NA PRIGODNOJ svečanosti uz rijeku Bosut u vinkovačkom Krnjašu, jednom od najstarijih dijelova Vinkovaca, otkriven je spomenik Ivanu i Mariji Kozarac, rad vinkovačkog akademskog kipara Dejana Durakovića. Uz veliki broj Vinkovčana, županijskih i gradskih čelnika, svečanosti je nazočio i ministar kulture Zlatko Hasanbegović.
Spomenik Ivanu i Mariji Kozarac je spomenik vinkovačkom književniku Ivanu Kozarcu, tvorcu romana “Đuka Begović” i njegovoj sestrični Mariji Kozarac, u koju je, po predanju, književnik bio platonski zaljubljen, ali se njihova ljubav nije mogla ostvariti zbog bliskih rodbinskih veza.
“Priča o toj ljubavi, koja zbog rodbinskih veza nije mogla biti okrunjena brakom, izuzetno je romantična i evocira pripovjed o šokačkom Romeu i Juliji”, rekao je ministar kulture Zlatko Hasanbegović te naglasio kako spomenik također predstavlja i lijep poziv da se Vinkovčani i svi putnici namjernici podsjete na književno djelo Ivana Kozarca koje, kako je rekao Hasanbegović,, iako neveliko opsegom, svjedoči o širokoj i tankoćudnoj duši toga književnika.
Vukovarsko-srijemski župan Božo Galić podsjetio je kako su Vinkovci, po tvrdnjama arheologa, najstariji grad u Europi, a, osim tom činjenicom, Vinkovci se ponose i velikim brojem velikana, ne samo među književnicima, nego i glumcima, slikarima, kiparima, naveo je Galić.
“Danas slavimo vlastitu kulturu i povijest, ono iz čega smo iznikli”, poručio je zamjenik vinkovačkog gradonačelnika Ivan Bosančić ukazavši na značaj očuvanja baštine koja, kako je naveo, svjedoči tko smo, što smo i odakle smo te je nikako ne bi smjeli zapostaviti već njegovati i unaprijeđivati.
Govorio je i Zvonimir Liščić, predsjednik Udruge “Vinkovački šokački rodovi” koja je prikupila sredstva i izgradila spomenik koji je financiran donacijama.
“Svjedoci smo nestajanja naše baštine i baš zato moramo još više raditi na njenjom očuvanju”, upozorio je Liščić posebice zahvalivši obitelji Bosiljka i Katarine Stanić, vinkovačkih poduzetnika koji su inicirali gradnju spomenika Ivanu i Mariji Kozarcu, a prije dvije godine obnovili su i rodnu kuću Ivana Kozarca ispred koje je spomenik i postavljen i koja je danas muzej.
Podsjetio je kako je zadnji spomen koji je u Vinkovcima otkriven nekom Vinkovčaninu bio spomenik Josipu Runjaninu, otkirven još 1971.
Spomenik Ivanu i Mariji Kozarac otkrili su Katarina Stanić te Dinka Liščić i Željko Takšić, potomci vinkovačkih Šokaca.
Zbirku ljubavnih pjesama koju je Kozarac napisao nije smio posvetiti Mariji već izmišljenoj Vesni. Godinu dana prije smrti književnik je napisao svoju najpopularniju ljubavnu pjesmu “Milovo sam garave i plave” koju je također posvetio Mariji. Pjesmu je uglazbio splitski skladatelj Ivo Tijardović, a na prigodnoj svečanosti otkrivanja spomenika izveli su je članovi vinkovačkog Tamburaškog sastava “Đeram”.
PRIČA O MILJENKU I DOBRILI “HRVATSKOM ROMEU I JULIJI”
Legenda iz druge polovine XVII. st. govori o tragičnoj ljubavnoj sudbini mladih ljudi iz Kaštel Lukšića. U plemićkoj obitelji Vitturi rođena je kći Dobrila, a u obitelj Rušinić sin Miljenko.
Dvoje mladih zaljubilo se, no nisu se smjeli viđati zbog neprijateljstva između svojih obitelji. Od trenutka kada su roditelji saznali za njihovu vezu, Dobrila je bila pod strogim nadzorom, a Miljenka su roditelji poslali u Veneciju. No nije sve ostalo na tomu. Dobrilin otac ugovorio je vjenčanje svoje kćeri sa starijim trogirskim plemićem. Miljenko je za to saznao i došao iz Venecije upravo u trenutku kada su mladenci izgovarali zavjete te je spriječio vjenčanje.
Kako bi je kaznio zbog sramote koju mu je nanijela, Dobrilu je otac poslao u samostan u Trogir, a kako bi spriječio Miljenka da je pronađe, naručio je njegovo ubojstvo koje zbog Miljenkove domišljatosti (prerušio se u fratra) nije uspjelo. Pokušavajući pronaći Dobrilu, Miljenko je došao u sukob sa zakonom i zbog toga su ga osudili na zatvor u Visovcu. Tamo je upoznao bolničarku preko koje je Dobrili slao poruke i ugovorio bijeg.
Bijeg mladih natjerao je Dobriline roditelje na popuštanje te su im stoga poručili da se vrate u Kaštel Lukšić kako bi se obavilo vjenčanje. Nakon što je u kolovozu 1690. godine obavljena vjenčana ceremonija, Dobrilin je otac, ne mogavši podnijeti da se njegova kći udala za Miljenka, iz osvete na mostu ispred dvorca ubio svojega zeta. Dobrila je nakon toga izgubila zdrav razum, razboljela se i nedugo potom umrla.
Posljednja želja bila joj je da bude pokopana zajedno s Miljenkom u crkvici Sv. Ivana u Kaštel Lukšiću nasuprot dvorca. Na njihovu vječnom počivalištu zauvijek je uklesana poruka “Pokoj ljubovnicima”, a u Kaštel Lukšiću još uvijek postoje oba dvorca, i Vitturijev i Rušinićev.
O sudbini dvoje mladih napisane su: novela, opera te kazališna predstava, a dječji dom u Kaštel Lukšiću, smješten nedaleko od njihova posljednjeg počivališta, nosi naziv Miljenko i Dobrila.
Maxportal/Hina/Foto:arhiv
