Mira Furlan: Rade Šerbedžija i njegova žena Lenka su me ponižavali i maltretirali

16 veljače, 2022 maxportal
Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Glumica Mira Furlan, koja je 2021. u 65. godini preminula od bolesti Zapadnog Nila, u svojoj je autobiografiji ‘Voli me više od svega na svijetu’ opisala patnju koju je proživjela glumeći ‘Medeju’ u istoimenoj antičkoj tragediji, koju je režirala Lenka Udovički (55). Predstava se odvijala u kazalištu Rade Šerbedžije (75) na Brijunima 2002. godine.



Kada se 2002. godine vratila u Hrvatsku, nije ni slutila što ju čeka, piše Furlan. No, imala je, tvrdi, loš predosjećaj.

– Zašto sam bila toliko nemirna? Zašto mi je sve to trebalo? Zašto mi stalno treba dokaz vlastite vrijednosti? Zašto ne mogu biti na miru? Takve su bile okolnosti i moje misli kad me nazvao Rade. On je osnivao novi teatar na Brijunima u Istri, najprogresivnijem, najliberalnijem dijelu inače vrlo desničarske, konzervativne Hrvatske – napisala je glumica u knjizi koju je objavila hrvatska izdavačka kuća Fraktura.

Iako ju je jako zanimalo zašto njezin kolega i do tada prijatelj radi kazalište baš na Brijunima, nije se usudila pitati ga.

– Borila sam se da donesem odluku: da li se želim ‘službeno’ vratiti (što bi uključivalo gladne medije, paparazze, zlonamjernu štampu)? Nismo li rekli ‘nikad više’ toliko puta? Zar moje iskustvo na zagrebačkom suđenju nije bilo više nego dovoljno? No u toj je ideji bilo nešto neodoljivo. Vratiti se, ponovno igrati na svom jeziku – napisala je.

Furlan  je to napisala zbog prethodno lošeg iskustva. 1991. godine napustila Zagreb i otišla u Beograd. Pojedini mediji su je tada optužili da se priklonila agresorskoj Srbiji i nazivali ju izdajicom. Dobila je otkaz u HNK-u te joj je oduzet stan koji je naslijedila od bake. Iz Beograda je s  artnerom  Goranom Gajićem odselila u SAD.

Vratila se u Hrvatsku misleći kako je sve iza nje. Prvi dani prošli su gotovo savršeno. Nije se dalo ni naslutiti kako će sve poći po zlu.

“Divan Brijuski arhipelag nekoć je bio ljetna rezidencija austrougarskih vladara. Poslije, u socijalističkoj Jugoslaviji, naš komunistički monarh Tito odabrao je Brione za svoju ljetnu rezidenciju. Što je s tom ovisnošću o luksuzu komunističkih lidera?

Bilo je općepoznato da je Tito imao poseban ukus za život na visokoj nozi: superluksuzne vile po cijeloj Jugoslaviji, cadillaci i rolls roycei, kubanske cigare i međunarodne filmske zvijezde koje su mu dolazile u posjet.

Moj otac bio je zgrožen. Po njegovu viđenju, Tito je izdao sve za što su se partizani borili u Drugom svjetskom ratu. Za mog oca Titovi su ekscesi bili bolni na osobnoj razini. Moja je generacija pak sve to gledala ravnodušno. U svojim bijelim odijelima i s kubanskim cigarama Tito je bio gotovo karikatura, izgledao gotovo nerealno. Bio je isključivo simbolička figura koju nitko od nas nije shvaćao preozbiljno.

Otočje Brjuni, gdje su on i drugi visoki komunistički funkcioneri imali svoje raskošne ljetne rezidencije, bilo je, naravno, zatvoreno za javnost, što je bila još jedna izdaja osnovnih socijalističkih ideala.

Dakle, Rade je odlučio osnovati novi teatar upravo na tom mjestu. Zašto? Nikad se nisam usudila postaviti mu to pitanje. Borila sam se da donesem odluku: da li se želim „službeno“ vratiti (što bi uključivalo gladne medije, paparazze, zlonamjernu štampu)? Nismo li rekli „nikad više“ toliko puta? Zar moje iskustvo na zagrebačkom suđenju nije bilo više nego dovoljno? No u toj je ideji bilo nešto neodoljivo. Vratiti se, ponovno igrati na svom jeziku. Pronaći katarzu, zaključak, iscrtati krug do kraja. Vidjeti što je ostalo od onog ranijeg ja. Utvrditi što mi je ostalo od karijere. Od prošlosti. Od mene.

Jedan dio mene htio se osloboditi ovisnosti o glumačkoj profesiji.  Drugi dio mene očajnički se htio ponovno dokazati. Ne toliko „svijetu“, ne, već samoj sebi. Žudjela sam da „to“ ponovno osjetim. Da iskusim onu staru sebe, svoju snagu. Da li sam još uvijek živa? Da li sam ja još uvijek ja?

Premda su mi sumnje i strahovi bili golemi, Rade me je uspio uvjeriti da su se u Hrvatskoj stvari promijenile, da će nas pustiti na miru da se bavimo dobrim, ozbiljnim poslom. Obećao mi je da će me štititi od gladnih, senzacionalističkih i nacionalističkih medija. „Vidjet ćeš, bit će divno; bit ćeš sretna tamo“, obećao je. Odlučila sam mu povjerovati.

