Aleksandra Zec nije ubijena zašto što je Srpkinja! Njena majka Marija bila je Hrvatica i katolkinja

8 prosinca, 2020 maxportal
Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Antifašistička liga održala je u ponedjeljak na Sljemenu  komemoraciju ubijenim članovima obitelji Zec. Po prvi put na komemoraciji je bio član i potpredsjednik Vlade Republike Hrvatske Boris Milošević, koji je izrazio zgražanje nad zločinom počinjenim u Zagrebu prije 29 godina, koji se dogodio, kako on kaže, isključivo iz etničkih motiva.



Troje članova obitelji Zec ubijeno je u noći sa 7. na 8. prosinca 1991.  otac Mihajlo je ubijen na Trešnjevci, a njegova supruga Marija i 12-godišnja kći Aleksandra pokraj planinarskog skloništa doma Adolfovac na Sljemenu, gdje je održana komemoracija.

Aleksandra, Marija i Mihajlo pokopani su u Gornjoj Dragotinji, pokraj Prijedora, rodnom mjestu Mihajla Zeca.

Milošević na komemoraciji kaže: “Izražavam zgražanje prema ovakvom strašnom zločinu, jer je ubijena skoro cijela jedna obitelj isključivo iz etničkih motiva, samo zato što su bili isključivo Srbi”.

Komemoraciju su upriličili Antifašistička liga, Centar Documenta i Inicijativa mladih za ljudska prava.  

“Taj je zločin strašan, jer je ubijena 12-godišnja djevojčica, jer su ubojice oslobođene iako su priznale zločin, a strašno je i što je Zagreb bio njegovo poprište!  Kako je moguće da se ovakav zločin dogodio, da je pravna država pala na ispitu”, upitao je te poručio kako je današnji datum prilika da kao društvo i država preispitamo svoj odnos prema ovakvim zločinima, ali i odnos prema djeci srpske nacionalnosti koja prečesto nose na svojim plećima preteško breme ratnog naslijeđa.

>>> Ovo je Verica Nikšić, a ovo laži Branimira Pofuka iz Večernjaka o Aleksandri Zec

Nakon Miloševića govorio je predsjednik Antifašističke lige Zoran Pusić i kao zadovoljštinu traži da da Zagreb Aleksandri Zec dodijeli spomenik, trg ili ulicu. I Zoran Pusić naglašava da su počinitelji tog zločina tzv. „Merčepovci“, koji su priznali zločin, ali je zbog proceduralnih pogrješaka u istrazi postupak protiv njih obustavljen.

Na osmrtnici obitelji Zec piše da se majka zvala Marijana, a ne Marija.

Ovdje je potrebno postaviti nekoliko važnih pitanja, bez ikakve namjere da branim moguće počinitelje ili da umanjim činjenicu da je počinjen monstruozni zločin.

Prvo je pitanje kako to Boris Milošević zna da je zločin počinjen isključivo iz „etničkih motiva, samo zato što su žrtve bile Srbi“? Gdje to piše? Kojom je pravomoćnom presudom utvrđen baš takav motiv koji je doveo do ovog zločina?

Osim toga Boris Milošević prešućuje jednu važnu činjenicu za koju bez ikakve sumnje zna, a čini mi se, prešućuje zato jer kada bi to kazao, njegova teorija o etnički motiviranom zločinu dobrim dijelom bi pala u vodu.

Naime, pokojna supruga pokojnog Mihajla Zeca, Marija Zec, rođena Mesić, je Hrvatica i katolkinja. Kao novinar istraživač o tome sam osobno pitao fra. Juru Marčinkovića i donosim njegovo autentično svjedočenje:

“U knjizi, Matica krštenih, župe sv. Nikole u Stajnici, Gospićko Senjska biskupija, Ličko Senjska županija, Svezak II, od god. 1943…., piše za 1955. godinu, na stranici 50, redni br. 3 : Marija Mesić, rođena je 29. sijećanja 1955. godine, od oca Mirka Mesića i majke Anka r. Petrović, zemljoradnici, rimokatolici, sa adresom Stajnica 22 kroz 14. Marija Mesić krštena je 13. veljače 1955. godine u crkvi u Stajnici, a kumovi su joj bili Josip  Mesić i Marija Mesić, zemljoradnici. Svećenik koju ju je krstio bio je župnik Mihovil Primorac.

Njenu majku Anku (rođena 18.12.1930 u Stajnici), kao svećenik sam ispratio na vječni počinak  25.05. ove godine. Otac Marije Mesić umro je mnogo ranije.

Kada sam koncem kolovoza 1916. godine preuzeo župu sv. Nikole u Stajnici, koja je matična župa pokojne Marije Zec rođene Mesić, moj sakristan je bio Marijin brat Ivan, koji je nažalost umro od raka na gušterači. Inače, čitava obitelj je jako pobožna i privržena svojoj crkvi u Stajnici.

Često sam posjećivao Marijinu majku Anku, nekoliko puta mi je rekla da su njena kćer Marija i unuka Aleksandra ubijene nevine radi gospodina  Zeca koji se „bavio svim i svačim“. Premda sam iz svjedočenja Marijine majke Ane doznao još puno toga ne bih bez dokaza htio dodatno špekulirati! 

