SPECIJALNI RAT FERALOVE BALKANSKE MREŽE Kronika polaganog ubijanja književnice Tanje Belobrajdić

11 svibnja, 2016 maxportal
Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

VUKOVARKA Tanja Belobrajdić prije točno godinu dana, u izdanju Gradske knjižnice Vukovar, objavila je roman Crni kaput. Rukopis romana još je ranije, na natječaju zagrebačke izdavačke kuće VBZ, rangiran kao šesti u konkurenciji od 137 pristiglih rukopisa.



marko-markovic-maxportal

Piše: Marko Marković gl. urednik Maxportala

U listopadu 2015. Crni kaput je u kategoriji prvoga romana u Vinkovcima nagrađen nagradom “Ivan i Josip Kozarac”, a krajem mjeseca travnja 2016. nagradom Društva hrvatskih književnika “Slavić” kao najbolji roman prvijenac 2015. godine.

Jednu za drugom, Tanja Belobrajdić ovih dana prima poruke:

E bok ti si onda četnikuša što je sad velika ustaškinja i šta je mučila Srbe u Lori, pa to sve opisala u knjizi i dobila književnu nagradu Je l tako? Što se ne javiš pokatoličena stoko kako se jebeš? doći ću i jebaću ti majku i tebe u tvom stanu… da osetiš šta je srpska kurčina hrvatska prostakušo.

– Bilo bi lepo da dođete da nam u Srbiji promovišete to visoko umno delo. Naravno, ako smete. Kako bi se obradovali zagoreli robijaši u Mitrovici. Ono što ste nudili u Lori sada bi dobili u izobilju. (napisano ćirilicom)

Stići će te četnička ruka!

– Jebem ti mater ustašku, doći će vreme i na vas, nož će da radi.

– Bravo zlotvore ustaški. Uspela si da svoje zločine iz Lore pretvoriš u knjigu i nalepiš ih žrtvama. Tako se pere savest? Teško. (napisano ćirilicom)

– Lično ću da se pobrinem, imam načina i ostalog da ti polomim ruke i noge, i to u tvom gradu. Vidimo se u toku godine nemoj da brines.

– znaš. ŽIVIM U FRANCUSKOJ   PUN SAM LOVE  I MAM MOĆ. nacicu te platiti hrvatima izdajicama da te nadju dovesce mi te pred noge da te rezem tupim nozem. kraljice decu cu ti ganjati. NECES IMATI POTOMSTVO

Ispod teksta kojega je o Tanji Belobrajdić potkraj proteklog tjedna objavio zagrebački Jutarnji list, između ostalih, stoje komentari:

– Kao što rekoh, ne može to pisati netko tko sam to nije radio. Pa nije ni Tesla pisao o radovima npr. Edisona, već samo ono što je svojim rukama (a spisateljica i nogama i palicama) radio.

– Ovako kvalitetan roman nikako nije mogao ostati nenagradjen ili nenagrdjen..kako vam volja. A spisateljica ili ti spasiteljica Hrvatske kulture, svakako ima mirnu savest..a nadam se i decu koja ce se diciti majkom..nosiocem raznoraznih odlikovanja, ( sto knjizevnih) ,sto pokreta zelenih (jer nije koristila drvene , bejzbol palice nego samo gvozdene)! Osim toga, trebalo bi joj se svakako zahvaliti i ispred ministarstva energetike Hrvatske , upotrebom ili uporabom (kako vam opet volja) naizmenicne struje promovisla je jednog od najvecih naucnika u istorijii covecanstva a koji je imao srecu da se rodi na teritoriji danasnje Hrvatske. Pretpostavljam da znate da je rec o velikom Tesli. Sve u svemu , sjajno..  Dobro, da bolje ne moze biti! Svi smo srecni i ponosni. A velikoj umetnici, zelim dug i zdrav zivot i dobro pamcenje. Pretpostavljam da je svojim (ne)delom ostavila neizbrisiv trag u hrvatskoj kulturnoj zajednici i zivotima mnogih… Dobro, ..ako ne bas mnogih, a ono sigurno u zivotima ove 24-rice smrtnika do zuba naoruzanih, ovekovecenih (ili ne-ali to nije vec za ovu pricu) neprijatelja .

– Belobrajdić – hrvatsko prezime, okolica Delnica, Ogulina. 

– A muke napisati u prvom licu prizore mučenja kad je pisano iz DIY – perspektive! Nego, tko je naplaćivao po 50 DEM za ulazak u Loru i onda je “kupac usluga” mogao raditi što je htio? A kad se šutjelo o Bleiburgu (prepričavalo se u zatamnjenim kutevima kuća), to je iz današnje perspektive zlo i naopako. A kakav će pogled biti na ova zlodjela? Isto kao i za Bleiburg, glavu u pijesak? Možda bi ministar kulture mogao koju reći po tom pitanju 

– Šezdeset jedan stradalnik iz “Lore” koji žive u Hercegovini živi su svjedoci iživljavanja Tanje Belobrajdić. Potvrđena je optužnica za slučaj “Lora 2” u okviru koga će, zatočenici očekuju, pravda stići i zloglasnu Tanju Belobrajdić…pa ti piši onda romane u zatvoru…

– Dok ovakvi neljudi setaju slobodno, kao sto je Tanja Belobrajdic, nikada ova drzava nece biti niti pravna, niti mjesto za zivot.

