Kako je poznati fotoreporter Elvir Tabaković, mladić iz Osijeka od ateista postao redovnik, piše Fenixmagazin.de.
Elvir Tabaković rođen je 25. travnja 1986. godine u Kupresu (BiH), a odrastao je u Osijeku u Hrvatskoj.
Do svoje dvanaeste godine bio je katolik, no kasnije se deklarirao kao ateist. Nakon gimnazije je studirao filmsko snimanje u Zagrebu. Rođeni je Kuprešak, mada u Kupresu nikada nije živio.
Majka je iz katoličke a otac iz muslimanske ateističke obitelji. Ima još dvije mlađe sestre. ( Na naslovnoj fotografiji s sestrama i majkom)
Elvir je imao jako dobar posao, veliko društvo, proputovao je Afriku, Ameriku i Europu. U samo tri godine 250 tisuća kilometara oko svijeta, ali nije bio potpuno zadovoljan.
Profesionalno je radio kao fotoreporter za različite novine, časopise, automagazin … Fotografirao je razne nove automobile, vozio ih, to mu je bilo ostvarenje životnog sna.
Kao svaki mladi čovjek izlazio je, ne samo subotom, nego i češće. Kroz sve to, tražio je prihvaćanje okoline i ljubav. Čeznuo je prema ljubavi.
Početkom 2011., prilikom jednog privatnog susreta s Mijom Baradom, doživio je oslobađajuću moć molitve u Ime Isusovo, što ga je suočilo s duhovnom stvarnošću.
Potaknut tim iskustvom, krajem iste godine odlučio se hodočastiti u Međugorje gdje se ispovjedio prvi puta nakon 15-ak godina.
To je bio početak obraćenja koje je unijelo ogromnu promjenu u njegov život.
Konačno je pronašao vjeru i Boga, a i time pravi i istiniti put. U travnju 2012. godine u bazilici Srca Isusova u Palmotićevoj ulici u Zagrebu u tjednu molitve za svećenička i redovnička zvanja prihvatio je Božji poziv da postane svećenik.
To je zaista bila jedna privatna objava tijekom Svete Pričesti u kojoj ga je Isus pozvao da mu služi kroz svećenstvo. Nije to bio plod njegovog ljudskog
razmišljanja nego slobodni pristanak na Božji poziv.
Na svetkovinu Svih Svetih u godini vjere odlazi kao dvadesetšestogodišnjak u samostan Sv. Mihovila u Red regularnih kanonika Sv. Augustina, kongregacije Windesheim (C.R.V.), u bavarski gradić Paring u Njemačku.
U samostanu je godinu i pol dana kasnije shvatio da se ondje na isti dan kada je bio spoznao poziv (27.4.) slavi blagdan sv. Petra Kanizija.
Taj veliki svetac je sigurno “povukao veze” kod Gospodina jer je to previše da bi bilo slučajno!
Dakle, osim datuma: bio je redovnik i svećenik, a Elvir je sada na istome putu. Sv. Petar Kanizije bio je isusovac – Elvir je poziv primio u isusovačkoj crkvi, službena titula mu je “Apostol Njemačke” – a Elvir je nakon sv. mise izašao iz Bazilike uvjeren da treba poći u Njemačku, bio je pod utjecajem pokreta Devotio moderna – a za taj pokret je najznačanija baš kongregacija Windesheim u kojoj je sada Elvir.
Mnoge je iznenadio svojom odlukom. Majka Danica bila je presretna poput Svete Monike, majke Sv. Augustina.
Ona je praktički izmolila i obraćenje svoga sina Elvira. Otac koji potječe iz muslimanske obitelji, iako po vlastitim riječima ateista, pomogao mu je pri preseljenju. Elvir se je prepoznao u rečenici Sv. Augustina: “Nemirno je srce naše dok se ne smiri u Tebi!”. Obitelj mu je bila velika podrška, no bilo je i par prijatelja koji su ga pokušavali odgovoriti od duhovnog poziva.
Danas živi u samostanu u Paringu, selu s tristo stanovnika, koje ima samo nekoliko kućica, a udaljeno je dvadesetak kilometara od Regensburga.
Elvir je ostavio dojam kod svojih poglavara da je vjera u njemu toliko jaka da ga prime u svoj red iako se tek nedavno obratio. Fotografsku opremu ponio je sa sobom. Nakon mnogo sumnjanja i bježanja, i on je poput apostola Tome i Petra, shvatio da nema kamo ići, jer jedino Isus ima riječi života vječnoga (Iv 6, 68). Pamti i komentar jednog kolege koji mu je rekao: „Nije baš da inače fotografi postaju svećenici“. Nakon što mu je Elvir odgovorio kako je sveti Petar bio jedan obični ribar, samo je zašutio i zaplakao.
Samostan u Paringu blizu Regensburga u kojem se sada nalazi pripada obnovljenoj kongregaciji Windesheim čiji je najpoznatiji član Toma Kempenac, autor knjige Nasljeduj Krista. To što su regularni kanonici podrazumijeva svećeničko i pastoralno djelovanje, ali i kontemplaciju te javno pjevaju molitvu časoslova na latinskom jeziku.
U velikom nizu “slučajnosti” koje su ga ranije dovele u taj samostan u Njemačkoj, prepoznao je da ga Bog želi upravo tamo.
Čudni su putevi Gospodnji! 1. svibnja 2014. godine na svetkovinu Blažene Djevice Marije, zaštitnice Bavarske, “Patrona Bavariae”, u crkvi Prepoziture sv. Mihaela u Paringu kod Regensburga u Njemačkoj, don Elvir Tabaković nakon godine dana provedenog novicijata položio je prve redovničke zavjete siromaštva, poslušnosti i čistoće.
Inače, samostan i zajednica u Paringu u kojoj danas živi i Elvir broji šest svećenika, dva novaka i sedam bogoslova, s time da je zajednica prije dvije 
godine u prometnoj nesreći tragično izgubila jednoga člana koji je bio svećenik tek samo tri godine. Elvir danas studira na institutu „Biskupijski studij Rudolphinum“ biskupije Regensburg.
Na pitanje Fenix kako se je snašao u Njemačkoj te kako je prihvaćen od zajednice i lokalnog stanovništva don Elvir Tabaković je odgovorio: „Bogu hvala dobro sam se snašao i savladao jezik. Odlično sam prihvaćen i primljen, ne mogu se požaliti“.
Imate li zvanja? Je li zajednica otvorena i za Hrvate?
„Trenutno imamo više zvanja nego ih možemo primiti u samostan. Nakon izgradnje potkrovlja bismo trebali dobiti 8 novih soba, ali kako izgleda i one će biti popunjene kroz par godina. Upravo nam sutra dolazi jedan interesent iz Hrvatske tako da je zajednica otvorena prema svima koje Gospodin ovdje poziva“.
Tvoja Uskrsna poruka hrvatskim mladima?
„Isus Krist je pravi čovjek i pravi Bog. Zaista je radi naših grijeha bio raspet, zaista umro i zaista uskrsnuo. Sada živi vječno i jedva čeka da mu se obratimo kako bi nam besplatno poklonio vječni život. Na nama je da taj poklon prihvatimo i potvrdimo autentičnim načinom života. Dakle, da ne budemo licemjeri koji ustima propovijedaju katoličanstvo, a žive kao pogani. Budite sveti, jer svetost je jedini normalni način života“.
Kako gledaš na ponovno iseljavanje Hrvata u Njemačku?
„Mislim da se onima koji se iseljavaju ne može zamjeriti jer mnogi u nedostatku posla idu „trbuhom za kruhom“. Ono čemu se nadam je da će se mnogi, pošto postignu financijsku stabilnost u inozemstvu, vratiti u domovinu. Možda će i dio moga poslanja ovdje biti vezan uz našu dijasporu, Bog zna“.
Fenixmagazin.de/Francisko Pavljuk
Foto: Facebook Elvir Tabaković
Tekst je preuzet s Fenixmagazin.de, najpopularnijeg hrvatskog portala u iseljeništvu.
