SEDLAR: Zašto sam nakon ‘Četveroreda’, ‘Gospe’ i ‘Šimunića’ snimio film o Jasenovcu

travanj 10, 2016 maxportal
Share Button

POVODOM novoga filma “Jasenovac – istina” portal narod.hr  objavio je opširan intervju s autorom filma Jakovom Sedlarom.



Zbog čega ste zapravo snimili ovaj film?

Započeo sam se uopće baviti mišlju da snimim ovaj film, isključivo zato da objasnimo neke stvari koje nisu bile objašnjene, odnosno, došlo se do nekih novih dokumenata, znači nekih novih istina u odnosu na Jasenovac i sve ono što se događalo u Jasenovcu, ne samo od 1941. do 1945., nego i od 1945. do 1951. godine. Znači snimili smo ga zato da pokušamo što veći broj argumenata i dokumenata iznijeti u javnost, kako bismo stvorili okružje da prava istina o Jasenovcu, ne ova frizirana koju smo mi slušali više od pola stoljeća, dođe na svjetlo dana. To je isključivi razlog, želja za istinom.

Tko je sve sudjelovao u snimanju filma i koliko vam je vremena trebalo da bi ovaj projekt realizirali?

Započeo sam ovaj film prije 12 godina. To je bilo jedno dugo putovanje u svakom smislu i u traženju dokumenata, i traženju sredstava, jer nisam dobio sredstva od niti jednog hrvatskog ministarstva, niti od Hrvatske televizije. Međutim moja upornost i želja mnogih koji su htjeli pomoći isplatila se i mi smo konačno došli do cilja. Znači, dvanaest je godina tu posla, u međuvremenu sam radio i druge stvari, jer ovaj film nije moguće napraviti ako nemate dokumente i to je jedan od razloga zašto se na tome radilo toliko dugo.

Imate izvanredne veze s državom Izrael. Od kuda sežu te veze?

Još 1996. godine započeo sam s radom na filmu “Židovi i Hrvatska”. Naime iritirala me je masa neistina i laži koje su mediji pisali o našem odnosu prema Židovima. Osobno nisam mogao znati što je bilo prije Prvog svjetskog rata ili Drugog, ja sam znao moje vrijeme. Nikada nisam vidio nekoga niti čuo da je netko rekao nešto ružno protiv Židova. I iz tog razloga sam jednostavno želio to snimiti.

I onda smo u filmu poslagali tu cijelu povijest koja je trajala 80 minuta, taj film je prikazan u Izraelu.
Prikazan je i u Muzeju dijaspore u Tel Avivu, prikazan je svugdje po svijetu i nakon toga su meni ti ljudi, koji su shvatili da sam osoba kojoj oni mogu vjerovati i koja ima određene stručnosti i znanja i da bi bilo dobro sa mnom surađivati.

Tako su me počeli pozivati da radim filmove na židovske teme. Do sada sam u svom opusu snimio 19 filmova o židovskim i temama Izraela.

Od toga se deset filmova nalazi u Muzeju Holokausta Yad Vashem, što je vrlo velik broj, jer mislim da iznad tri filma ima vrlo mali broj autora. Upravo sam završio dva filma koji će ući u video arhiv Yad Vashema, to su “Ana Frank nekada i sada” , to je prvi film od “Dnevnika Ane Frank” na arapskome jeziku, i drugi je film “Pravednica Romkinja”. To je priča o jednoj Romkinji koja je proglašena Pravednicom među narodima, dakle ona kao Romkinja, pripadnica naroda koji je stradao slično kao i Židovi za vrijeme Drugog svjetskog rata, ona je spasila jednog Židova na Kosovu, i to će biti prva premijera koju ću imati nakon ovoga filma u Americi i u svijetu.

Kakvo mišljenje imaju obični ljudi u Izraelu i tamošnja intelektualna elita o Hrvatskoj?

Hrvatska i Hrvati uživaju u Izraelu ogromnu ljubav tih ljudi, posebno zadnjih desetak, petnaest godina od kada su Izraelci počeli masovno dolaziti na ljetovanje u Hrvatsku.

Najbolje se uvjerite kakav je konkretan narod, kada vi dođete u tu državu. Godišnje dođe između 120 do 150 tisuća Izraelaca u Hrvatsku, svi oni odlaze s najljepšim mogućim uspomenama, s njima se vraćaju u Izrael. I kada ih pitate o Hrvatskoj svi kažu da je to divna zemlja i divni ljudi. Sada kao dio odgovora na vaše pitanje postoje li sjene prošlosti, svi Izraelci znaju što se događalo svugdje po svijetu pa i u Hrvatskoj za vrijeme Drugog svjetskog rata, mnogo manje znaju da su oni stradavali i pod Titovom Jugoslavijom, a to se malo zna jer je to Jugoslavija skrivala.