– Bem ti kako da ova nije uspjela u sabor s takvim životopisom, HaSSanbegoviću, evo ti asistentica iz mokrih snova

– Dosta samo da je vidite odmah vidite lik zloćinca i to velike ustašice i nju treba sada na goli otok fuj.

– Zene u uniformi su posebna psihopatska kategorija… poremecene i devijantne licnosti.

– Ova Tanja je ratni zločinac i treba da trune u zatvoru! Zajedno sa Ante Gotovinom, Glavašom i ostalim smradovima! Smrt fašizmu! Doći će i taj dan kada će Gotovina itd platiti račun!

– Ko se ne osveti taj se ne posveti. Osveticemo kosti nasih mucenika iz Lore jebem vam majku kopilad kukavicka.

– Strijeljati baciti u jamu i politi krecom ovaj okot

Ispod tekstova koje su o njoj početkom ovoga objavili beogradski Blic i Kurir, ismeđu ostaloga, piše:

– A zasto se neko vise cudi. To cudjenje nas je i dovelo gde jesmo. Oni su oduvek bili to sto jesu. To je istina i tako misli ogromna vecina tamo. A mi kao ovce! Otreznite se vise. To su ljudi koji ubijaju bebe, malu decu! I ponosni su na to. Pa kako mislite da su vaspitali svoju decu! Isto tako!

– Verovatno je nagrađena što je odradila takav dželatski posao, koji je gospodi jako dobro poznat pa nisu štedeli glas pogotovo kad su Srbi u pitanju.

– Ima li kraja bolestima i kompleksima ovog malog naroda, nastalog nasilnim pokrstavanjem Srba ?

– Što se Hrvata tiče ništa čudno da je Pavelić kojim slučajem živ i da piše i on bi sigurno dobio neku nagradu ali ono što je još gore je to da možemo očekivati da ova zlikovka uskoro dobije i neku nagradu u Srbiji!

Na društvenim mrežama, Facebooku i Twitteru, ispisane su stotine komentara slična, i još gorega sadržaja, na svoj mobitel primila je na desetke usmenih i tekstualnih prijetećih poruka, a ove navedene, samo su ilustrativni izbor.

Vukovarka Tanja Belobrajdić prije točno godinu dana, u izdanju Gradske knjižnice Vukovar, objavila je roman Crni kaput. Rukopis romana još je ranije, na natječaju zagrebačke izdavačke kuće VBZ, rangiran kao šesti u konkurenciji od 137 pristiglih rukopisa.

U listopadu 2015. Crni kaput je u kategoriji prvoga romana u Vinkovcima nagrađen nagradom “Ivan i Josip Kozarac”, a krajem mjeseca travnja 2016. nagradom Društva hrvatskih književnika “Slavić” kao najbolji roman prvijenac u 2015. godini (nagradu joj je u Splitu uručio predsjednik DHK Božidar Petrač), o čemu je Maxportal pisao 30. travnja 2016. u tekstu: Crni kaput, roman o Vukovaru Tanje Belobrajdić, koju su ljevičari silno napadali, proglašen najboljim”.

https://www.maxportal.hr/crni-kaput-roman-o-vukovaru-tanje-belobrajdic-koju-su-ljevicari-silno-napadali-proglasen-najboljim/

Crni kaput jest roman, ispisan u prvom muškom licu jednine, u kojemu se na nekoliko razina paralelno opisuju odrastanje i mirnodopski život glavnoga junaka, običnoga vinkovačkog mladića, njegove obitelji i prijatelja, dragovoljni odlazak u pakao napadnutoga i opkoljenog Grada na Vuki, ulične borbe, smrti i stradanja, torture zarobljenika, očajnički bijeg iz kamiona tijekom vožnje na stratište, te izvlačenje iz spaljenoga, razrušenoga i ubijenoga Vukovara.

Tanja Belobrajdić i danas živi u Vukovaru. Umirovljena je časnica HV-a. U ratu, bila je dragovoljka Domovinskog rata, iz okupiranog Vukovara izvukla se u Vinkovce kroz kukuruzna polja 19. studenoga 1991., smrznutih prstiju na nogama. Ostatak rata, do časnog otpusta iz HV-a 1994., provela je u Vojnoj policiji na Južnom bojištu, u Dalmaciji, u Splitu, Šibeniku, Zadru, Dubrovniku.

Vratila se u Vukovar  i vjerovala da će ostatak života provesti u mirnom, građanskom životu, nastojeći rat i njegove sjene gurnuti u podsvijest, čak i unatoč tome što je početkom novoga milenija, dolaskom Račanove koalicije na vlast, a Mladena Bajića na čelo Državnog odvjetništva RH, u općoj histeriji potrage za ratnim zločincima u redovima hrvatskih branitelja, haaških optužnica, DORH-ovih istraga, Mesićeva umirovljenja ratnih generala i sveopće medijske hajke koja je zavladala u Hrvatskoj, pokrenut i “slučaj Lora”, gdje se kao jedan od optuženih našao i njezin bivši suprug, Tomislav Duić, također vukovarski branitelj iz teško postradale obitelji, i kasniji zapovjednik Vojno-istražnog centra u Lori.

KORUPTIVNI SUDSKI KOLOPLET OKO LORE

Godine 2001. – kako navodi wikipedija, najnepouzdanija enciklopedija na svijetu – pojavila se optužnica protiv osmero stražara u VIC Lora.

Prema optužnici, Tomislav Duić kao zapovjednik, Tonči Vrkić kao njegov zamjenik; Miljeno Bajić, Josip Bikić i Davor Banić, kao pripadnici interventne grupe-voda te Emilio Bungur, Ante Gudić i Anđelko Botić kao stražari, su bez ikakvog pravnog osnova držali veći broj zatočenih civilnih osoba, uglavnom srpske nacionalnosti, zbog sumnje da su sudjelovali u neprijateljskim djelovanjima protiv RH. Pri tome su vrijeđali njihovo ljudsko dostojanstvo, ponižavali ih, fizički i psihički zlostavljali, mučili i tjelesno kažnjavali – sve do usmrćenja nekih od njih: Gojka Bulovića i Nenada Kneževića.”

Županijski sud u Splitu je 2002., nakon zabilježenih nepravilnosti tijekom suđenja,oslobodio optuženike svih optuži. Međutim, Vrhovni sud je poništio tu odluku.

U wikipedijinu citatu, riječ je o tzv. slučaju Lora 1, valja napomenuti. Tanja Belobrajdić je 2002. pozvana kao svjedok suda, govorila je o organizaciji službe dežurstva 72. bojne Vojne policije što nema nikakve veze sa VIC Lora gdje jer radio njen suprug.

Međutim – ono što je ovdje posebno važno! – samu Tanju Belobrajdić, kao ni stotine drugih pripadnika 72. i 73. bojne Vojne policije, DORH nikada nije uvrstio u optužnicu – bilo bi to, uostalom, ne samo nelogično i nedokazivo, već posve suludo! – no to ne znači da je “slučaj Lora” time stavljen ad acta.

Štoviše, sudska se trakavica nastavila odvijati u najnevjerojatnijim pravnim i političkim kolopletima, poništavanjem presuda, mijenjanjem optužnica, smjenama sudaca i sudskih vijeća, čak i smjenama zastupnika optužnice u DORH-u, sve do isteka trostrukog mandata glavnoga državnog odvjetnika Mladenu Bajiću, da bi 2014. u Splitu započelo novo suđenje, ovoga puta nazvano Lora 2, uz medijsku “najavu” Lore 3, 4, itd.

Tomislav Duić (inače, osuđen na osam godina) nalazio se u bijegu dugih 15 godina, sve do veljače ove 2016. godine, a Jagoda Bungur, supruga Emilija Bungura (koji je osuđen na šest, ali je u bijegu proveo 10 godina, uhićen je u kolovozu 2015. godine), uporno podsjeća domaću i inozemnu javnost, te hrvatska pravna i politička tijela, da  su osuđeni i optuženi vojni policajci “žrtve nezakonitih konstruiranih procesa Lora 1 i Lora 2”, između ostaloga, jer je “dokazano da je u slučaju Lora 1 i Lora 2 prekršen zakon i Ustav Republike Hrvatske”, zbog čega je Bajićevu nasljedniku (ranije zamjeniku), novomu glavnom državnom odvjetniku Dinku Cvitanu u studenom 2014. upućen zahtjev Emilija Bungura za zaštitu zakonitosti za Loru 1, ali i kaznena prijava protiv Mladena Bajića radi kršenja domaćeg i međunarodnog prava i zloporabu položaja i ovlasti:

– Hrvatska vojska ni vojni policajci nisu planirali, niti izvršili ratni zločin u gradu Splitu. Ova kvalifikacija je izmišljena. Slučaj Lora je političko-pravosudna urota protiv Ustava RH, domaćeg i međunarodnog prava i lojalnih građana – tvrdi Jagoda Bungar dodajući kako je ključna osoba u konstruiranju slučaja Lora bivši GDO Mladen Bajić. 

– Tvrdim s punom odgovornošću da je slučaj Lora paradigma kriminala i korupcije u hrvatskom pravosuđu. Slučaj Lora je otvoren 2002. godine, 10 godina nakon što se dogodio, i sve krivotvorine u smislu primjene zakona koji nije bio na snazi, jesu krivotvorenje činjenica, i to ne činjenica koje su iznijeli neki svjedoci, već činjenica koje svjedoče dokumenti hrvatskih tijela, koji su izokrenuti – rekao je prof. dr. sc. Josip Jurčević koji je 2011. godine na temelju cjelokupne pravosudne izvorne građe istražio i napisao feljton od 10 nastavaka od 10 nastavaka, i objavio ih u više domaćih i inozemnih medija.

– Ta činjenica jača samim time što je glavna i odgovorna osoba, Mladen Bajić, koji je kreirao ovaj i cijeli niz korupcijskih slučajeva, danas poluslužbeno kandidat za ustavnog suca, što znači da ga se želi skloniti da ne bi progovorio o cijeloj toj mreži na veoma zaštićeno mjesto na osam godina – pojasnio je Jurčević.

ARSENAL JUGOSLAVENSKE PROPAGANDE

Temelj za pokretanje cijeloga “slučaja Lora” – valja to posebno naglasiti, makar se ponetko može i iznenaditi! – nalazi se, međutim, u jednomu davnom dokumentu Savezne Republike Jugoslavije, još iz studenoga 1998. U njegovu zaglavlju stoji:SAVEZNA REPUBLIKA JUGOSLAVIJA – KOMITET ZA PRIKUPLJANjE PODATAKA O IZVRŠENIM ZLOČINIMA PROTIV ČOVEČNOSTI I MEĐUNARODNOG PRAVA BEOGRAD – novembar 1998. godine”, a dostupan je na web-stranici:

http://www.slobodan-milosevic.org/documents/reports/Serbian/LORA.htm

Riječ je o web-stranici koju je taj ad hoc “komitet” sačinio u doba haaškoga suđenja Slobodanu Miloševiću, a gdje su priložene stotine dvojbenih “dokumenata” iz arsenala srbijansko-srpsko-jugoslavenske propagande, u kojima se odreda nastoji pokazati kako su tobože Srbija, Jugoslavija i Srbi diljem negdašnje SFRJ u razdoblju od 1990. do 2000. bili žrtvama neviđene agresije, genocida, malteretiranja, klanja, ubijanja, logora, paleži, i svih mogućih zvjerstava, u lokalnim i planetarnim razmjerima.

U konkretnom “dokumentu”, Vojno-istražni centar Lora u Splitu po prvi se put (konzekventno) naziva – “logorom”. I to baš u smislu “konc-logora”, naglašeno u smislu “konc-logora za Srbe”, i još naglašenije u smislu “konc-logora za zarobljene srpske civile”. Što je, naravno, razumljivo tek ako pristanete na retoriku velikosprpske propagande, inače je potpuno besmisleno!

Već u Uvodnim napomenama – s kojima je, kako zbog preopćenitih konstrukcija, tako pogotovo zbog aksiomatskih, a posve proizvoljnih zaključaka i tvrdnji, nemoguće polemizirati – piše:

Od juna 1991. do avgusta 1995. godine na teritoriji Republike Hrvatske (republike u sastavu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije) vođen je surov i bespoštedan građanski međunacionalni, međuetničkirat. No, pored ratnih dejstava, strahota i razaranja koje su neminovni i nužni pratilac vođenja ratnih operacija po svom karakteru, značaju, prirodi i posledicama posebno se izdvaja genocidno delovanje hrvatskih vojnih vlasti, pojedinaca i grupa prema srpskom stanovništvu (civilima, ranjenicima, bolesnicima i ratnim zarobljenicima). Upravo o pojedinim takvim ponašanjima koja su poprimila masovni karakter govori i ovaj materijal.

Naime, od početka ratnih dejstava je na teritoriji Republike Hrvatske, u Splitu, u prostoru bivše vojno pomorske oblasti – kompleksa bivše Jugoslovenske Narodne Armije ‘Lora’, posle njenog povlačenja, u delu vojno-istražnog zatvora JNA, formiran logor u kome su od 1992. do 1997. godine zatvarani Srbi i to civilno stanovništvo, ranjenici, bolesnici i ratni zarobljenici koji su hapšeni i zarobljavani širom, ne samo Hrvatske, već i Bosne i Hercegovine. Tako se u ovom logoru našlo Srba iz: Gabele, Duvna (Tomislavgrada), Kupresa, Bjelovara, Splita, Livna, Dubice, Benkovca, Čapljine, Trebinja, Nevesinja, Mostara, Teslića, Klepaca, Odžaka, Karlovca… Logor za zarobljene Srbe u ‘Lori’ praktično neprekidno funkcioniše od početka rata na teritoriji Republike Hrvatske do danas. Logoraši (zatvorenici) čije izjave sadrži ovaj materijal su ga napustili tek 1997. godine pod snažnim pritiskom međunarodne zajednice, u prvom redu Međunarodnog crvenog krsta. Za sve vreme njegovog postojanja logor je karakterisalo najsurovije, bestijalno postupanje prema zatvorenim Srbima, sistematsko, kontinuirano u dužem vremenskom periodu”

O “slučaju Lora” snimljena su i dva “dokumentarna” filma: Lora – Svjedočanstva, kojega je 2005. režirao Nenad Puhovski (brat poznatog “akademskog aktivista”, komentatora i analitičara dr. sc. Žarka Puhovskoga), i “Mučenici” Denisa Cvetičanina iz 2008. (uz pomoć Srpske pravoslavne crkve i dr.), a stanoviti Dalmatinski komitet za ljudska prava (DKLJP) u prosincu 2015. – uz ogradu:“privremeno na webu” – pokrenuo je internetsku stranicu http://dalmatinskikomitet.com/index-b.htm, koju svakodnevno opsesivno ažurira, pod nazivom “Ratni zločin – Logor Lora u Splitu – Slučaj: Belobrajdić”, na kojoj se, između ostaloga, nalazi i još jedan video-zapis, tek banalno naslovljen kao “Dokumentarni video”, ali uz napomenu (i to na bastardiziranom, srpskohrvatskom jeziku, gdje se bez ograda preuzima, čak i naglašava termin “logor”, ali i nejasni i nepostojeći termin “upravnik”): Dalmatinski komitet je u listopadu 2009.

