ANALIZA EXPERTNOG TIMA: Što se događa u obrambenom sustavu RH!(1) – Maxportal

ANALIZA EXPERTNOG TIMA: Što se događa u obrambenom sustavu RH!(1)

veljača 5, 2020 maxportal
Share Button

Niz afera u obrambenom sektoru postavlja veliku dvojbu je li potpredsjednik Vlade i ministar obrane Damir Krstičević sposoban napraviti konkretne poteze u saniranju ozbiljne dugogodišnje krize u obrambenom sustavu Republike Hrvatske.



PIŠE: Analitički tim Maxportala za područje nacionalne sigurnosti

Tijekom zadnjih par mjeseci obilježenih završetkom dugotrajnog nastavničkog prosvjeda, najavama budućih prosvjeda u javnom sektoru, daljim pogoršanjem demografske situacije i predsjedničkim izborima, te dolazećim unutarstranačkim izborima u HDZ-u, u javnosti je tiho u drugi plan “skliznula” zabrinjavajuća situacija u obrambenom sustavu Republike Hrvatske, te pitanje odgovornosti trenutnog ministra obrane Damira Krstičevića za takvo stanje. 

Međutim, nedavna tragična nesreća vojnog helikoptera OH-58D Kiowa Warrior ponovno je skrenula pažnju javnosti na hrvatski obrambeni sustav. Ne samo da u ovom trenutku ne postoji objašnjenje za tu tragediju (na što ćemo morati pričekati), već je ovo prilika da se javnost podsjeti na nedavni skandal u obrambenom sustavu o kome i dalje nema jasnog objašnjenja.

Udes novog helikoptera Kiowa Warrior je skrenula pažnju javnosti na složenu situaciju u obrambenom sustavu Republike Hrvatske (foto: MORH).

Krajem studenog prošle godine otkriven je nova afera u obrambenom sustavu, slučaj “Municija”, odnosno let redovni helikopterom dva vojna pilota u zračnoj bazi Zemunik pri čemu je putnik bio prokrijumčarena osoba koja je kasnije osumnjičena za krijumčarenje streljiva iz baze (što ukazuje na mogućnost sustavne krađe vojnog streljiva iz baze).

Zbog nemuštog i kontradiktornog obraćanja javnosti Načelnika glavnog stožera OS RH generala Mirka Šundova šest dana nakon incidenta, pitanje je da li se događaj doista i zbio na opisani način ili ima još prešućenih detalja (što je sasvim moguće, jer u javnosti do sada nisu objavljeni rezultati rada čak tri osnovana povjerenstva).

Naizgled, došlo je do munjevite reakcije sustava: smjene i umirovljenja zapovjednika HRZ-a, smjene zapovjednika baze, smjene zapovjednika letačkog voda Helikopterske eskadrile, smjene zapovjednika voda vojne policije u bazi, suspenzije i stegovne prijave svih pilota umiješanih u slučaj, te stegovnog postupka za vojnog policajca koji je bio službujući na ulazu u bazu u trenutku incidenta.

Međutim, brza reakcija sa ciljem da se nešto radi, uz istovremena umirovljenja i smjene dok istraga nije završena, sve više ukazuju kako je cilj bio skretanje pažnje javnosti s činjenice da dvije najodgovornije osobe u za stanje obrambenog sustava – ministar obrane i načelnik glavnog stožera – nisu snosile nikakve sankcije.

U normalnoj istrazi provela bi se suspenzija svih umiješanih u skandal, a eventualne sankcije (uključujući i moguće zatvorske kazne) tek po okončanju istrage i pravomoćnih presuda. Umjesto toga, ovim mjerama se skreće pažnja s činjenice da bi trebalo preispitati i odgovornost ministra Krstićevića i generala Šundova. Naravno, ovakvim ponašanjem svima  u obrambenom sustavu šalje se jasna poruka: postoje osobe koje su nedodirljive bez obzira što uradile, i za čiju zaštitu će se uvijek pronaći žrtve. Kakve će biti dugoročne posljedice za obrambeni sustav možete i sami pretpostaviti.

