Nakon 70 godina proučavnja poznati travar otkrio što je najbolji afrodizijak

svibanj 22, 2018 maxportal
Share Button
Sadik Sadiković je poznati travar i iscjelitelj iz prošlog stoljeća, Njegova knjiga ‘Narodno zdravlje’ biser je travarstva. Savjeti pisani prije 90 godina gotovo su identični onima koje danas preporučuju liječnici i nutricionisti.



 

Njemu u spomen prenosimo uvodnik knjige Narodno zdravlje tiskane 1928. godine.

Dragi moji čitatelji!

Nisam učen čovjek, niti sam vješt u pisanju da bih mogao ovoj vrijednoj knjizi iskititi predgovor na način kako to rade ljudi od pera. Iako sam od svojih mladih dana tražio u stranim i domaćim knjigama znanja u liječenju ljudi, ipak se cijeli moj rad temelji uglavnom na dugogodišnjem iskustvu i pronalaženju ljekovitih trava, kojima obiluje naša zemlja. I mislim da se ne varam ako kažem da je iskustvo ponekad bolje od velike nauke.

Zdravlje je najveće blago na svijetu i teško onome tko ga ne zna čuvati, jer bolest dolazi na kilograme, a odlazi na grame. Zdrav čovjek je vedar, rad ga krijepi, a život veseli. On je i u starosti bodar, jer se ne stari od godina nego od bolesti.

Bolestan čovjek je mrk i mrzovoljan, bolest mu pomračuje dušu i zanosi misao, izbjegava rad, izbirljiv je u hrani, uobražava da je bolesniji i jadniji nego što jest te je na smetnji i sebi i svojima. Mnoge duševne mane i poroci imaju korijen u tjelesnim bolestima. Zato treba čuvati zdravlje. A ako ga izgubimo, treba što prije tražiti lijeka, dok ne bude kasno.
narodno zdravlje.

Gdje ima liječnik i gdje to bolesnik može, najbolje je zatražiti od njega pomoć, jer ako je liječnik savjesno učio, on zna mnogo i može pomoći. To treba učiniti osobito kod bolesti koje moderna medicina najsigurnije liječi, kao što su sifilis, dizenterija itd.

Tamo gdje nema liječnika, od davnih davnina su se ljudi sami liječili ili tražili savjet od iskusnih narodnih ljekara, koji su ili predajom od oca na sina, ili kao samouki naukom i iskustvom stekli stanovito znanje. Zar nije i znanstvena medicina skoro sve svoje znanje crpi-la iz narodnih lijekova, koji se i danas daju umjetno prerađeni prodaju u apotekama?

Pa i ti prerađeni lijekovi u najviše slučajeva pomažu samo naravi koja se odupire i svladava bolesti koje napadnu čovjeka. Po mome mišljenju trave su najprikladnije za liječenje.

Čovjek je stvoren za biljnu hranu, a to se vidi po njegovim zubi-ma, želucu i crijevima. Meso ga samo kvari, pa ljudi koji jedu tešku hranu kao govedinu, svinjetinu, svinjsku mast, lako nagi-nju svim mogućim bolestima, slažu oko srca nepotrebno salo i teško se odupiru jačim bolestima.

Alkohol, pomanjkanje gibanja i svježeg zraka skraćuju život. Oni ljudi koji su vezani uz sjedenje počinju poslije četrdesete godine pobolijevati. I prvi liječnički savjet je da ostave meso i da se vrate biljnoj hrani. I, uistinu, ima dosta vrsta voća i povrća koji čiste krv, pospješuju probavu i čuvaju tijelo od raznih bolesti.Sigurno ste opazili da mnoge životinje, kad obole, osobito one koje se hrane mesom, kao recimo mačka, neće jesti meso,nego se odvuku u vrt te kopkaju, traže ljekovitog bilja od kojeg će ozdraviti. Pa kako onda da ljekovite trave ne koriste čovjeku, kojemu je bilje određeno za hranu!

Po mome znanju, ljekovite biljke više puta mogu bolje pomoći nego od njih napravljeni lijekovi kemijskim putem, jer se može vrlo lako dogoditi da se kod prerade ne upotrijebe svježe trave, a mogu dugim stajanjem izgubiti moć i snagu. Osim toga,trave iz južnih krajeva, osobito iz krša, mnogo su ljekovitije kad divlje rastu nego kad se uzgoje umjetno u sjevernim krajevima, gdje ni zemlja nije kao kraška, a ni sunce ne sije tako jako kao kod na jugu.