Državnom odvjetništvu podnio kaznenu prijavu protiv Tanje Belobrajdić, zbog ratnog zločina, koji je – prema iskazima žrtava – kao vojna policajka počinila u Lori tokom godine 1992. Bila je tada supruga upravnika logora, osuđenog ratnog zločinca Tomislava Duića. Uz kaznenu prijavu išla su dva priloga: Dokumentarni video i Transkript”.

Autor te web-stranice i svih materijala koji se na njoj nalaze jest Tonći Majić, stanoviti 65-godišnji aktivist iz Splita, osoba nepoznata zanimanja, sa završenom srednjom školom, neženjeni i javnosti jedini poznati član, ujedno i čelnik DKLJP-a, koji je tamo u rubrici “Timing” naveo: “POVODBivša supruga zapovjednika Lore objavila je ovog proljeća knjigu s ratnom tematikom – nazvanu po hitu Vesne Zmijanac (?!) – ‘Crni kaput’. Promovira je po školama i bibliotekama diljem Hrvatske. Knjiga je ovih dana dobila nagradu ‘Josip i Ivan Kozarac’. Ovo su nadopune Bilješci o piscu. RAZLOG Državna tužilaštva (?!) i sudovi sabotiraju istrage i suđenja za ratne zločine. Građani imaju i pravo i dužnost da (?!) znaju istinu, oni koji je znaju imaju pravo i moralnu dužnost da (?!) govore”.

 “Slučaj Lora” obrađen je i u modernoj hrvatskoj literature: kolumnist različitih medija u Hrvatskoj i diljem obližnjeg Balkana Boris Dežulović za zbirku od 74 pjesme slobodna stiha, u prvom licu jednine iz 2005. pod naslovom “Pjesme iz Lore”, često nasilno uspoređivanih s “Jamom” Ivana Gorana Kovačića, a čije se drugo izdanje navodno ovih dana priprema u Rijeci, dobio je slijedeće godine “prestižnu književnu” nagradu tadašnjega sastava Hrvatskog helsinškog odbora (predsjednik je bio prof. dr. sc. Žarko Puhovski, a izvršni direktor Srđan Dvornik) za publicistiku i medije “Joško Kulušić”, pri čemu je poznati “gorostas pile naopako” Igor Mandić rekao da bi “ove pjesme morali naizust naučiti optuženici za zločine u Lori i javno ih recitirati”.

U ovoj prigodi, valja spomenuti kako je Dežulović također, ali na temu Vukovara, dobitnik novinarske nagrade European Press Prize za 2014. (nagrada je ustanovljena 2012.) u kategoriji najboljeg komentara, za tekst “Vukovar: spomenik mrtvom gradu u prirodnoj veličini”, objavljen u tjedniku Globus 2013. u povodu godišnjice pada Vukovara.

Prva rečenica u tom tekstu ponavlja se i kao zadnja, a kao zlomisleća politička poruka glasi: Sveden tek na ‘mjesto posebnog pijeteta’ i ispražnjen od svakog oblika života, odlagalište svijeća i vijenaca, Vukovar je – rječnikom teških riječi – uzalud pao, što se jasnije objašnjava u odlomku: Dvadeset dvije godine kasnije, Vukovar je tek konzervirana ruševina grada iz devedeset prve, preparirani leš, odlagalište svijeća i vijenaca bez ijedne druge svrhe osim protokolarnog pijeteta i utjerivanja domoljublja u kosti, na koje se – u strahu od simboličke snage Grada Heroja – pristaje bez suvišnih potpitanja. Neće se svima svidjeti, ali za takav simbolički Vukovar, duboko neživ i besmislen – sav od teških riječi ispisanih jeftinim stiroporom – posve je zapravo svejedno tko je pobijedio u Domovinskom ratu. Jednako bi prema projektantima ‘grada-memorijala’ mrtvi Vukovar izgledao i da je ostao okupiran, tek ljuštura grada i spomenik samom sebi. Jednako bi opomena ‘da se ne ponovi’ bila jednojezična, samo isklesana, jasno, na ćirilici.”

SPOJ FIKCIJE I STVARNOSTI U SVRHU LINČA

Upravo na toj točki dolazimo do spoja fikcije i stvarnosti, književnosti i novinarske (političke i politikantske) propaganda, Vukovara i splitske Lore, Tanje Belobrajdić kao književnice i nje kao časnice Vojne policije HV-a, te bivše supruge Tomislava Duića. A kako je do toga apsurdističkoga i zlomislećega spoja uopće došlo?

Maxportal (a i nekoliko drugih portala) objavio je još 29. studenoga 2015. opširnu analizu zločinačke medijske kampanje koja je pokrenuta protiv autorice Crnoga kaputa netom po dodjeljivanju prve novinarske nagrade u tekstu Mate Bašića pod naslovom “Deset godina silovanja Tanje Belobrajbić, autorice nagrađenog vukovarskog romana Crni kaput”.

https://www.maxportal.hr/deset-godina-silovanja-tanje-belobrajdic-autorice-nagradenog-vukovarskog-romana-crni-kaput/

Već u tom tekstu, bjelodano su ocrtane konture kampanje progona i linča jedne književnice “koja obećava”, koja se na maglovitom hrvatskom književnom nebu pojavila s novelističkom uspješnicom, ali – avaj! – ne zbog toga što je njena knjiga loša ili dobra, sporna ili nesporna (uostalom, iz tih tekstova je već na prvi pogled vidljivo kako ju se nitko od sudionika u njenu medijskom progonu nije udostojio niti pročitati), već isključivo zbog činjenice da je Tanja Belobrajdić:

  1. dragovoljka  Domovinskog rata, pripadnica Vojne policije, časnica HV-a,
  2. bivša supruga Tomislava Duića,
  3. osoba koju je Dalmatinski komitet s istomišljenicima prepoznao u propagandističkom dokumentu Komiteta Savezne Republike Jugoslavije (nota bene, taj Komitet SRJ čak niti ne navodi izrijekom o kojoj je “Tanji” riječ, već je ovaj drugi, Dalmatinski komitet, naknadno “osmislio” metodu podvaljivanja fotografije Tanje Belobrajdić iz Slobodne Dalmacije tzv. svjedocima, koji su je onda, uglavnom nesigurno, “prepoznavali” desetak godina kasnije, čak i u situacijama u kojima je bilo nemoguće da se ikako mogla zateći).

Vrijedno je navesti kako izgleda kronologija linča Tanje Belobrajdić, koja je na kraju dovela do nevjerojatnih i grotesknih prijetnji koje ovih dana prima autorica Crnoga kaputa.

20. 11. 2015. stanoviti Demian Vokši na portal H-alter objavljuje tekst: “Zločin i nagrada Tanje Belobrajdić”;

20. 11. 2015. stanoviti Branko Detelj na portal Varaždinski.rtl.hr objavljuje tekst: “Može li se nakon konclogora i smrti pisati lijepa književnost”;

24. 11. 2015. negdašnji urednik i pokretač Ferala Boris Dežulović na portalu N1 piše kolumnu “Japanci u Lori   ili funkcija šupka”;

25. 11. 2015. Dežulovićeva je kolumna s portal N1 bez izmjena prenesena na portal Tacno.net u BiH (te na nekim drugim portalima u toj “balkanskoj mreži”, koje, međutim, nećemo posebno isticati)

26. 11. 2015. stanovita Mašenjka Bačić na portalu Lupiga.com objavljuje tekst: ANTIRATNA SPISATELJICA PRIJAVLJENA ZA RATNI ZLOČIN: Od 2009. policija istražuje, a svjedoke nitko nije ni kontaktirao” (nota bene: ista osoba autorica je teksta pod naslovom “Kazališne predstave u Lori” od 06. 05. 2010., ali tada na portalu H-alter, čiji je vlasnik Toni Gabrić, negdašnji novinar Ferala, dok je vlasnik Lupige.com Ladislav Tomičić, novinar riječkoga Novoga lista);

05. 12. 2015. portal Tacno.net s portala slovenske Mladine prenosi (u tom je trenutku kampanje progona, dakle, donekle zakašnjeli) tekst negdašnje “formalne” glavne urednice Ferala, nevjenčane supruge jednoga od pokretača Ferala Viktora Ivančića, današnjega kolumnista glasila Pupovčeva SNV-a Novosti, pod naslovom “Lijepa književnost”;

25. 02. 2016., – ne računajući spomenutu web-stranicu koju je pokrenuo – Tonći Majić daje intervju Pupovčevim Novostima (glavni urednik je Ivica Đikić, negdašnji glavni urednik splitskoga Ferala i riječkoga Novoga lista) pod naslovom “Bajićeva rak-rana”, u kojemu kaže: “Godinama postoji krivična prijava protiv nje, 24 svjedoka žele svjedočiti o njezinom sadizmu, ali u šest godina DORH nije ni počeo raditi na tome, iako im je ona, za razliku od bivšeg supruga, sve vrijeme bila dostupna.”

U međuvremenu, Tanja Belobrajdić uputila je demantije portalima N1, H-alteru, Varaždinskom.rtl.hr, napisala prijave Hrvatskom društvu novinara (HND), te podnijela građanske tužbe protiv spomenutih, manje-više, s jednakim apelom, gdje jasno govori kako “nikada nije kažnjavana, nije sudjelovala niti u kakvim nezakonitostima, a ponajmanje u navodnim torturama”, kako su “neistinitim i neprovjerenim informacijama, njena osoba, služba u HV, kao i djelo koje je napisala, predstavljeni su u izrazito negativnom svjetlu, pri tome joj ne dajući mogućnost za iznošenje njene strane priče”, što sve“za posljedicu ima linč javnosti”, jer je “izraz ‘anđeo smrti iz Lore’ poznat jedino iz teksta čiji je nakladnik pravomoćno osuđen za širenje neistine, a autoru koji ga je pisao izrečen je ukor Hrvatskog novinarskog društva (nap. Saša Jadrijević Tomas u Slobodnoj Dalmaciji 2009., http://old.hnd.hr/hr/Zakljucci33sjednice2007/show/66065/index.html, a usput budi rečeno, sud je izrekao i mjerodavni identičan pravorijek u istom slučaju za HTV-ovu “Latinicu”).

Konačno, “ponavljanjem kleveta počinjeno je isto kazneno djelo, postupljeno je suprotno novinarskoj etici, ali i sasvim nemoralno, svjesno kršenje zakon samo kako bi obezvrijedio njezin književni rad, iznošenjem niza netočnih, neistinitih i uvredljivih podataka koje služe isključivo mijenjanju stvarnih povijesnih činjenica i ostvarivanju privatnih interesa.”

http://hr.n1info.com/a91790/Vijesti/Demanti-Tanje-Belobrajdic.html

Apsurdistički i tragikomično, u odgovorima na tužbe – iako je svaki od njih objavio I njezine demantije –  N1 se brani tvrdnjom kako N1 nije hrvatski mediji (?!), pa ga se, dakle, ne može ni tužiti (?!), Vijeće časti HND-a odgovorilo je na njezin prigovor/prijavu u smislu da navedeni autori nisu članovi HND-a, no svjedno, kako oni u svim tim napisima ne vide nikakva kršenja novinarske etike, kodeksa i pravila (na žalbu HND-u i na apele da se HND očituje o kampanju linča protiv nje, predsjednik HND-a Saša Leković do danas se ne izjašnjava jer je, navodno, “prezauzet”, čovjek koji inače piše “priopćenja” svaki put kad neki leptir uzdahne ili se izleže iz dudove kukuljice u Hrvatskoj), a jedino je Varaždinski.rtl.hr pristao na vansudsku nagodbu, skinuo Deteljev tekst sa svojega portala te objavio  tzv. ispriku. Ali kakvu ispriku? Tako da je, u desetak riječi, napisao: “Ispričavamo se Tanji Belobrajdić”, te javno objavio (!) njene private podatke, zajedno s – nevjerojatno! – kućnom adresom i – još nevjerojatnije! – OIB-om.

U travnju 2016., Društvo hrvatskih književnika dodijelilo je Vukovarki Tanji Belobrajdić i vukovarskom romanu Crni kaput nagradu DHK-a “Slavić” za prvi roman. Svečana cereminija dodjeljivanja nagrade dogodila se baš u Splitu, gradu u kojemu su nekada postojali i istodobno djelovali Feral Tribune, DKLJP i Vojno-istražni centar Lora. No, što se dogodilo odmah potom?

OBNOVLJENA KAMPANJA PROGONA

Kampanja linča, koja je bila ponešto zamrla (jer su ionako neshvatljivi napadi na Tanju Belobrajdić kao književnicu zato što je, eto, nekada bila u braku s nekim tko je bio zapovjednik VIC Lora), obnovila se ” u punom sjaju”.

–       07. 05. 2016. već spomenuti “spiritus movens” Feral Tribunea, današnji kolumnist zagrebačkih srpskohrvatskih, zapravo jugoslavenskih, Pupovčevih Novosti i “dugogodišnji partner” Heni Erceg, Viktor Ivančić poznatiji kao marktvenovski Robi K. objavio je PROGRAMATSKI tekst Kolac balade” (zapravo, u jednoj čudnovatoj konstrukciji uspoređujući Olivera Frljića s Tanjom Belobrajdić u svjetlu ministrovanja kulturom Zlatka Hasanbegovića), s podnaslovom: Društvo hrvatskih književnika adoptiralo je polupismenu spisateljicu iz Vukovara kao što se prigrli draga životinjica, toplo i pokroviteljski, i sva je prilika da su gospodu pisce naročito razgalili krvavi tragovi oko njuškice” (usput budi rečeno, iz Ivančićeva teksta također je bjelodano da ni on nije pročitao Crni kaput, ako ništa, onda zbog toga što citira tek dio citata kojega je Dežulović već površno i tendenciozno citirao u svojoj kolumni za N1 pola godine ranije).

–       NOTA BENE: “uvođenjem” Tanje Belobrajdić pod radar Pupovčevih Novosti mogao bi se smatrati tekst “Nevinost sa zaštitom” Saše Kosanovića od 9. listopada 2014., no to je ipak druga priča, makar nije navažno znati.

07. 05. 2016., u roku od možda pola sata nakon Novosti, srbijanski Peščanik. net prenosi Ivančićevu kolumnu bez izmjena (ili je bilo obratno?);

07. 05. 2016., u roku od pola sata, balkanski portal 6yka.com bez izmjena prenosi Ivančićev tekst iz Novosti i s Peščanika (ili je bilo obratno?);

07. 05. 2016. stanovita (nagrađivana, google it!) novinarka zagrebačkoga Jutarnjega lista Sandra Golemac objavila je tekst ZLOČINAC ILI UMJETNIK? Teške optužbe na račun nagrađivane autorice: Što je Tanja Belobrajdić radila u Lori?” (usput budu rečeno, u privatnom kontaktu SMS-om obaviještava Tanju Belobrajdić kako “izbora NEMA, jer tekst MORA napisati” ?!)

