, plavo, ljubičasto, ili fluorescentno. Pa ja sam pet godina bila glasnogovornica HSLS-a, prve liberalne stranke u Hrvatskoj, ujedno i najstarije, o kakvom desničarenju govorimo? Ako bih morala odgovoriti koje sam opcije onda da, ja sam liberalka koja živi na principima budizma. Ne diram nikoga, ne sudim nikome, ne miješam se nikome u život, prihvaćam sve što mi život donese, ma kako teško i bolno bilo, a bilo je, strašno puno puta. Eto, Helena draga, takva sam Vam ja “desničarka”.

Kako promatrate aktualnu situaciju s aferama u Vladi? Što bi, po Vama, bilo ispravno rješenje situacije – rekonstrukcija Vlade ili prijevremeni izbori?

– Bolje da ne kažem što mislim, jer ovu količinu nevjerojatne pljačke i afera koje se svakodnevno otvaraju kao na pokretnoj traci, nemoguće je pratiti, a kamoli “probaviti”. Kada bi netko sa strane samo čitao i slušao naše medije, činilo bi mu se da se kod nas 24 sata dnevno samo pljačka i krade. Ali, kada bolje razmislim, nije to ni daleko od istine.

Koja i kakva rekonstrukcija Vlade s postojećom ekipom osuđenom na propast i debakl, kompromitiranom do boli? A koja oporba? Pa ona uopće ne postoji, nikada od svojeg osnutka opozicija nije bila ovako jadna, utopljena, izgubljena i također osramoćena do besvijesti, što se pokazuje posljednjim aferama. Hrvatska je baš u teškoj situaciji – ne valja joj ni vlast, a bogami ni oporba. Nemam pojma koje je rješenje. Svi se na vlasti pokazuju na kraju isti. Prije, ili kasnije.

Napravili ste pauzu od novinarstva. O čemu je riječ?

– Jesam, prije tri mjeseca otišla sam s portala Direktno, nakon sedam godina, a na njemu sam provela lijepih, teških, svakakvih, ali najviše ugodnih trenutaka, kako profesionalno, tako i osobno. No, dugo sam već osjećala stres i želju da se maknem iz tog novinarsko-uredničkog žrvnja, jer, morate ipak paziti i na svoje zdravlje, a i sto sam se puta zarekla da ću otići iz medija. Ipak, kada sve zbrojim, ja najviše na svijetu volim pisati, ne moraju to nužno biti mediji. Sretna sam i kada pišem mail, eto, toliko volim pisati.

Trenutačno radim s prof. Gordanom Laucom, gotovo ‘zaštitnim licem’ pandemije, koji je vrhunski znanstvenik i izvrstan čovjek, na nekim znanstvenim projektima. Ima u Hrvatskoj puno prostora za takve izume, patente i otkrića, jer valjda ćemo i mi jednom postati “normalna” država u kojoj nije sve crno 24 sata dnevno. Doduše, tome se nadam od kada je stvorena, sada nemam utopijsku ideju da će ipak sve biti bolje, jer smo baš i moralno, društveno, politički i svakako na dnu.

Znanost je lijepa; u njoj možeš biti izoliran od jezive svakodnevnice, no ova nas je pandemija naučila da više apsolutno ništa ne možemo planirati, ni za dan unaprijed. Tako da ni ja ne znam što će dalje biti sa mnom, ali optimizam neću nikada izgubiti. A ni smisao za humor, pogotovo na vlastiti račun. Znate, budizam vas uči da je najbolje nemati nikakvih želja, jer onda nema ni razočaranja, što je za zapadnog čovjeka teško pojmljivo, jer u ljudskoj je prirodi stalno nešto željeti i biti nestrpljiv, no u biti, to vas štiti od boli. Davno sam naučila prihvaćati stvari kako dolaze i zadržati mir u sebi. To je ključno za sreću. Dobro, nije naodmet i pristojno stanje na računu, budimo realni, od ideja se ne živi.

Foto: Direktno.hr


Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •