Zašo je prešućena smrt uglednog režisera Nikole Babića? Je li razlog film o ubojstvu Brune Bušića

rujan 11, 2015 maxportal
Share Button

JA sam Pavle Vranjican, tel.091-5234633, i ovim pismom-poslanicom obraćam se svim filmskim djelatnicima od vozača do redatelja, svim djelatnicima u kulturi od portira do ravnatelja, od studenta do akademika, od zvonara do nadbiskupa, svim hrvatskim državljanima, ma gdje bili i šta radili…

Nikola Babić (1935.-2015.)



U Zagrebu je 10. kolovoza u 81.godini života preminuo filmski redatelj Nikola Babić. Rođen je u Popratnima kraj Stoca… Tako započinje kratki tekst u Hrvatskom Slovu koji je kao jedini medij uopće u cijeloj Hrvatskoj zabilježio i hrvatsku javnost obavijestio o tom tužnom događaju. Tako sam saznao da je umro moj prijatelj.

Ljudi, umro je Veli Joža hrvatskog dokumentarnog filma. Umro je Nikola Babić. Njegov genijalni filmski opus, njegova ostavština je jedan od nezaobilaznih, nosivih, antičkih stupova naše cjelokupne hrvatske kulture. U trenu kroz misli mi prođu scene iz njegovih filmova Bino Oko Galebovo, Liganje, Šije, Ludi dani… Sjetim se i babe Penavuše.

Ruka mi je sama krenula i uskoro se na mojem ekranu pojavio njegov film Gaziovac, kopija filma koju mi je osobno sam autor Nikola Babić poklonio. I tek sada sam shvatio dubinu prikazane metafore – cijeli je život teško i okrutno gnječenje kako bi na kraju životnog puta čovjek ostvario malu količinu dragocijenog maslinovog ulja. I tom trenu, u zamišljenom kadaru, upadne neka budala-kreten, prevrne posudu i ulje prospe po podu. Sve upropasti, sve nestane. Pa se zapitam, koja je to kretenska budala prešutila i odbacila filmski opus Nikole Babića?

Krenuh u potragu za krivcem. Prvo sam nazvao niz osoba koje su profesionalno trebale, same od sebe, medijski reagirati. Makar iz razloga što godinama ili destljećima primaju velike plaće iz državne kase. Kao odgovor zalilo me val potpunog neshvaćanja i neznanja istih. Jedan debil-štreber čak mi je ponosno rekao kako režiser filma Tko je ubio Brunu Bušića ne zaslužuje ni jednog retka ni sekunde. Malo kasnije pritisnut činjenicama priznao je da čak ni taj film uopće nije gledao, a kamo li što drugo, a sve što znade da je čuo od drugih. Tako sam dobio opću sliku hrvatskog kulturnog terena. Ali ti ljudi nisu krivci koje sam krenuo tražiti. Oni samo uživaju specifičnu hrvatsku demokraciju gdje svaki kreten-budala ima puno pravo biti budala-kreten. I to ponosno ističe, jer to je navodno dokaz, potvrda europske kulture i tradicije. Našavši se među tim avetinjama, poput Vladimira Nazora rekao sam Naprijed! I nastavio potragu.

U nastavku potrage prva logična adresa bila je škola – tj. Akademija za kazalište i film u Zagrebu. Pa valjda tamo studenti izučavaju filmove hrvatskih autora, bar ga tamo sigurno niko ne može prešutiti. Kad li ono – šok! Svjedoče mi aktualni studenti kao i osobe koje su u zadnjih 15 godina postali nositelji diplome te škole. Na toj tzv. Akademiji se ne spominje ni ime Nikole Babića a kamo li filmovi… Totalna nula. Potpuna blokada.

U sklopu nastavnog procesa nitko nije vidio ni sekunde filma iz bogatog Babićevog opusa… Pa kakva je to diploma? Kakva je to Akademija? Falsifikat institucije i diplome. To je kao da trećorazredni nogometni klub iz Surdulice dijeli pravno valjane diplome iz fizike. Ili kao da na srednjoj mesarskoj školi medicinari specijaliziraju kirurgiju. A pri tom je u toj firmi zaposleno više profesora, asistenata i raznolikih predavača nego što ima ukupno upisanih studenta…

Nikolu Babića upoznao sam početkom osamdesetih prošlog stoljeća. U to vrijeme uz legendarnu Zvečku, Blato, SC, Lap i Kulušić postojao je i DFR – Društvo filmskih radnika na Britancu. Lokal u sklopu Društva radio je, uz ograničeni ulaz, do 5 ujutro. I tu je započelo naše prijateljstvo. On je pričao o svojim filmovima, o svom pristupu dokumentarnim formama, o životu i problemima tadašnje države koja se nakon Titove smrti svakog dana vidljivo raspadala.

