Kad se jednoga dana zaklopi zadnji fascikl mirovnih sporazuma, a delegacije odlete kućama s press-konferencija koje će europske diplomate proglašavati „povijesnima“, otvorit će se ono staro pitanje koje uvijek ispliva nakon velikih lomova — tko će se prvi usuditi vratiti u biznis, i pod kojim uvjetima.
Rusko tržište, golemo, nepredvidivo i uvijek pomalo teatralno, nikada nije bilo za igrače slabih živaca. Hrvatska je, međutim, kroz desetljeća izgradila svoje male, ali uporne mostove — poslovne, kulturne, pa i prijateljske — mostove koji nisu nestali ni u vihoru sankcija, ni u geopolitičkom prelamanju.
No ovoga puta povratak neće nalikovati nostalgiji za „dobrim starim vremenima“. Bit će to hladan, proračunat i institucionalno zahtjevan proces.
Prvi korak je, naravno, katarza reputacije. Hrvatskim će se kompanijama mjeriti svaka fusnota, svaki ugovor, svaka izjava o usklađenosti.
Nema više ulaznica na temelju simpatične prezentacije; ekonomija koja izlazi iz rata postaje tvrđi organizam, s političkim filtrima gušćim nego ikad. Ali jedna stvar će biti od presudne važnosti: Hrvati koji već desetljećima imaju dobre prijateljske i poslovne veze u Rusiji.
Ljudi koji su ondje radili, živjeli, pregovarali, koji znaju mentalitet, izgovor, geste i pravila igre. Ta mreža — izrasla davno prije sadašnjih lomova — predstavlja neprocjenjiv most za sve koji se jednog dana požele vratiti hrvatske firme na golemo tržište Rusije gladno svih proizvoda i usluga. Ti naši ljudi nisu ad hoc infrastruktura; to je društveni kapital koji se godinama taložio.
Druga ključna karika bit će — što se rijetko izgovara naglas — hrvatska diplomatska misija. Ako će hrvatske tvrtke tražiti priliku u Rusiji nakon rata, tada će u ambasadi morati sjediti kadrovi koji Rusiju dobro razumiju: ljudi s iskustvom, jezikom, kontaktima i sposobnošću da otvaraju vrata. Ne protokolarni činovnici, nego profesionalci koji znaju čitati kontekst, slati važne signale i poslužiti kao razumna veza između hrvatskog biznisa i ruske administrativne džungle.
Bez takve diplomacije — one koja ne glumi, nego radi posao — povratak će biti nepotrebno spor i prepun prepreka.
Naravno, sve to skupa neće značiti ništa ako hrvatske kompanije tržištu od 150 milijuna potrošača ne ponude nešto zaista vrijedno: tehnologiju koja rješava realne probleme, usluge koje lokalna industrija ne može replicirati, specijalizirana znanja koja se ne kupuju preko oglasa. Rusko tržište će nakon rata biti selektivno — prihvaćat će samo one koji dolaze s jasnom vrijednosti, a ne s praznim rukama i punim ambicijama.
I zato će, kad se jednom prašina slegne, hrvatski povratak u Rusiju biti zanimljiva kombinacija starog iskustva i nove pragmatike. Ne uspijevaju oni koji najbrže krenu, nego oni koji najbolje razumiju teren — i imaju prave ljude na pravim mjestima, od poslovnih partnera do diplomatskog vrha.
M. Marković/Foto: pxll