Druga zabrinjavajuća činjenica je pitanje da li bi se išta od navedenog otkrilo da Nova TV nije 20. studenog 2019. godine razotkrila cijeli slučaj. Ispada da bi se sve dogodilo po onoj narodnoj “pojeo vuk magare” i nikom ništa, da cijeli slučaj nije završio u medijima. Time je samo potvrđen obrazac pokušaja skrivanja od javnosti i zataškavanja  incidentnih situacija u obrambenom sustavu u zadnje dvije godine, vidljiv u nizu slučajeva:

  1. U listopadu 2017. godine za vrijeme priprema za vojnu vježbu Harpun na poligonu Crvena zemlja kod Knina došlo je do prevrtanja oklopnog vozila Patria. ranjavanja osam vojnika i otpisa oklopnog vozila. Ali Ministarstvo obrane je o incidentu šutjelo godinu dana, a njegovo postojanje priznato je tek nakon što je portal Index.hr objavio povjerljiv izvještaj o nesreći. Do danas nisu objavljeni rezultati istrage koji bi objasnili uzrok ove nesreće kao i odgovorne osobe, što je potaklo spekulacije o daljem zataškavanju i traženju pogodnih krivaca kako bi se prikrila odgovornost viših časnika i dužnosnika MORH-a.

Fotografija prve strane povjerljivog izvješća o nesreći borbenog oklopnog vozila Patria na poligonu Crvena zemlja u listopadu 2017. godine. Do danas nije objavljena nikakva informacija o uzrocima i posljedicama ove nesreće (foto: Index.hr).

  1. U listopadu 2017. godine tri hrvatska vojnika i vojni svećenik u sastavu hrvatskog kontingenta u Poljskoj su zbog pijanstva vraćeni u Hrvatsku, što se saznalo tek nakon mjesec dana kada je prilog o incidentu objavljen u medijima. Ovakav događaj se u drugim vojnim organizacijama ne pokušava sakriti (radi se o manjoj povredi vojne stege) kako bi se održala percepcija vojne organizacije kao dijela društva i što je još važnije održala potpora javnosti njezinu djelovanju. Ali, u MORH-u je cijeli događaj priznat tek nakon što su mediji otkrili zataškavanje i zatražili objašnjenje.
  2. U ožujku 2018. godine pripadnici HRZ-a iz zračne baze Zemunik koristili su vojni transportni helikopter Mil Mi-8 za krivolov na Dinari. Tek nakon što je osam mjeseci kasnije slučaj osvanuo u medijima, pokrenut je postupak protiv počinitelja. Da li je to samo mala zafrkancija? U oružanim snagama SAD u takvim slučajevima očito postoji drugačije mišljenje. Na primjer, 1974. godine vojnik Robert Preston bijesan zbog produženja vojne službe ukrao je transportni helikopter UH-1D Huey i sletio na travnjak ispred Bijele kuće za što je dobio šestomjesečnu kaznu zatvora i otpust iz vojne službe. Sličan slučaj bio je u marinskoj zračnoj bazi El Toro u Kaliforniji 1986. godine kada je mehaničar Michael Foote za svoj rođendan ukrao jurišni zrakoplov A-4M Skyhawk, izveo niz zračnih manevara i sletio nakon čega je uhićen. Foote je i još dobro prošao – umjesto moguće devetogodišnje zatvorske kazne, oduzimanja čina i nečasnog otpusta samo je dobio četiri i pol mjeseca zatvora i običan otpust. No u oba slučaja vojna karijera umiješanih je završena jer je ocijenjeno kako je takvo ponašanje neprihvatljiv rizik za vojnu službu.
  3. U listopadu 2018. godine tijekom povratka s vojnog hodočašća u Mariji Bistrici u autobusu su u “nedoličnom ponašanju” uhvaćeni vojni instruktor i njemu podređena ročnica. Ovaj događaj je zapravo važan indikator problema, jer svaka ozbiljna vojna organizacija nastoji spriječiti fraternizaciju (za one koji ne znaju značenje ovog izraza, to je postupanje bez uobičajene distance među osobama različita društvenog položaja) među njezinim pripadnicima zbog mogućih ozbiljnih posljedica po zapovjedni lanac i vojnu disciplinu. Tako je u 134. članku jedinstvenog vojnog pravosudnog koda Oružanih snaga SAD vojna fraternizacija karakterizirana kao krivično djelo koje se kažnjava u blažim slučajevima stegovnom i novčanom kaznom, a u ozbiljnim slučajevima procesom na vojnom sudu koji može dovesti i do dugogodišnje zatvorske kazne. Opet, za cijeli slučaj se saznalo tek mjesec dana kasnije kada je izbio u medije, a njegov ishod i do danas nije poznat.