08. 05. 2016. već spominjani bosanskohercegovački, jugoslavenski portal Tacno.net bez izmjena prenosi Ivančićev tekst iz Novosti, s Peščanika i s 6yke;

08. 05. 2016. srbijanski tabloid Blic prenosi tekst iz zagrebačkoga Jutarnjega lista, ali pod naslovom: NEZAPAMĆEN SKANDAL U HRVATSKOJ  Mučila Srbe u logoru, pa dobila književnu nagradu za OPISE TORTURE?!”;

09. 05. 2016. bosanskosrpske Nezavisne novine iz Banje Luke, uvezane u balkansku mrežu očevidnoga specijalnog rata”, objavljuju tekst pod naslovom: Štrbac: Tanja Belobrajdić svoje zločine pripisala Srbima”;

– 10.05. 2015. srbijanski tabloid Blic objavljuje tekst “TOLIKO ME JE TUKLA DA SAM MOKRIO KRV”  Ispovesti Srba koje je mučila hrvatska književnica u “Lori”. U tom tekstu, već spominjani predsjednik tzv. Dalmatinskoga komiteta Tonći Majić “jasno” kaže da je – valjda u RH? – “neprikrivena sabotaža istraga i suđenja od strane tužilaštva (?!) , sudova i politike, dala krila zločincima”, pa naglašava:

– Ono što je bilo bitno u njenom slučaju, MI (?!)  smo postigli: ona se više nikad neće pojaviti u kakvoj školi da predstavlja ‘antiratnu’ knjigu, a da đaci neće znati s kim imaju posla – navodi Majić i dodaje da Tužilaštvo još nije postupilo po njihovoj krivičnoj prijavi iz 2009: – U uređenim državama dva svedoka su dovoljna da vas odvedu na vešala. A ovde su trenutno – 24 svedoka!”

12. 05. 2016., u donekle drugačijem povodu, Denis Derk u Večernjem listu, objavio je tekst LJUTNJA ZBOG LISTE PISACA I PREVODITELJA KOJI ĆE DOBITI POTICAJ ZA KNJIŽEVNO STVARALAŠTVO   Spremaju li neki pisci i sudske tužbe?”, u kojemu, između ostaloga, piše:

Dosta medijske pažnje mogla bi izazvati i dodjela tromjesečnog poticaja Tanji Belobrajdić za roman za djecu “Fili – dječak iz Vučedola”. Tanja Belobrajdić autorica je ratnog romana “Crni kaput” (izašao je u nakladi vukovarske knjižnice) za koji je dobila nagradu Ivan i Josip Kozarac, ali i nagradu Slavić Društva hrvatskih književnika. No, dio hrvatskih novinara već nekoliko mjeseci autoricu oštro proziva zbog njezine navodne ratne epizode iz splitske Lore, što je Tanja Belobrajdić javno opovrgnula. No, ovih dana medijska hajka na Tanju Belobrajdić u beogradskom je tisku doživjela vrhunac.” 

15. 05. 2016., u riječkomu Novom listu (čini se, jedino je tamo preostalo!), pjesnikinja Tatjana Gromača (Vadanjel) – što je, zapravo,  “logično” s obzirom na to tko je autorica, a naravno, i ona je negdašnja suradnica Ferala – objavila je kolumnistički tekst “Crni kaput” i zlatne epolete“, a u njemu, između ostaloga, sjekiraški žalosno, piše:

Amatersko djelo o Domovinskom ratu “Crni kaput” dobilo je dvije književne nagrade DHK-a, a autorica i tromjesečnu stipendiju. Dalmatinski komitet za ljudska prava davno je protiv nje podnio kaznenu prijavu zbog njenih postupaka u – Domovinskom ratu. (.) Ovdje vidimo, postajemo svjesni činjenice da gospođa Belobrajdić, i njene spisateljske i mirotvorne, dakle estetske i etičke perspektive, nisu niti približno ‘individualni proizvod’. Jer nagrade i stipendija uglednih udruga i institucija koje su joj za njena pregnuća dodijeljene, potvrda su vrijednosne uspostave jedne društvene mašinerije, kolektivističke patologije, koja sada ima i političke moći i potpore.”

Maxportal u svojoj arhivi posjeduje gotovo sve što je ova “balkanska mreža” na portalima, u medijima, na društvenim mrežama do sada javno objavila tijekom ove neviđene kvazi-kulturnjačke, kvazi-demokratske, kvazi-političke kampanje.

Molim vas, stoga – kao urednik Maxportala, kao novinar (koji je, između ostaloga, bio i ratni reporter), kao osoba koji voli čitati knjige (a neke, publicističke, sam čak i napisao), na kraju, kao čovjek: razmislite u kakvom  trenutku Hrvatska živi?!

Što bismo MI, pojedinačno i društevno, mogli učiniti da se konačno zaustavi ovakvo bezumlje, kako u ovom slučaju, tako i inače, jer – ima toga čega je ovdje već isuviše – kako je svojedobno pjevao Branimir Štulić.

https://www.facebook.com/katarina.brozovicbasic/posts/10153635934148297?pnref=story

Foto: Marko Mrkonjić/pxll


Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  


-->