Da se u to uvjerite, uzmite dva deke kamilice koja raste u Slavoniji, a uzmite dvije deke iz Dalmacije, pa i od jedne i od druge napravite čaj i vidjet ćete i po ukusu i po mirisu da je između ta dva čaja velika razlika. Koliko ljekovitosti imaju trave iz raznih krajeva, možemo lako raspoznati i po medu, koji spada sigurno u najbolje doma-će lijekove i najzdraviju hranu. Kad bi ljudi živjeli kako to njihova narav traži, bilo bi vrlo malo bolesti.

Mlijeko, sir, kruh, maslac, ulje od masline, zelen, povrće i voće trebalo bi biti ljudska hrana. Ljudi se moraju čuvati da budu u piću i hrani umjereni, da ne jedu i ne piju pre-hladno i prevruće, da hranu dobro prežvaču, da paze na se, da se peru i čiste i da rade, jer znojenjem otječu iz tijela škodljivi sokovi. Uz to bi trebali piti čajeve od ljekovitih trava, koji će pomoći unutarnjem čišćenju i odvratiti mnoge bolesti.

Ako bolest pak uza sve to dođe i navali temperatura, treba pomoći da se savlada, a zato je najbolje odreći se svih gornjih mesnatih hrana i postiti. Med i kuhano ovčje ili kravlje mlijeko dovoljni su da nas održe u snazi. Nema ništa gore negoli bolesnika natrpavati mesnatom hranom da tobože ne oslabi. Mršavljenje mu neće naškoditi,nego naprotiv, osloboditi mu srce nepotrebna sala i ojačati ga.

Ovakvim bolesnicima dajte kuhanu vodu s raznim travama ili sokom od naranče ili limuna, jer nekuhana voda, osobito gdje nema izvora, nije uvijek zdrava, a i živa voda ima u sebi gdjegdje dosta vapnenca te može i zdravu čovjeku nagnati bolesti u jetra, bubrege i mjehur.

Ako bolest nije teška, neka bolesnik ne ostavlja rad pa bio i najlakši. Nema ništa strašnije nego kad se bolesnik samo bavi mišlju o svojoj bolesti. On se treba uvjeravati daće ozdraviti, da mora ozdraviti. On se treba s bolešću hr-vati, a ne podleći joj. »Ja se ne dam« govori svaki pametan bolesnik, jer uzalud se tijelo opire bolesti ako joj duša podliježe. Zato stari i iskusni liječnici nikada ne plaše svoje bolesnike, nego ih, podcjenjujući bolest, hrabre i podižu iz potištenosti.

Duševne boli zajedno s tjelesnim ostavljaju na licu, u oči-ma, u mišićima i na čitavom tijelu vidljive tragove. Bolesnikovo srce drugačije kuca. Bolesnik se drugačije ponaša, drugačije govori, drugačije se drži nego zdrav čovjek. Ovakvi znaci, koje liječnici zovu simptomima, otkrivaju vještom liječniku bolesti od kojih bolesnik boluje. Ali za to otkrivanje nije dovoljno samo znanje, nego je potrebno dugo iskustvo i upoznavanje samo onih znakova koji su za pojedinu bolest odlučni. Uz to je potrebna i velika pažnja prilikom samoga pregledavanja bolesnika. Meni se dogodilo da su mi dolazili tražiti savjet ljudi potpuno zdravi samo da me iskušaju.

Opip bila i jedan dubok pogled bio mi je dovoljan da ih otpremim s podsmijehom. Jer nema toga bolesni-ka koji može kod pregledavanja biti miran, čije bilo neće odati duševni nemir, čije će lice ostati ravnodušno i oko mudro. Ne, moji bolesnici dolaze tjelesno i duševno bolesni, oni za vrijeme pregleda trpe i nadaju se, ali oni odlaze duševno umireni s na-dom u ozdravljenje.

S raznih strana stižu mi pitanja kako ja raspoznajem razne bolesti. Većina mojih bolesnika me proglasiše vidovitim. Na ova pitanja teško je odgovoriti. Poznavanje bolesti nije lak posao, za to treba ne samo poznavanje njenih vanjskih zna-kova nego poznavanje i duše bolesnikove i našega čovjeka napose.

A sada da se vratim na ljekovite trave.

Kad ste gdjekada stupali kroz neobrađenu ledinu, kako li ste se ljutili skidajući sitne plodove čička sa svojih nogavica. Ili ako vas je negdje u staroj zidini opržio list sakrivene koprive,kako li ste prezirno grdili nemarnog gospodara, koji pušta damu se širi ovakav korov. Pa ipak niste bili u pravu. Ove prezrene trave kao i stotinu ostalih neuglednih i divljih, imaju čudesnu moć čuvanja i vraćanja zdravlja.

U ovoj knjizi naći ćete njihova imena i točan opis, a za nepoznate vrste i njihovu sliku. Svaki od vas koji je sam sebi prijatelj neka ih čuva, njeguje, širi i sabire. Njima su se liječili naši stari, njima su junaci vidali svoje teške rane, njihovu moć su opjevale narodne pjesme, gdje ćete čuti kako su njima vile u planini pružale pomoć ranjenim junacima. One su, napokon, i najjeftinije i svakom pristupačne, a najljekovitije su u najvećoj pustoši, po visokim planinama ili močvarama daleko od gradova i apoteka.
U ovoj knjizi sabrani su recepti za razne bolesti, a svugdje je navedena mjera i način pripremanja.

Velik broj potječe od mene samoga, dok je ostalo uzeto iz starinskih knjiga te iz recepata priznatih narodnih liječnika sviju naroda. Ja sam sveto pregledao i našao da su ovo izvrsni lijekovi, koji ni u jednom slučaju ne mogu škoditi, a mogu samo koristiti.

Kod toga sam osobito pazio da razmjeri i mjere pojedinih trava budu radije manji. Ne može se za svakoga odrediti točna količina, jer će kod jednoga i najmanji dio proizvesti isti učinak, dok kod druge osobe treba deset puta veća doza. Svatko neka na sebi okuša djelovanje lijeka, pa ako je preslab, neka ga pojača, a ako je prejak, neka upotrijebi manju količinu trave.Ovo je razlog zašto nisam dopustio da se u ovu knjigu une- su neki lijekovi koji su – iako brzo i u najviše slučajeva sigurno djeluju – ipak prejaki i mogu se davati samo jakim ljudima zdrava srca.

Liječenje po ovoj knjizi proračunato je na duže vrijeme i bolesnici moraju biti strpljivi i točno se držati propisanih uputa ako žele potpuno ozdraviti. Bolesnik traži zdravlja, a svejedno je gdje će ga naći. Ovo je tako velika istina da su i neki liječnici dolazili k meni na savjet, a ja sam im nastojao pomoći pa se mogu podičiti što među njima imam iskrenih prijatelja koji pravilno ocjenjuju moj ne sebičan rad.

To su ljudi velika ugleda, puni nauke i dobri praktičari, koji su svjesni da, kako kaže naš narod, samo svi ljudi sve znaju, pa ne podcjenjuju ni moje iskustvo. Neka ovi moji savjeti donesu obilna ploda i povrate bole- snima najviše blago na svijetu – zdravlje. Njihova sreća bit će mi najveća plaća.

U to ime, dragi moji čitatelji, ja vas sve najsrdačnije pozdravljam.

Ljubuški, dne 1. svibnja 1928

 

TKO JE BIO SADIK SADIKOVIĆ

Sadik Sadiković rođen je 1867. godine u Ljubuškom u Hercegovini, u imućnoj zemljoposjedničkoj obitelji Sadiković koja je bila poznata po učenosti i dugoj tradiciji liječenja travama. Usporedno sa školovanjem,

Sadik je proučavao stare knjige o liječenju biljem u drevnim civilizacijama te istraživao bogatu floru hercegovačkog krša skupljajući recepte seoskih vidara. Već je u svojoj dvadesetoj godini bio na glasu kao vrstan poznavatelj “čudesnih” trava.

Početkom Prvoga svjetskog rata završio je u austrougarskoj vojsci kao bolničar naučivši puno o medicini i anatomiji. Nakon rata nekoliko godina putovao je po Dalekom istoku stigavši do Kine i Tibeta.

Povratkom u Ljubuški, u razdoblju između dva svjetska rata, Sadiković je bio na vrhuncu slave. Svakodnevno mu je stizalo stotinjak pacijenata iz cijele Europe te čak iz Azije i Amerike. Liječenje nije naplaćivao, nego su pacijenti po želji mogli dati priloge dobrotvornim i kulturnim društvima koja je potpomagao.

Godine 1928. izdao je knjigu “Narodno zdravlje” koja je i danas uzor fitoterapeutima jer na jednostavan način donosi detaljne upute za liječenje biljem više od 300 bolesti.

Mnogi se nadaju da će jednog dana biti objavljena i druga njegova knjiga koja je trebala biti tiskana uoči Drugog svjetskog rata, no rukopis je nestao i dosad nije pronađen.

I za kraj jedna zanimljivost. Sadikovića su katkada znali priupitati je li otkrio što je najmoćniji afrodizijak. O tome nije pisao ni govorio, a pronađene je tek jedna kratka zabilješka na tu temu.

“Moj interes je zdravlje ljudi i zdravlje naroda. Često su me pitali i o tome, a na temelju bavljenja travama i  životnog iskustva, mogu reći da je najbolji afrodizijak – tuđa ruka”

M.M. /foto:arhiv

Komentari
Share Button