U svim ovim slučajevima (a otvoreno je pitanje da li ih je bilo i više…) vidljiv je sličan obrazac ponašanja Ministarstva obrane i ministra Krstićevića: prvo negiranje događaja, zatim umanjivanje njegovog značaja, a onda napadanje kritičara sa optužbama da se time blati pobjednička hrvatska vojska.

Ovi slučajevi ukazuju na dva otvorena pitanja. Prvo pitanje je – da li se zaista radi samo o izoliranim slučajevima, iznimkama od pravila, ili ove afere predstavljaju samo vrh ledene sante pogoršavanja situacije u obrambenom sektoru?

Zamislimo situaciju u okviru koje su u oružanim snagama po pitanju održavanja vojne discipline uočeni sljedeći problemi:

– Zapovjednici postrojbi nemaju potrebne mehanizme za stvaranje i održavanje discipline u vojnim postrojbama.

– U ovom trenutku vojno pravosuđe ne predstavlja učinkovit instrument koji bi zapovjednicima pomogao u održavanju discipline. Vojni pravosudni sustav obilježava opće nepovjerenje u njegov rad, slab odgovor na izazove i nedostatak utjecaja zapovjedne razine.

– Šire političke i društvene snage utječu na problem vojne discipline, što od vojne organizacije traži prilagođavanje rezultatima ovih utjecaja kako bi riješilo problem.

Da li je ovo opis situacije u OS RH? Ne, ovdje se radi o trenutnoj situaciji u kanadskim oružanim snagama. Na internetskim stranicama kanadske vojne akademije 2018. godine objavljen je rad “Discipline Breakdown: Confronting and Addressing the Erosion of Discipline in the Canadian Army“(https://www.cfc.forces.gc.ca/259/290/405/286/robb.pdf).

Radi se o magistarskom radu jednog polaznika u kojemu se na sustavan način analizira rastući problem održavanja vojne discipline u kanadskoj vojnoj organizaciji. Problem je obrađen sustavno, sa uočenim indikatorima problema, te načinima njihova rješavanja.

Drugi primjer je problem slabljenja morala u oružanim snagama SAD. U prosincu 2014. godine časopis The Military Times (časopis namijenjen djelatnom sastavu američke vojske) objavio je provokativni članak o narušenom moralu pripadnika vojske (https://www.militarytimes.com/special-projects/americas-military/2014/12/07/america-s-military-a-force-adrift/).

U njemu je dana ocjena kako glavni uzrok slabljenja morala nije smanjivanje plača i drugih vojnih beneficija, kao ni intenzivni raspored postrojbi izvan SAD. Kao glavni razlog slabljenja morala navedeno je gubljenje povjerenja u vojni vrh, odnosno uvjerenje vojnika da su ih generali i admirali iznevjerili kroz dodvoravanje političarima u Washingtonu stavljajući političke interese ispred interesa vojnika.

Zašto ističemo ova dva primjera? Zato što oni pokazuju praksu odgovornih vojnih organizacija, koje su itekako zabrinute uočenim negativnim procesima, te ih nastoje ispraviti. U kanadskom radu je vidljiv niz izvora na kojima se temelje dane teze – službeni izvještaji, zakonska rješenja, znanstvena istraživanja, razgovori sa pripadnicima kanadskih oružanih snaga.