Pozdrav – fra. Juro Marčinković, župnik

Ovim svjedočenjem, dobrim dijelom pada u vodu Miloševićeva teorija da je zločin nad obitelji Zec počinjen isključivo iz etničkih motiva, jer je Marija Zec, rođena Mesić bila Hrvatica katoličke vjeroispovijesti. Osim ako netko ne misli da Hrvatica kada uđe u brak sa Srbinom automatski postaje Srpkinja.

Nije nevažno spomenuti i da su  dva brata Marije Mesić u ono vrijeme bili hrvatski branitelji, jedan u Tigrovima, drugi u policiji.

To da se Mihajlo Zec bavio „svim i svačim“ poznato je hrvatskoj javnosti i nemam namjeru dodatno blatiti pokajnika nedokazanim insinuacijama. Dosta se pisalo i špekuliralo o tome da je u ovom slučaju bio prepoznatljiv obrazac klasičnog  obračuna  kriminalnom miljeu, garniran ratnim okolnostima,  koji nema nikakve sveze s nacionalnim i etničkim. Navodno je do zločina došlo zbog obostranih velikih dugovanja koja su nastala klasičnim lihvarenjem. 

Objavljeno je već da je “otvorena stavka” između Mihajla Zeca i Muniba Suljića, jednog od aktera te tragedije, bila 12.000 njemačkih maraka. Munib Suljić je u Zaboku držao roštiljarnicu i od Mihajla Zeca, kao direktora “Zagrepčanke”, kupovao meso.

Glede priznanja mogućih počinitelja potrebno je kazati da su mogući počinitelji priznanje dali bez nazočnosti odvjetnika koji po zakonu svojim potpisom svjedoči takvom priznanju. Priznanje bez odvjetnika može se osporavati promijenjenim iskazom, može se tumačiti da je do priznanja došlo pod prisilom tako da priznanje bez odvjetnika nema nikakvu pravnu težinu i ne može se koristiti kao dokaz u sudskom postupku.

U svakom slučaju ovdje se radi o teškom (namjernom ili nehotičnom) propustu policije i tadašnjeg DORH-a. U nedostatku drugih dokaza, na sveopće zgražanje javnosti mogući počinitelji su oslobođeni daljnjeg progona.

Ubojstvo se dogodilo u vrijeme kad je pola Hrvatske okupirano, u čitavoj Hrvatskoj djelovala jaka peta kolona, a uobičajeni mehanizmi pravne države djelovali pod ekstremno teškim ili gotovo nemogućim uvjetima.

Isto kao što je Boris Milošević nesretan što taj monstruozni zločin na kraju nije dobio svoj epilog u pravomoćnoj sudskoj presudi, nesretan sam i ja kao i velika većina pravdoljubivog hrvatskog puka.

Jer, da je došlo do pravomoćne sudske presude danas vjerojatno ne bi bilo mjesta za bilo kakve špekulacije i manipulacije jedne i druge strane i ne bi se pompozno optuživala država da je odgovorna za zataškavanje ovog „etničkog“ zločina.

Preživjeli brat i sestra male Aleksandre, Gordana i Dušan Zec, koji od 1991. žive u Banjoj Luci kod bake, tužili su Hrvatsku državu preko zastupnika Ante Nobila i Mara Mihočevića. Sanaderova vlada je u proljeće 2004. pristala na nagodbu i isplatu jednokratne odštete od 1 500 000,00 kuna kao neku vrstu moralnog čina.

Glede spomenika, trga ili ulice za ubijenu Aleksandru što traži Zoran Pusić, nemam ništa protiv. Naprotiv! Ali isto tako nemam ništa protiv spomenika, trgova i ulica za sve pobijene od zločinačke udbaške ruke, osobito za obitelj Ševo. Isto tako nemam ništa protiv sličnih obilježja za preko 15 000 brutalno umorenih branitelja u velikosrpskoj agresiji koja je u brojnim međunarodnim presudama, dokazano, imala isključivo etniče motive s krajnjim ciljem etničkog čišćenja.

Ni za spomenik 402 ubijene djece u Domovinskom ratu.

Za Vericu Nikšić (13) i Ivicu Nikšića (17) ubijene u Širokoj Kuli ili braću Darija (4) i Tomislava (2) Jurić na Banovini, sestru i brata Anamariju (5) i Ivana (14) u Novskoj, brata i sestru Alena Kozbašića (9) i Tamaru Kozbašić (13) u Petrinji, sestre Fabac – Nikolina (10), Željka (15) iz Gornje Jame kod Gline, gdje je Vučić držao govore o ustašama koji nikad više neće tu živjeti.

Kada Boris Milošević i Zoran Pusić budu tražili da se na isti način obilježe hrvatske žrtve velikosrpske okupacije i Titove diktature vjerojatno će doći do kakvog takvog pomirenja. U tom kontekstu više nije potreban nikakav odvjetnik kao svjedok!? Sve je dokazano  i postalo je pravomoćna činjenica!

Kazimir Mikašek-Kazo/Foto:press

 


Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •