Sjedi starac u parku, prilazi mu mladić i pita ga: “Sjećate li se mene?” Starac kaže da ga se ne sjeća. Tada mu mladić reče da je on njegov učenik, a učitelj upita:
“Što radiš, čime se baviš u životu?” Mladić odgovara:”Pa postao sam učitelj.”
“Ah, ljupko, poput mene?” rekao je starac. “Pa da. Zapravo, postao sam učitelj jer ste me Vi inspirirali da budem Vas.” Starac, znatiželjan, pita mladića kada je i kako odlučio postati učitelj. Tada mu je ispričao sljedeću priču:
“Jednog dana moj prijatelj je došao u školu s lijepim novim satom, a ja sam odlučio da ga želim i ukrao sam ga”, rekao je mladić i nastavio:
Nedugo nakon toga primijetio je da mu nema sata i odmah vam se požalio. Ušli ste u učionicu i rekli: ‘Danas je u školi ukraden sat. Tko god ga je ukrao, neka ga vrati.’
Nisam ga vratio jer nisam htio. Onda ste zatvorili vrata i rekli nam da svi ustanemo i da ćete nam pretražiti džepove, jednom po jednom, dok sat ne bude pronađen.
Ali, rekli ste nam da zatvorimo oči, jer njegov sat ćete tražiti samo ako svi imamo zatvorene oči. Tako smo i učinili, a Vi ste išli od učenika do učenika, od džepa do džepa i kad ste opipali moj džep, našli si sat i uzeli ga.
Nastavili ste nam pretraživati sve džepove i kad ste završili, rekli ste nam da otvorimo oči. ‘Imamo sat.’ Ništa više niste rekli i nikada kasnije niste spomenuli taj slučaj.
Nikad niste rekli tko je ukrao sat. Spasili ste moje dostojanstvo zauvijek tog dana. Bio je to najsramotniji dan u mom životu.
Tog dana odlučio sam ne postati lopov, ne biti loša osoba. Nikada ništa niste rekli, niti me grdili, niti me odveli u stranu da mi držite lekciju, ali očito sam shvatio Vašu poruku. Zahvaljujući Vama, shvatio sam što pravi učitelj treba raditi. Sjećate li se tog događaja, profesore?”
A profesor je rekao:
“Sjećam se situacije, ukradenog sata, koji sam svima tražio po džepovima, ali tebe se ne sjećam, jer sam i ja zatvorio oči dok sam ga tražio.”
To je bit podučavanja – ako nekoga morate poniziti da biste ga poučili, onda ne znate poučavati.
Izvor: Forum/Foto: press