Zbog toga su važni filmovi i knjige, važno im je objasniti o čemu se radilo, ne da bi se bilo koga optužilo, jer to je vrijeme iza nas. Ono što je najvažnije oni nas vole i poštuju, mi smo njihovi prijatelji, oni su naši prijatelji. To vrijedi od intelektualnih krugova do običnih ljudi. Svi koji su imali veze s našim ljudima oni su oduševljeni s Hrvatskom i Hrvatima.

 Što mislite o onim strukturama u Hrvatskoj koje uporno stvaraju atmosferu nekakve kako oni kažu “fašizacije društva”?

Franjo Tuđman rekao je da otprilike dvadesetak posto ljudi ne podnosi postojanje Hrvatske. Svi koji se bave ovim o čemu Vi govorite spadaju u tih dvadeset posto. Osobno ne znam puno zemalja u svijetu gdje imate ljude koji mrze zemlju u kojoj žive.

Ja naime, u njoj ne bih živio ako je ne bih volio. Ja ovu zemlju volim i zato sam ovdje i mislim da svaki normalan čovjek živi u zemlji koju voli.

Naravno ti ljudi koji Hrvatsku ne vole, njima smeta sve što je lijepo u Hrvatskoj. Oni bi najradije Jugoslaviju iz koje smo krvlju izašli, na jedan težak i bolan način, ali smo sretni jer imamo svoju neovisnu državu. Prema tome oni su nesretni ljudi. Ja te ljude žalim, jer oni nisu sretni u zemlji u kojoj žive. Oni stalno hoće nešto novo, ali toga ne će biti u smislu nestanka neovisne Hrvatske države. To je hrvatski narod pokazao u najtežim okolnostima, i pokazati će opet.

Biste li mogli komentirati događanja na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i plenumu na kome se u crvenoj majici sa slikom Rade Končara uzvikuje “Milosti ne tražim niti bih vam je dao”? Što znači za budućnost Hrvatske kada se studenti u formativnim godinama do te mjere indoktriniraju?

Njima smeta sve što je dobro za Hrvatsku. Oni bi bili sretni da se Hrvatska raspadne i da nas nema, da ovdje žive neki drugi ljudi, ako ne Jugoslaveni onda barem netko tko voli Jugoslaviju.

Na Filozofskom fakultetu na žalost, godinama se skupljao kadar koji obrazuje te mlade ljude koji je projugoslavenski, na mnogim katedrama, ne ću reći da su tamo svi, ali jedan veliki broj ljudi, u postotcima neprirodno veliki broj, koji Hrvatsku ne vole i koji su jednostavno jugoslavenski orijentirani.

Oni su orijentirani za nešto što je hvala Bogu iza nas, to je loše i oni indoktriniraju mlade ljude. Tu sam ja zabrinut za budućnost zbog toga jer taj kadar, kao što ste rekli u formativnim godinama, može ljude jako okrenuti. Kako to riješiti meni je teško kazati ali definitivno bi to trebalo riješiti, jer je to katastrofalna situacija po budućnost Hrvatske.

Ako mladoga čovjeka otrujete ideologijom onda se on više ne može izvući iz toga. Ne znam što se formalno pravno može napraviti.

Osobno sam čovjek koji je za apsolutnu slobodu, ali ovaj drugi dio ljudi, koji djeluju s jugoslavenskih pozicija, s pozicija koje su Hrvatskoj nanijele samo zlo, a nikako dobro, a taj dio ljudi koji je tamo, ne znam zakonski okvir, jer sve što se čini mora biti unutar zakonskog okvira. Oni su svoje kadrove tamo taložili, dugi niz godina.

Doista ne znam kako bi se to moglo riješiti. Osobno sam filozofiju završio i tamo koliko vidim, niti za vrijeme Jugoslavije nije bila takva situacija kao što je sada na tom fakultetu.

Zbog čega ste snimili film “Četvorored”?

Znao sam da ako ja ne snimim taj film, da ga nitko ne će napraviti. Taj su film željeli Tuđman, Šušak, Aralica i ja. Mi smo i tada imali opstrukcije na svim razinama, od tadašnjeg gradonačelnika nadalje, nije im bilo drago vidjeti taj film.

Dio tih ljudi potiče iz komunističkih obitelji, a oni ne žele priznati da su partizani ubijali. Oni tvrde da nisu, ali ubijali su, na žalost su ubijali.

Onda su Hrvati ubijali Hrvate. Meni je to teško priznati ali je to tako bilo, to se mora priznati. Film je usprkos svemu napravljen i film je ostao. Nije im drago da je ostao i to je moj veliki krimen za njih.