Ostao mi je u sjećanju nezaboravni prizor Nikole, koji kad bi ga nešto ili neko naljutio, podigao svoju ogromnu hercegovačku šapu i njome prijetio Bogu, svijetu ili nama okupljenima za istim stolom. Ja sam tad imao 23-24 godine i u to vrijeme povremeno sam radio za Zemaljski muzej iz Sarajeva na projektu izrade arheološke karte Bosne i Hercegovine. Posebno me dopao prostor uz vodotok rijeke Bregave, Stolac, Dabrica, Dabarsko polje, Bileća, Ključ, Gatačko polje, te planinski prostor između Popovog polja i Dubrovnika. Većina tog posla uključivala je pješačenje s ruksakom na leđima. Nikola me je sa posebnom pažnjom prihvatio i uvažavao jer nije mogao vjerovati da jedan zagrebački klinac zna sve o njegovom zavičaju a pritom da mu nitko u obitelji nije iz Hercegovine. Naše druženje nastavilo se povremeno iz dana u dan, pa tako godinama.

On je meni držao predavanja o svim aspektima i produkcije dokumentarnog filma, a ja sam govorio o Daorsima, Badnju, Ošanićima i tumulima na Hrgudu. O ljudima koje sam susretao… Ubrzo sam uvidio kako bi se od svakog dana provedenog na terenu Istočne Hercegovine mogao napraviti izvrstan dokumentarni film. Trebalo mi je nekoliko godina dok sam se ohrabrio i napisao te ponudio Nikoli svoj scenarij za dokumentarni film. Naravno, Nikola ga je prihvatio, i tako je nastao nagrađivan dokumentarni film ZE PE KIJEV DO, sufinanciran sredstvima tadašnjeg RSIZ  Kulture SRH. Film je sniman na 35mm traci, i tad sam upoznao genijalnog snimatelja, splićanina Andriju Pivčevića, dugogodišnjeg Nikolinog suradnika, koje neraskidivo povezuje respektabilni niz ostvarenih i nagrađivanih filmova. Svako prešućivanje redatelja Nikole Babića ujedno je i pljuvanje rada i životnog opusa snimatelja Andrije Pivčevića. Ovako glupa i meni nesvatljiva situacija motivirala je nastavak potrage za krivcem.

Poznato je kako alfa poziciju unutar čopora Akademija što se tiče dokumentarnog filma drži Nenad Puhovski, koji u svojoj biografiji nema niti jedan filmski uradak koji bi bio alibi da ga je Akademija kao institucija zaposlila kao profesora. Za nastalu nemoguću situaciju oko Nikolinog i Andrijinog golemog opusa  ne može biti kriv neki provincijski poluprofesorić.

Ipak, mislim da sam na dobrom tragu ali treba sagledati malo širu sliku. Navedena salasta kugla vlasnik je Motovunskog filmskog festivala, Zagreb dox-a, ali to mu nije dosta. S vremenom požderao i Pulski filmski festival, zatim je svoja govanca istovario na adresi kina na početku Tuškanaca. Pohlepno žderući bacio se na Dane hrvatskog filma i kad se tako zaokružio onda se olakšao a najveće i najsmrdljivije govno ispustio je na adresi HAVC-a. Cjelokupna produkcija hrvatskog igrano-dokumentarnog filma obilježena je smradom govana i mokraće tog mlohavog filmskog autora-poluprofesorića. Ali ni sve to, sav taj nemoral, lopovluk i prevare ne mogu ugroziti velebno djelo i ostavštinu Nikole Babića. Moraju u toj orgiji zla sudjelovati još neke kretenske budale. Tražim dalje.

Vraćam se u početak osamdesetih, kad sam upoznao Nikolu Babića. U to vrijeme nisam propustio niti jednu tribinu na kojoj je sudjelovao Žarko Puhovski. Taj čovjek me je oduševljavao snagom svojeg znanja i logike, koji je tijekom demokratske rasprave argumentima nadmoćno uništavao sugovornike. U vremenu rotacijskog Predsjedništva SFRJ, novonastale bezidejnosti, gluposti i postupnom propadanju svega i svačega Žarko je bio poput lanterne sred uzburkanog i opasnog mora socijalističkog očaja. U tom vremenu, na valu Novog vala Žarka sam doživio kao odvjetnika Istine i Logike. Priznajem, vjerovao sam…

Ali kako smo se sudbinski približavali foto-finišu SFRJ, odnosno devedesetprvoj, započinje urnebesna Žarkova tranformacija. Ne samo što se taj posro po svim pročitanim knjigama, po svojem veličanstvenom obrazovanju nego je cijelu životnu energiju i mogućnosti usmjerio protiv svake demokratske potrebe hrvatske državnosti. Istinu i Logiku zamijenio je Zlatnim teletom – Dolarom.

Nakon smrti Karmen Bašić izveo je „vojni udar“ unutar „države“ Otvoreno društvo i sve Soroševe novce usmjerio u svrhe slabljenja i razaranja Hrvatske države. Ali Žarko nije ukrao novce niti ih je zapio, prokockao. Nije po Africi ubijao životinje, preparirao bijele medvjede, nije kupovao slike i satove. Nije Žare kupovao jahte, preprodavao zemljišta i stanove. On je sav novac investirao u svoju političku moć. Sorošev novac otvorio mu je dodatne kase u Kanadi. Ušuljao se u državne buđete glupave Danske i još gluplje Nizozemske. Sve to potpuno legalno i transparentno. Sve demokratski, kako treba. I kao rezultat njegovog „poštenog“ aktivizma niknuo je Feral, Jutarnji list, Factum, Dokumenta, Gong i na tisuće raznih udruga tzv. civilnog društva te još mnogi subjekti koji kao korov nemilosrdno guše svaku mogućnost normalne Hrvatske. On ima moć. I to je smisao i cilj njegove igre.

Našavši se u takvom okruženju Nikoli Babiću svakim danom bilo je sve teže realizirati svoje filmove i financijski održavati svoju producensku kuću URANIAFILM. Nakon izbora 2000. premijerom postaje osoba koja je u svojoj komunističkoj karijeri zapamćena kao glavni cenzor za kulturu, koja je posebno pratila i stalno ometala rad Nikole Babića. Nikola je bio stalno pod pritiskom i osobno mi je opisao situaciju kada je jedini put u životu pokleknuo. U prvom trenu Nikola je tog cenzora poslao u k…

Nedugo zatim moćni cenzor okupio je radnike Jadran-filma i zadao im partijski zadatak-naredbu da moraju kako god znaju nagovoriti Nikolu da odustane od festivala, da povuče svoj novi film BINO OKO GALEBOVO, a ako budu neuspješni da će svi biti kažnjeni te izbačeni iz Jadran-filma. Sad radnici zovu Nikolu na sastanak. Nikola mi priča: ulazim u dvoranu za projekcije koja je bila prepuna očajnih ljudi. Žene, muškarci – svi plaču, nariču, doslovce kleče, a u ustima vapaj za svojom dječicom. Nikola,  Nikola, spasi nas… Jauk i suze… I što sam mogao, govori mi Nikola, odustao sam od festivala. Film je završio u tzv. bunkeru…

Ali čak ni takav slijed nesretnih okolnosti ne može ugrožavati životni opus Nikole Babića. U sve to uplela se moćna zla sila. Nikola je režirao film TKO JE UBIO BRUNU BUŠIĆA? Kao hrabar i častan čovjek napravio je i potpisao film koji je prvi put u hrvatskoj povijesti nekom udbašu jasno i javno rekao da je udbaš. I to ne samo jednoj osobi, nego je uspio prikazati cijelu udbašku mrežu koja je ubila Brunu Bušića. Nastupio je organizirani, umreženi medijsko-pravni napad. U ovom trenutku važno je napomenuti kako se jednom od prozvanih udbaša ovog trenutka sudi u Njemačkoj. Nikola se našao sam, bez ikakve potpore, u scenariju „kadija te tuži, kadija te sudi“.

Ali u sve to upleo se i nesretni slučaj. Druga saobraćajna nesreća oborila je ovog hrabrog i uspravnog čovjeka u krevet. Teško ranjeni Nikola se našao usamljen, u financijskim problemima, opkoljen mrežom braće Puhovski i neprestano maltretiran od neo-udbaške mafije. Da, to su krivci, kretenske budale koje su svojim budalasanjem Nikolu gurale u grob, a danas u zaborav. U takvim okolnostima umro je Veli Joža hrvatskog dokumentarnog filma. Na sramotu svih nas živih.

Nikolu i mene povezuje PRIJATELJSTVO. Mnogo sam od njega naučio. A najvažnije koliki je značaj i što to u životu znači, u našoj stvarnosti već zaboravljen pojam, ČAST REDATELJA DOKUMENTARNOG FILMA. Nikola, na svemu ti hvala.

Kako bi spriječio ovaj atentat na mrtvog Nikolu Babića biti će uskoro u Hrvatskom Slovu organiziran niz filmskih tribina posvećenih njegovom opusu. U sklopu prve tribine biti će prikazani filmovi: ŠIJE, BINO OKO GALEBOVO, ZE PE KIJEV DO i GAZIOVAC. Pozivam sve studente i filmske djelatnike, sve poštovatelje njegovih filmova, hrvatske branitelje, sve i svakog kome je stalo do budućnosti hrvatske kulture da se naklonimo geniju Nikole Babića i izvarednoj kameri Andrije Pivčevića.

Posebno pozivam gradonačelnika Grada Zagreba Milana Bandića jer je Nikola više od 60 godina djelovao kao građanin ovog grada. Smatram kako je Grad ostao dužan Nikoli. Datum tribine biti će na vrijeme objavljen u Hrvatskom Slovu.

I još jednom: HVALA TI, NIKOLA. PRIJATELJU, POČIVAO U MIRU BOŽIJEM.

Pavle Vranjican/foto:screenshot 

Komentari
Share Button