I američki članak, koji je po objavljivanju izazvao veliku buru, zasnovan je na razgovoru s nekoliko tisuća pripadnika oružanih snaga SAD. On je otvorio stručnu i javnu  raspravu (ističemo riječ javnu) koja i dalje traje, ali i mjere za rješavanje ove situacije.

Zamislite da se tako nešto objavi u Republici Hrvatskoj. u publikacijama Ministarstva obrane ili na njihovom internetskom portalu. Ako je autor u obrambenom sustavu, njegova karijera bi odmah bila gotova. Ako je znanstvenik izvan sustava, bio bi odmah izvrgnut napadima naših “domoljuba” koji profitiraju od nereda u obrambenom sustavu, izrugivanju od strane vladinih institucija, pa možda i otvorenim fizičkim napadima.

Naravno, sasvim je moguće da je stanje u obrambenom sustavu savršeno kako to tvrdi Damir Krstičević, a da protivnici Hrvatske nastoje neke izolirane slučajeve (a bože moj, uvijek se u žitu nađe i nešto kukolja…) iskoristiti za napade na njega i ocrnjivanje pobjedničke vojske koja stoga mora ostati pošteđena bilo kakve kritike. Međutim, sumnjamo kako je situacija tako bajna.

Ako pogledamo gore navedene afere, za svaku se može postaviti logično pitanje – nisu li one samo vrh ledenog brijega problema u obrambenom sustavu?

Na primjer, da li se iza afere “Municija” krije možda veći problem – jesu li uhvaćeni piloti bili uključeni u druge aktivnosti zadarskih kriminalnih klanova? Po pitanjima fraternizacije i pijanstva u oružanim snagama da li se radi o izoliranim incidentima ili nečemu što je postalo normalno (ako anonimno razgovarate sa ljudima iz obrambenog sustava može se čuti mišljenje da se baš i ne radi ne radi o izoliranim slučajevima…).

Upravo objavljena nova afera sa proslavom Nove godine u hangaru na Plesu, pri čemu se “plesalo” po trupu zrakoplova (a posebno po krilima, koja su glavna aerodinamička noseća površina zrakoplova koja stvara uzgon, i čije oštećenje može imati kobne posljedice…), te nešto prije nesreće helikoptera Kiowa Warrior na Nova TV objavljena snimka u kojoj dva člana posade ispaljuju rafale iz osobnog naoružanja na šumu iznad koje lete (očito je da to nije vježba, jer su čahure veselo prštale po kabini helikoptera umjesto da su prikupljene u spremnike koji se u takvim slučajevima stavljaju na streljačko oružje).

Sve to pokazuje kako slučaj krivolova helikopterom na Dinari nipošto nije izoliran slučaj povrede vojne stege. Napokon, ne samo da do danas javnost ne zna uzroke nesreće na poligonu Crvena zemlja, nego do danas nije dano nikakvo jasno objašnjenje teške nesreće do koje je došlo još prije dolaska Krstićeviča na mjesto ministra obrane, u travnju 2016. godine na poligonu Cerovac tokom obuke u korištenju minsko-eksplozivnih sredstava.

Snimka sporne pucnjave streljačkim naoružanjem iz helikoptera Kiowa Warrior (foto: Maxportal)

Koje je od ova dva objašnjenja točno – Krstičevićevo glorificiranje oružanih snaga, ili konstatacija o ledenom brijegu problema u obrambenom sustavu?

Žalosna je činjenica da mi to ne znamo. I to ukazuje na drugi još ozbiljniji problem – degradaciju obrambene transparentnosti u Republici Hrvatskoj, koja se zapravo pogoršava od hrvatskog ulaska u NATO umjesto da se događa obrnuti proces.