Mišljenje Tomića i njemu sličnih me uopće ne zanima. Moji filmovi igraju svugdje po svijetu, ja sam na tržištu za razliku od njih, koje plaćaju njihovi partijski drugovi.

Mene ne plaćaju partijski drugovi nego ljudi u Njemačkoj, Francuskoj, Izraelu, Americi, znači ja sam na tržištu i da ne vrijedim propao bih. Osobno u Hrvatskoj, nikada nisam ništa dobio od bilo koga, imam plaću u HNK gdje radim svoj posao, snimam spotove, radim predstave za HNK, nisam nikada dobio od bilo kojeg fonda novce za svoj film, nikada.

Kako ste uspjeli snimiti svoje filmove bez HAVC-a, dakle to je moguće?

Znate, vani postoje financijski kriteriji, ako netko uloži novac u vaš film i vi taj novac vratite tada ćete raditi i drugi film, ako ne, onda ne ćete.

Financijski kriteriji, i prema tome treba gledati na stvari. Kod snimanja filma tržište je nešto što je najvažnije. To je posao. Oni vas gledaju prema tome kako vi radite. Ako napravim dva filma za redom koja financijski propadnu, sredstva za treći film ne ću dobiti.

A ovdje dobivaju film za filmom, milijune kuna državnog novca bez obzira je li to gledalo 200 ili 200.000 ljudi. Hoću vam kazati, vani se možete izboriti samo svojom kvalitetom. Mogu to reći na osnovu toga kakav imam status, samo moja kvaliteta mene održava, ništa drugo.

Tamo vam ne igra ulogu jeste li vi u partiji, ili stranci. Postoji tržište. Ako nastup određene pjevačice košta 50.000 eura to je njezina cijena i ako nemaju novaca ne će je zvati na koncert. Isto tako, zna se koja je moja cijena, i oni me ne će zvati ako nemaju novaca da bi me mogli platiti.

Recimo Julija Timošenko mogla je zvati kojeg god hoće redatelja da radi film o njoj, ali je zvala mene. Zašto treba pitati nju, ali je između svih redatelja koji su se nudili i kompanija, zvala baš mene. Taj je film u Ukrajini pogledalo 25.000 ljudi. Prema tome, osobno sam se dokazao kao netko tko zna raditi svoj posao, ništa drugo. Nekada se naravno napravi malo bolje, nekada malo lošije ali uvijek na razini koja je visoka, jer ako nije visoka razina, ne će ga nitko pokazati, niti gledati.

Imate li u planu snimiti kakav igrani film, s obzirom da ste do sada doista napravili impozantan opus dokumentaraca?

Zadnji igrani film snimio sam 2004. Sada imam u pripremi tri igrana filma. Jedan koji ću raditi sasvim sigurno zvat će se “2761”.

Ta je priča temeljena na 2761 istinitoj priči jednog hrvatskog branitelja i samoubojstvu jednog hrvatskog branitelja. To će biti igrani film, velika priča.

Drugi će se film zvati “Utakmica”. Priča je to o utakmici koja se odigrala 20. travnja 1944., u Mađarskoj, nogometna utakmica između nacista i zatvorenika, treći film radit ću prema sjajnoj knjizi svećenika Đure Zrakića, možda najčitanijoj hrvatskoj knjizi uopće, a ona se zove “Svi me vole samo tata ne.”

To je zapravo film o odnosima roditelja i djece. Jedna divna priča.

Je li vam se u karijeri dogodilo da vam je neki glumac odbio igrati u filmu?

Ne. Nikada. Radio sam s najboljim hrvatskim glumcima od one stare garde recimo pokojnim Vanjom Drachom, Božom Oreškovićem, Perom Kvrgićem, od Ene Begović do Zrinke Cvitešić, tako da sam radio s 95 posto hrvatskih glumaca. Uvijek sam došao glumcu s razrađenim scenarijima, s normalnim uvjetima, s normalnim novcima, nema razloga za odbijanje, nisu me odbili ni domaći ni strani, nikada.

 Vaš film “Gospa” nezasluženo je prešućen u domaćim krugovima?

Jest u domaćim, ali se itekako gleda i o njemu govori vani. Znate zašto je prešućen?

To je moj drugi veliki krimen. Prvi je bio što sam pristao uz predsjednika Tuđmana. Nije problem čak niti to je li se Gospa ukazala ili ne, nego na kraju filma postoji posveta. Taj sam film posvetio 664-vorici hrvatskih biskupa, svećenika, bogoslova koje su ubili komunisti.

To je razlog prešućivanja, to mi ne mogu oprostiti.

Cjeli intervju možete pročitati na portalu narod.hr



Komentari
Share Button