Neukusno idealiziranje Jugoslavije preko mrtvoga Davida Bowiea

siječanj 17, 2019 maxportal
Share Button

U Slobodnoj Dalmaciji u tekstu „Heroj na teškoj kiši“, zaintrigirao me nekrolog velikanu glazbe Davidu Bowieu jer sam i sama bila na koncertu 1990. koji nostalgično opisuje novinar Toni Volarić.



S tim da se nostalgija u ovome slučaju proteže i šire; na prijateljstvo, mladost i naravno na nezaobilaznu, bezukusno idealiziranu Jugoslaviju.

Malo je jezivo bilo čitati kako se i mrtvi Bowie može iskoristiti za političke pamflete, ali s druge strane, to nije iznimka. Od razno raznih pojedinaca, kulturnjaka, glumaca, redatelja, pravobranitelja, odvjetnika, što više što manje agresivnih jugonostalgičara, do čitavih redakcija TV i novinskih kuća pa čak i odsjeka nekih fakulteta, bez zadrške se svi oni koriste tehnikom „jugousmrđivanja“ svake pore života.

Tako se dogodio i ovaj Volarićev tekst u novinama koje također njeguju istu praksu.

Na rujanskoj kiši 1990., na stadionu „kluba koji danas više nitko ne doživljava zagrebačkim“, na koncertu Davida Bowiea, između razdoblja dviju kninđa barikada otpuhnut je posljednji povjetarac mladosti novinara Tonija Volarića.

Slobodu koju je hrvatski narod krvavo platio nametnutim ratom zbog velikosrpskih apetita, čini se malenom u usporedbi sa sjedinama i impotencijom yu-novinarstva. Zgaženo je tu sve i čini se da nijedna viagra podići ne može onako kao nekad kada se plesalo i na hladnoj kiši.

Ipak, sitne laži i svojatanje rock idola, mogu povratiti i uzburkati niske strasti lojalne SFRJ generacije. Lojalne indoktrinaciji, sputanosti, i poslušnosti. Svemu suprotnom od rocka. Al’ nema veze, njihov je i rock i ne samo rock. To je svaka moguća stavka iz opće kulture koja blage veze nema s političkom indoktrinacijom ‘lopova’, ali se on kiti njome kamuflirajući političku zatucanost.

Rock kritičari koji su pisali poslije koncerta bili su pomalo razočarani zamjetnom kratkoćom Bowieve izvedbe kojom nije „počastio“ ostale gradove iz turneje, tako da mi u tim trenucima nije baš bio heroj, ali je to zbog njegove veličine, oprošteno.

Kiša je jenjala i gotovo prestala kada je Bowie počeo, a zagrebačke hladnoće se uopće ne sjećam. Je l to bilo zbog i moje prohrvatske mladosti ili zbog mjeseca rujna, ne znam. Volarić se smrzavao, a po njemu i Bowie, tako da je pravo „herojstvo“ bilo po ure ranije završiti koncert, a posebno ako je pjevač u zraku namirisao da će mladost iz publike krenuti „u loš film tamanjenja drugih i drukčijih…“.

Za mlađe čitatelje: ti drugi i drukčiji nisu LGBT, kako nas danas poučavaju, ni bilo tko tko izlazi iz bilo kakva ormara, nego su ti drugi velikosrbi koji su nakanili Hrvatsku i Hrvate izbrisati s lica zemlje pa na takve kreneš ako ne iz ideala, ono bar iz prirodnog instinkta samoodržanja, ljute nevolje, a ne jer ti se ćefnilo.

„Prije nego su neki iscrtali granice na salvetama…“, sudbonosno podgrijava Toni, Titovoj štafeti ravnu simboliku Bowieva koncerta, dajući tako prednost i smisao ex državi, oduzimajući smisao svakoj ideji samostalnosti i slobode od SFRJ režima.

Od tada se zbilo Borovo selo, Škabrnja, Vukovar, Dubrovnik.., a Tonijevi mokri snovi umrli su toga dana na rujanskoj kiši, na stadionu mrskoga kluba. Tek tu i tamo koji povjetarac vrati onu žar Titova omladinca pa se čini da su na Tonijevu radost Hrvati izgubili, da živimo u bratstvu i jedinstvu i da je napisati ovakav debilni tekst apsolutno poželjno da bi se dodvorili totalitarnom režimu. Ali mi živimo u demokratskoj Hrvatskoj i ovakav tekst je izgleda isto tako moguć.

Nije li ovo govor mržnje? Puno sofisticiraniji i ubojitiji od tupavoga govora mladoga Đakića. Toni krivotvori povijest. Kroz rock idola idealizira vrijeme prije nastanka hrvatske države kao nešto humano i poželjno, a onda nacionalnu želju za samostalnošću pridaje nekakvim zlotvorima koji su naše vrijednosti dijelili na salveti i uništili.

„Prije odlaska u rovove koje su im iskopali političari…“, ne posustaje Volarić od yu frazeologije: “Tko nas bre, zavadi“, koja ide u korist agresoru i tumačenju o podijeljenoj krivnji za rat. Da bi bar nekom rečenicom bio u skladu s rock kulturom, on JNA naziva: „idiotarijom“, jer bez te vojske bi kao SFRJ bila idealna, dok Hrvatska kod ovoga tipa, nema šanse.

To da je JNA idiotarija je tek simpatična psovka koja oslikava tobože buntovno rock odrastanje u bivšoj državi, ali je sve u okvirima kontrole velikoga brata. Jer da nije tako, zar bismo posljedice takva strogo kontroliranoga i devastiranog uma osjećali i danas u ovakvim tekstovima, raznim publikacijama, filmu, kazalištu i u samoj vlasti?

Uhvatila sam se jednog sićušnog detalja čisto iz potrebe da kažem: Pusti glazbenoga velikana Bowiea da počiva u miru Božjem!

Franka Čaljkušić/Foto: BBC 

 

Komentari
Share Button