Činjenica je da obrambena transparentnost predstavlja ključni element za ostvarivanje civilnog i demokratskog nadzora nad obrambenim sustavom. Ulaskom u program Partnerstvo za mir 2000. godine, te u članstvo NATO-a devet godina kasnije, Republika Hrvatska se obavezala na  uvođenje transparentnosti u nacionalno obrambeno planiranja i financiranje obrambenog sektora i na uspostavljanje demokratskog nadzora oružanih snaga. Obrambena transparentnost znači da se javnosti moraju prezentirati ne samo detaljna i objašnjena struktura obrambenog proračuna već i planovi razvoja oružanih snaga, vojne strategije i doktrine, političke odluke koje utječu na obrambeni sustav. To ne znači odavanje vojnih tajni već omogućavanje javne i stručne rasprave o ovim pitanjima kako bi se izbjegle političke i ekonomske zloupotrebe a posebno korupcija u obrambenom sektoru.

Koliko je obrambena transparentnost važna pokazuje i slučaj prakse dedovščine u Rusiji. Dedovščina, maltretiranje novaka, je praksa u ruskoj vojsci stoljećima. No, kada je sredinom prošlog desetljeća počeo u ruskoj javnosti izlaziti niz zastrašujućih slučajeva torture i sakaćenja novaka, reakcija ruske javnosti bila je tako žestoka da su vlasti morale prestati sa negiranjem ovog problema. Dedovščina još nije iskorijenjena ali upravo zbog pritiska javnosti ona se više ne može skrivati. A to se događa u Rusiji koja je autoritarna i nedemokratska zemlja, i u kojoj ne postoje zapadni standardi obrambene transparentnosti. Pa valjda je situacija u demokratskoj Hrvatskoj bolja?

Na žalost, situacija je daleko od dobre. Od ulaska u NATO pa do danas u Hrvatskoj je vidljiv niz zabrinjavajućih indikatora narušavanja obrambene transparentnosti, koji se intenziviraju od 2015. godine: sve lošija kvaliteta strateških dokumenata na području nacionalne sigurnosti te neprovođenje čak i tako maglovito definiranih ciljeva, degradiranje vrijednosti godišnjih izvještaja o stanju u obrambenom sustavu, krah Sabora kao instrumenta nadzora obrambenog sustava, slom procesa obrambenog planiranja.

Upravo je slučaj Barak, pokušaj kupnje izraelskih lovaca F-16, pokazao da je obrambena transparentnost u Republici Hrvatskoj degradirana do krajnje mjere. Mi ni sada ne znamo ništa o zadaćama koje bi lovci trebali izvoditi, kriterijima odabira, financijskim uvjetima kupnje, kao ni razlog zašto se lovci ne nabavljaju od glavnog strateškog partnera (SAD) ili članica NATO te se umjesto toga preferira jedna zemlja koja nije ni strateški saveznik Hrvatskoj na obrambenom području.

Podaci koji se u svakoj normalnoj zemlji u kojoj zaista postoji obrambena transparentnost javno objavljuju, u Hrvatskoj se ne mogu naći ni na koji način iako je ministar Krstičević pri kupnji kupnja Baraka dao sljedeću izjavu:

Ne, nikad ništa, moj sustav vrijednosti je drugačiji, sve što smo radili ja i moji suradnici bilo je iznimno transparentno, sustavno, s najboljom vjerom i sve u funkciji nacionalnih interesa Hrvatske“.

Pa možda je to i bilo transparentno, ali po ruskim, sjevernokorejskim ili kineskim kriterijima a ne kriterijima obrambene transparentnosti koji vrijede za zemlju članicu NATO i EU. To je uostalom bilo vidljivo i u pokušajima ušutkivanja svjedoka koji su vidjeli pad helikoptera Kiowa Warrior, o čemu su izvijestili hrvatski mediji.

Što se zapravo događa u obrambenom sustavu?

Nakon svega iznesenog, logično pitanje koje se postavlja je: što je zapravo istina o stanju u obrambenom sustavu Republike Hrvatske?