– More je bilo plavo i svjetlucalo se, borovi su mirisali kao što mirišu samo borovi uz Jadran, zrikavci su bili komično glasni. To je mjesto bilo čisto savršenstvo. Radina i Lenkina divna kuća uz more bila je idealno mjesto za rad. Tu smo imali svoje prve čitaće probe, sjedeći oko predivnog stola napravljenog od jednog komada kamena, pod visokim jablanovima u Radinu vrtu.

Za vrijeme pauza plivali smo u toplom Jadranskom moru. Rade je bio savršen domaćin, pekao za sve nas ribu na roštilju i točio nam najbolja istarska vina – napisala je Mira.

Šerbedžija je, piše, bio savršen domaćin – sve do jednog dana uoči početka proba. Furlan je, naime, jedne večeri na inzistiranje novinarke nevoljko dala kratku izjavu o dojmovima u Hrvatskoj. “Pa, nemam dojmova. Ne još. Tek sam došla. Osim toga, ovi su otoci tako daleko od svega; sigurno da ne reflektiraju stvarni život u Hrvatskoj. Mogu vam jedino reći da je nebo plavo, more toplo i da sam sretna što sam tu”, rekla je novinarki.

Sutradan se, piše Furlan,  situacija se znatno promijenila. Nitko nije želio sjesti s njom za doručak, svi su je ignorirali.

– Rade prolazi kraj mog stola i ne okrenuvši se da me pozdravi. Lenka me hladno gleda. Svi drugi glumci gledaju svoja posla, i ne primjećuju da sam tu. Hm, razmišljam, u čemu bi mogla biti stvar? Na probi nitko ne kaže ni riječ. Svi se prave da je sve u redu. Ali nema sumnje: vibra se promijenila. Lenka, blaga, dopadljiva žena, neočekivano počinje pokazivati svoje totalitarne crte – sjetila se.

Ništa bolje se nije ponašao ni Šerbedžija koji joj je tada poručio:

– Ne možeš je tako igrati, iz svojeg osobnog bijesa. Medeja nije bijesna žena; ona je povrijeđena žena. Ne možeš koristiti ovu pozornicu ili ulogu da pokazuješ svoju ljutnju na Hrvatsku. Ovo nije mjesto da rigaš vatru na Hrvate u publici – napisala je.

Rade joj se, kako je napisala, prestao javljati. A neočekivani susret s jednim ‘novim hrvatskim bogatašem’, kako piše, bilo joj je pravo otrježnjenje.

– Rade nas je uspio uvjeriti da je mislio ozbiljno kad se ispričao. Ti se nisi čak ni ispričala. A ni osmijeh ti nije skroz uvjerljiv. Ne možemo ti baš vjerovati – poručio joj je tada.

Glumica je odmah znala na čemu je, piše.

– Rade je uspješno postao ‘dobar momak’. Ja pak moram ostati ‘loš momak’ ili, još bolje ‘loša cura’ i omiljena hrvatska vještica – piše.

Kada je Furlan zamolila Udovički da scenu probaju kad ostanu same, Lenka je na nju navodno podignula glas i rekla:

– Napravit ćeš to SADA. Radit ćeš dok ne bude DOBRO – piše Furlan pa nastavlja:

“Sve u meni se buni. Moji kolege sjede na klupama u malom kinu na otvorenom u kojem se održavaju probe (Tito je očito bio filmski fanatik), prateći ovu predstavu u predstavi s rezerviranim interesom: što će ona napraviti? Da li će eksplodirati? Da li će otići? Tada još ne znam da je to tek početak kontinuiranog, suptilnog, pozadinskog, konstantnog maltretiranja koje će se javljati u različitim oblicima tijekom procesa proba”.

Kasnije se prisjetila intervjua s Šerbedžijom u kojem nije želio komentirati to što joj je Grad Zagreb oduzeo stan.

– Da li je to bio onaj isti čovjek koji me je nazvao kad sam se prvi put vratila u Zagreb radi suđenja? Da li je to onaj čovjek koji me je uvjerio da se vratim u Hrvatsku nakon svega što se desilo? Tko je zapravo taj čovjek? – napisala je.

Nakon premijere ‘Medeje’ tražila je Šerbedžiju. Prišla mu je s osmijehom, ali dočekao ju je ‘zid šutnje’. Upitala ga je što nije u redu.

– Njegov je bijes opipljiv. Jednostavno mi ne može stisnuti ruku. Umjesto toga hladno me pogleda pa kaže: `Žao mi je što si uspjela postići samo sedamdeset posto ove uloge – napisala je.

Ništa bolje nije bilo ni sljedeće godine kada je ponovno došla glumiti ‘Medeju’. Naišla je na nejasno neprijateljstvo, nitko ju na Brijunima nije želio pozdraviti. Opet je bila, kako je okarakterizirala, ‘glavna vještica’.

Kasnije je na nagovor supruga Gorana nazvala Šerbedžiju. Kada se javio upitala ga je što se događa, uz molbu za objašnjenje. A ovakav je, kako piše, odgovor dobila:

– Što želiš reći? Ništa se ne dešava. Ne znam o čemu pričaš. Izmišljaš stvari. Luda si, to se dešava. Predlažem ti da potražiš psihijatra – izjavio je tada navodno Rade.

Na Mirino zapanjeno pitanje je li to jedina stvar koju joj ima za reći, odgovor je bio potvrdan. Znala je Mira Furlan, kako je zaključila u svojoj autobiografiji ‘Voli me više od svega na svijetu’, da je po drugi put istjerana iz Hrvatske, ali ovoga puta i od prijatelja.

Povodom svega što je napisala Mira, Šerbedžija je kratko izjavio samo jednu rečenicu.

– Ne želim davati izjave, razumite me – izjavio je za  Novu.rs


Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •