Razmišljanje jednog ginekologa o ženama povodom Dana žena

ožujak 6, 2020 maxportal
Share Button

Prvi iskreni muški dojam mene kao ginekologa o ženama i majkama, bez obzira na sve životne okolnosti i iskustva koja žene i muškarci kao ljudska bića međusobno doživljavaju, mogao bi se svesti na izreku da je žena u odnosu na muškarca vrlo zanimljivo, produhovljeno i po mnogo čemu specifično ljudsko biće.



Potpuno je razumljivo zašto je Bog smatrao da je prvom čovjeku potrebna životna družica njemu posve ravna kao ljudsko biće ali uz dodana svojstva kojima nadilazi i samog muškarca i izaziva divljenje čak i ponekih „okorjelih muških šovinista“.

Pored specifičnih nježnijih tjelesnih i psihičkih svojstava kojima je prirodno obdarena svaka žena, posebno divljenje izaziva urođena izuzetna hrabrost kod žena.

Meni kao ginekologu bila je uvijek zanimljiva spoznaja s kojom odlučnošću i hrabrošću žena odluči postati majkom svjesna s kojim potencijalnim opasnostima se već kao trudnica može susresti. Čak i one žene kojima je priroda uskratila mogućnost rađanja djece (iz nama još uvijek nedovoljno jasnih razloga) pokazuju izuzetnu hrabrost i upornost u nastojanju da do toga ipak dođe u čemu mnoge i uspijevaju.

Pristanak i čvrsta odluka žene da u svojem nježnom i krhkom tijelu s progresivno rastućim trbuhom nosi još jedan život punih devet mjeseci od sićušnog zametka do bebe teške 3-4 kg u prosjeku (da i ne govorimo o ženama koje su rodile od blizanaca do rijetkih slučajeva osmorki) i to s maternicom koja naraste od veličine i oblika poput male kruške do veličine kojom ispunja cijeli trbuh i s još dodatnim prosječnim dobitkom na težini tijela za oko 12 kg, govori ne samo o njezinoj velikoj ljubavi prema svojem još nerođenom djetetu, već i o izuzetnoj hrabrosti, tim više, što je ona svjesna brojnih potencijalnih opasnosti za nju i dijete za vrijeme trudnoće i poroda koje se mogu dogoditi čak i u normalnoj trudnoći.

Ginekolog s opravdanim i pritajenim strahom prati trudnice koje su mu one kao profesionalcu povjerile sebe i svoje dijete u njenoj utrobi od začeća do poroda. Iako žene koje žele postati majkom znaju za moguće potencijalne rizike za nju ili dijete ili čak oboje, ipak smatraju da se isplati podnijeti taj strah za doživjeti vrhunac njene sreće pri porodu zdravog djeteta. Ne straši ih pri tome ni pomisao na bolni porođaj, eventualni operativni zahvat s mogućim komplikacijama i spoznaja o lošim iskustvima drugih žena.

Usporedbe radi, teško je i zamisliti muškarca koji bi mogao imati toliko hrabrosti (kad bi teoretski čak to i bilo moguće) da pristane nositi u svojem tijelu drugi život punih devet mjeseci, s velikim izbočenim trbuhom u kojem se nalazi dijete koje kontinuirano daje znakove života mlatarajući svojim malim nogama i rukama.

Nakon poroda žena hrabro podnosi iscrpljujuću brigu oko svojeg novorođenog djeteta dojeći ga, mijenjajući često pelene i istovremeno obavljajući kućanske i obiteljske poslove ili čak i radne zadatke na poslu a sve to uz vrlo malo sna i odmora.

Posebno divljenje zaslužuju one žene koje odluče rađati više djece, a poznati su brojni slučajevi u kojima su žene rodile više od desetoro djece. Ima i veliki broj žena koje su s velikom hrabrošću svoju brojnu djecu rodile s carskim rezom. Posebnu hrabrost pokazuju one žene koje su rodile svoju djecu a bile su u dobi iznad 60 godina kad su moguće komplikacije mnogo češće (prema Starom zavjetu i Abrahamova žena Sara je rodila u 90-oj godini).

Zadivljuje hrabrost i onih žena koje su odlučile rađati djecu nakon svojeg bolnog iskustva s mrtvorođenom djecom u trudnoći ili pri porodu ili živorođene djece ali s raznim teškim tjelesnim deformitetima ili bolestima. Veliko razumijevanje i pažnju zaslužuju takve žene zbog duševne boli koju hrabro podnose uz sve ostale životne obveze i okolnosti. Predanost žene svojoj djeci, suprugu, užoj i široj obitelji te svojem poslu na radnom mjestu te ostalim obvezama, zaslužuje punu pažnju svih koji je okružuju, pa čak i na razini nekih državnih institucija.

Za vrijeme reproduktivne dobi žena je dodatno opterećena redovitim i vrlo neugodnim krvavim mjesečnicama koje ne rijetko uzrokuju bolne grčeve i anemiju. To je vremenski period koji ženama donosi ne samo nedaće u tjelesnom i psihičkom pogledu, već i razne poteškoće u obitelji, na radnom mjestu te u ostalim njenim aktivnostima.

Za bolje razumijevanje tog dijela njenog života, a usporedbe radi, zamislimo kako bi se muškarci osjećali da svaki mjesec imaju mjesečnicu krvareći po sedam dana iz svojeg spolovila bez obzira što ono najčešće nije znak neke bolesti već prirodnog procesa.

U kasnijoj životnoj dobi zbog drastičnih hormonalnih poremećaja, većina žena prolazi kroz brojne i teško podnošljive klimakterične smetnje koje one ipak uz sve poteškoće i nerazumijevanje okoline nastoje hrabro podnijeti.

U poznim godinama postupno se stvara sve više bora na njihovom licu koje neke žene teško podnose videći u njima znak gubitka dotadašnjeg mladenačkog izgleda i ulazak u kasniju životnu dob s brojnim nadolazečim problemima ( narušeno opće zdravlje, odlazak odrasle djece svojim putevima, gubitak članova obitelji itd). Ipak, ima žena koje taj proces stvaranja bora doživljavaju i na drugi način i to kao prirodni znak akumuliranog višegodišnjeg životnog iskustva prožetog zlatnim nitima stečene životne mudrosti na čemu bi one i njihove obitelji mogli i trebali biti ponosni.

Treba također posebno naglasiti da ima mnogo sposobnih i ambicioznih žena, bez obzira na životnu dob, koje se uz sve svoje obiteljske obveze uspješno bave znanstvenim, političkim, umjetničkim, sportskim i humanitarnim radom, ostavljajući vidljivi trag u povijesti čovječanstva.

Pretpostavljam i vjerujem da mnogi, ili bolje reći većina muškaraca smatra, a njima se i ja pridružujem, da se Dan žena i Majčin dan trebaju slaviti ne jednom godišnje već svaki dan, jer one to i zaslužuju.

Dr. Joško Kalilić, ginekolog u mirovini /Foto:Ilustracija

 

Komentari
Share Button