S jedne strane tu su tvrdnje sadašnjeg stanara Ministarstva obrane da je sve u redu, da hrvatski vojnici pršte od elana i motiviranosti što dokazuju po brojnim šetnjicama (ah, hodnjama..) po cijeloj Hrvatskoj, a da je najveći problem činjenica da treba promijeniti naziv Oružanih snaga Republike Hrvatske u Hrvatsku vojsku (iako to nema smisla, a i pravno je upitno jer treba mijenjati Ustav).

S druge strane, sve je vidljivija hrpa problema koji se sve više prelijevaju u javnu sferu i opravdano postavljaju pitanje za što su uopće oružane snage spremne.

S obzirom koliko voli vojničke hodnje, ministar obrane vjerojatno smatra kako su one ključno sredstvo za održavanje borbene spremnosti u vojsci (foto: MORH).

U odgovoru na ovu dilemu detaljno smo analizirali postignuća kojima se hvali Damir Krstičević, koristeći publikaciju Ministarstva obrane koja se počela izdavati za vrijeme njegovog mandata. Ova publikacija “Treća godina rada Vlade Republike Hrvatske – Ministarstvo obrane” nekako je ostala izvan žiže interesa javnosti, iako je u listopadu prošle godine objavljeno njezino treće izdanje.

Ovo je zaista zanimljivo štivo koje možda i najbolje pokazuje degradaciju obrambene transparentnosti u Hrvatskoj. Prvo izdanje objavljeno 2017. godine bilo je dvostruko manje, sa kako-tako logičnom strukturom te je čak i davalo neke informacije. Zadnje izdanje ima dvostruko više stranica, ponavljanje informacija iz prethodnih godina, gomilu fotografija i loše strukturiran sadržaj te umjesto pružanja objektivnih informacija o stanju u obrambenom sustavu nastoji glorificirati Damira Krstičevića uz istovremeno negiranje bilo kakvih problema.

Već i sam naslov – “Treća godina rada Vlade Republike Hrvatske – Ministarstvo obrane” je jako čudan. Koja vlada – od 1990. godine Hrvatska je imala četrnaest vlada. I ova činjenica govori o površnosti navedenog dokumenta. 

Stoga smo analizirali svako od deset poglavlja u kojima se navode dostignuća postignuta za vrijeme Krstičevićevog mandata, te navedeno usporedili sa stvarnim stanjem te praksom koja postoji u drugim vojnim organizacijama Zapada.

  1. Povratak hrvatske vojske u Sinj, Vukovar-Grad Heroj, Ploče, Varaždin, Udbinu i Pulu

Počnimo prvo sa komičnim elementom ovog poglavlja. Po koliko puta se hrvatske postrojbe trebaju vraćati u neke gradove? Uostalom, i u samom tekstu poglavlja vidljivo je da su vojarne u Sinju i Vukovaru aktivirane 2017. godine, u Pločama i Varaždinu 2018. godine, a prošle godine samo u Puli. U normalnim godišnjim pregledima navode se nove činjenice, a prijašnje aktivnosti samo opisuju u nekoliko rečenica. Ovdje je situacija suprotna – 95 % teksta posvećeno je ponovnom glorificiranju nečega što je već urađeno (i navedeno u prijašnja dva izdanja godišnjaka). Ne podsjeća li Vas to na višestruka svečana otvaranja početka radova na izgradnji Pelješkog mosta?

Žalosna je činjenica kako je “povratak” vojske u navedene gradove samo bacanje novca u vjetar. Na portalu Ministarstva obrane se iz niza priopćenja može zaključiti kako je cilj povratka “traženje efikasnijeg odgovora na nove sigurnosne izazove, povratak Hrvatske vojske u gradove dio je koncepta novog operativnog razmještaja postrojbi Hrvatske vojske s ciljem povećanja sigurnosti svih područja Republike Hrvatske, poboljšanja standarda života, rada i obuke pripadnika Oružanih snaga te promicanja vojnog poziva i očuvanja vrijednosti Domovinskog rata. Novi raspored postrojbi također će omogućiti stvaranje percepcije lokalnog stanovništva o prisutnosti Oružanih snaga kao važnog čimbenika sigurnosti i zaštite.

Je li baš tako?

Krenimo sa pitanjem da li će ovim korakom biti poboljšane operativne sposobnosti oružanih snaga. Kratak odgovor je – neće. U svim slučajevima radi se o povratku samo nekoliko desetina vojnika, bez ikakvog jasnog razloga osim osobne promocije Damira Krstičevića. Nema nikakvog jasnog plana, iako se u tekstu navodi koncept novog operativnog rasporeda Hrvatske vojske. Kakvog operativnog rasporeda? Gdje je o njemu bilo što rečeno? Da li su planirane nabave opreme i naoružanja u skladu sa tim konceptom (i novom vojnom strategijom koje i dalje nema, i novom vojnom doktrinom koje također nema….).

U svim slučajevima reaktivacije vojarni radi se samo o nekoliko zgrada koje su obnovljene i o malom broj tamo smještenih vojnika. Na primjer, kada je krajem 2018. godine svečano otvorena obnovljena vojarna u Varaždinu u koju se trebaju vratiti pripadnici 7. gardijske brigade Pume iz Našica, postrojeni su pripadnici brigade koji su propješačili 184 km od Našica do Varaždina (zašto ih jednostavno nisu doveli do Varaždina vozilima…možda zato jer u kopnenoj vojsci kronično nedostaje vozača koji masovno bježe u Njemačku, a ministar voli hodnje…). Tada smo mogli vidjeti postrojene pripadnike brigade i ćuti obećanje kako će u vojarni biti smješteno 600 vojnika. 

No samo nekoliko mjeseci poslije za vrijeme posjeta premijera Andreja Plenkovića počasni stroj se sastojao od samo desetak vojnika, a jasno se vidjelo kako su sve zgrade prazne. Prema riječima lokalnog stanovništva, do danas nije obnovljena ni kuhinja, a ionako je većina objekata vojarne odavno predana gradu te je pitanje gdje i smjestiti te vojnike čak i ako u (možda) srednjoročnom razdoblju i vrate. A gdje smjestiti i njihovu opremu i naoružanje?

Isti je slučaj i u Pločama, gdje će se vratiti 120 vojnika satnije mornaričkog desantnog pješaštva, samo se ne zna kada. Ista je priča i sa Sinjem i Udbinom, no vjerojatno najkomičniji su slučajevi Pule i Vukovara.

Dvije fotografije koje pokazuju dubioznost tvrdnji o značaju otvaranja novih vojarni. Na gornjoj slici je ponovno otvaranje varaždinske vojarne u prosincu 2018. godine (foto: MORH), a samo nekoliko mjeseci kasnije premjer Plenković obišao je praznu vojarnu (foto: Radio R1).

 

Nikada nije objašnjeno zašto je uopće napuštena zračna baza Pula. Ova baza je izgrađena u bivšoj državi po standardima NATO-a: tako je u proteklom desetljeću za vrijeme hrvatskih priprema za članstvo u NATO-u inspekcija iz Saveza pregledala bazu Pula i zaključila da je potrebno samo produžiti pistu za nekoliko desetaka metara kako bi bila u potpunosti sa standardima Saveza.

Uz to, nema nikakvih zemljišno-pravnih prepreka jer je ovo bio vojni objekt još od Austro-Ugarske. Usprkos tome baza je proglašena neperspektivnom i predana lokalnoj zajednici koja nije znala što da radi s njom. I sada se povratak malog broja vojnika u Središte za besposadne zrakoplovne sustave  iako OS RH uopće nema besposadne letjelice (osim tri letjelice Orbiter 3B nabavljene sredstvima EU i koje MORH mora dijeliti sa Ministarstvom poljoprivrede…) slavi kao izuzetno dostignuće.

