U Sarajevu napali Bešlagića zbog govora na komemoraciji za Halida Bešlića

Prije dva dana u Sarajevu je održana komemoracija za Halida Bešlića, a a dan ranije, u nedjelju su se, na inicijativu Enisa Bešlagića, u  čast Halida okupili fanovi u brojnim gradovima gdje  slavili i pjevali njegove pjesme.

Bešlagić je u ponedjeljak govorio na komemoraciji i uputio ozbiljnu kritiku na račun “sarajevskih mangupa”, kazavši da ga je najviše pogodilo to što mnoge kolege, koje su godinama zarađivale pjevajući Halidove pjesme, nisu pomogle u organizaciji ispraćaja.

“Koliko je trebalo vremena da se sjete sarajevski mangupi? Imati širinu kao Halid je opterećenje na ovim prostorima. Kada odeš tamo, pitaju te što ćeš tamo, kada dođeš ovdje, pitaju što ćeš ovdje. Lako se kititi poslije. Svi su bili dobri s Halidom. Govorili su ‘evo me s Halidom, Dijamantom’. Ako si pored dijamanta, ne znači da si ti dijamant. Dijamanti su i u rukama lopova i kolekcionara”, kazao je Bešlagić.

Kasnije je objavio da su  da su on i njegovi najbliži prijatelji osobno financirali sve što je bilo potrebno, a nisu pomogli oni koji su profitirali na njegovim pjesmama

Sup u  Sarajevu bio organiziran bez pomoći institucija: “Bina, ozvučenje… evo dobili smo račun od elektroprivrede da platimo. Sve je išlo iz privatnog novca, nismo dobili nikakvu podršku ni od grada ni od kantona”, rekao je Bešlagić dan poslije

Njegov govor nije se dopao  svima u Sarajevu. Dan poslije na portalu Slobodna Bosna objavljen je zajedljiv tekst Maje Radević o “samohvalisavom Enisu Bešlagiću”  kojem nije palo na pamet da zbog smrti prijatelja otkaže unosne tezge po dijaspori, kao što su to ovih dana iz pijeteta učinile brojne Bešlićeve kolege.

Je li tekst naručila sarajevska čaršija, politika i mangupi koje je Bešlagić prozvao ili je pak osobni osvrt novinarke Maje Radović, situacija kao da je preslikana iz pjesme Riblje Čorbe “Rasprodaja bola” (Tek kad neko umre, o njemu se misli/Započinje opća rasprodaja bola (…) O njima se tada govori i piše /Pokojniku slavnom naglo skače cijena/ I svako se trudi da zaradi više, Lešinari trče po svoj dio plijena)

U tekstu pod naslovom “ENIS BEŠLAGIĆ, ZABRANJENI HUMANISTA I HUMORISTA: Kako je televizijski portir Šemso “spašavao obraz Sarajeva” na dolasku Pape i odlasku Halida”, Maje Radović piše:

Pokušajte zamisliti Halida Bešlića kako samohvalisavo govori: “Tko bi održao 500 humanitarnih koncerata da mene nije bilo?“. Ili: “Tko bi, poput mene, primio u svoj njemački stan hiljade izbjeglica i nahranio ih?!“. Ili da se busa u prsa, hvali se i optužuje druge: “Tko je od vas smjestio žrtve poplava u svoje kuće i motele? Nitko, osim mene!“. Ne ide, je li tako?

To nitko zamisliti ne može, jer takvo nešto ljudski moral i urođena pristojnost isključuju i preziru – a Halid je, prema svjedočenjima onih koji su ga poznavali, bio rijetko pristojan i moralan čovjek u vremenu u kojem se pokvarenost i zloba njeguju gotovo kao tradicionalne vrijednosti.

Zbog svega toga su građani Sarajeva, ali i s prostora cijele bivše Jugoslavije (Halid nije volio koristiti riječ „region“ – reći će njegov prijatelj, glumac Emir Hadžihafizbegović, za njega je “region” bila i ostala „Juga“), jučer napravili veličanstven, u povijesti glavnog grada Bosne i Hercegovine do sada neviđen, posljednji ispraćaj velikom pjevaču i velikom čovjeku.

Među onima kojima je pripala čast da na jučerašnjoj komemoraciji u Narodnom pozorištu govore o Halidovom životu i djelima bio je i glumac Enis Bešlagić.

“JA sam samo bacio grudu iz hira, iz potrebe da se taj čovjek ne isprati tek tako. Je l’’ vi vjerujete koliku sada JA snagu osjećam i neku moć, zato što sam vidio sve te emocije te djece koja su ganjala dozvole po Minhenu, po Salzburgu pa mi javljaju, 120 lokacija sam ja s njima prošao u tri dana!

Nekako sam očekivao veći angažman Sarajeva, što se JA moram sjetiti toga? Što, ne možete se vi sjetiti ili koliko vam je trebalo vremena da se sjetite da je otišao Halid Bešlić?

Kol’ko tim sarajevskim mangupima je trebalo, kol’ko je trebalo vremena da neko kaže samo malo ljudi, ne može to tek tako da prođe! Pa gdje su kolege, gdje su svi? – naružio je jučer Bešlagić građane i građanke Sarajeva izrevoltiran, kako je kazao, njihovom “anemičnošću”.

IZMIŠLJENI „ZABRANJENI“ GLUMAC

Idu od ruke glumcu Bešlagiću ti upečatljivi, „viralni“ govori u raznim (ne)prilikama i manifestacijama koji odjeknu u „regionu“, a i šire. Čitaoci će se možda sjetiti (a puno je vjerojatnije da neće) njegovog govora otprije desetak godina na manifestaciji Večernjakov pečat kada je proglašen za „osobu godine“, u kojem je Bešlagić govorio o svom trnovitom putu do glumačkog uspjeha i šikaniranju „običnog građanina iz Tešnja“ koji hodi svijetom i ponosno govori da je Bosanac i Hercegovac, a nitko ga ne razumije i kao takvog ne priznaje.

Ispričao je tada glumac Bešlagić pred uglednim zvanicama kako je on lično morao preuzeti na sebe teško breme, zahtjevni organizacijski zadatak i odgovornost dočeka pape Franje u Sarajevu jer, kako je pojasnio, „morao je neko i nisam želio da baš i treći svjetski rat krene iz Sarajeva“.