U slučaju Vukovara nema nikakvog razloga za ponovno otvaranje vojarne. Svi vojni objekti su prethodno dani vojnom muzeju, te je na praznoj ledini trebalo sagraditi par zgrada u kojima je smješten mali broj vojnika. Istovremeno u 17 km udaljenim Vinkovcima je potpuno uređena vojarna u kojoj je smještena 5. gardijska brigada…

Činjenica o kojoj se pri ponovnom aktiviranju ovih vojarni uopće nije vodilo računa je niz pitanja poput energetske učinkovitosti vojarni, očuvanja okoliša i prirodnih resursa, te interakcije vojne instalacije sa rastućim urbanim okruženjem. Američko ministarstvo obrane razvija sveobuhvatnu strategiju održivosti upotrebe vode, energije te zbrinjavanja otpada u vojnim objektima i instalacijama, posebno kada su iste smještene uz manje gradove. Mjere koje se razvijaju su usmjerene prema očuvanju prirodnih resursa, korištenju alternativnih goriva i izvora energije, te mijenjanju obrazaca ponašanja pripadnika vojne organizacije. I druge razvijene zemlje imaju slične programe. Što je od toga bilo prisutno u donošenju odluke o reaktiviranju nabrojanih vojarni?

Revitaliziranje pet vojarni koje Krstičevič ističe kao veliko dostignuće samo predstavlja bespotrebno bacanje milijuna kuna u vjetar. Umjesto otvaranja niza mini-vojarni, zar ne bi bilo logičnije napraviti nekoliko velikih vojarni u skladu sa moderniziranim konceptom djelovanja oružanih snaga (kojeg još uvijek nema…) koje bi imale vojnog smisla a istovremeno zbilja imale pozitivan utjecaj na lokalnu ekonomiju? Na primjer, što je sa vojarnom Predrag Matanović u Petrinji?

Ova velika vojarna, sa nizom poligona za vježbanje već dvadeset godina se opisuje kao “vojarna za 21. stoljeće”, no osim manjih elementarnih ulaganja u biti ništa nije urađeno u ostvarivanju ambicioznih planova razvoja ove vojarne. A u međuvremenu gomila kuna baca se radi osobne promocije Damira Krstičevića….

  1. Vraćeno dostojanstvo hrvatskom vojniku – čovjek kao središte obrambenog sustava

Ispod ovog bombastičnog naziva krije se gomila nabacanih i ne najbolje povezanih tema koje se mogu grupirati na sljedeći način:

  1. Vraćanje različitih dodataka – ovdje se na više međusobno nepovezanih tekstova ističe vraćanje različitih naknada koje je ukinuo Ante Kotromanović. Pri tome se zanemaruje činjenica da su te naknade vraćene 2018. godine te da su 2019. godine povećane za samo nekoliko desetaka kuna. Ističe se poboljšanje vojne prehrane koje je napravljeno 2017. godine (opet ponavljanje stare vijesti). Jedina novina su dodatci na plaću uvedeni 2019. godine. Navodi se i osnivanje Zaklade vojne solidarnosti koja treba pružiti humanitarnu (čitaj socijalnu) pomoć pripadnicima OS RH – osigurano je 1,1 milijun kuna, podijeljeno 700.000 kn, što je zbilja bjedno…a može se i postaviti pitanje da li se time želi reći da su mnogi pripadnici oružanih snaga i socijalni slučajevi?
  2. Poboljšanje sustava profesionalnog razvoja djelatnih vojnih osoba – hajde da kažemo jednu bolnu istinu – Oružane snage RH nemaju nikakav sustav upravljanja karijerama svog profesionalnog sastava. U normalnim vojskama svaki profesionalni pripadnik, od običnog vojnika pa do najviših činova, zna kako će mu se razvijati karijera idućih 4-6 godina te da će se na temelju njegovih postignuća procijeniti dalja perspektivnost. Kod nas toga nema. Zadnji ozbiljniji pokušaj bio je napravljen u prošlom desetljeću kada je u Glavnom stožeru bio časnik njemačke vojske koji je trebao pomoći u razvoju takvog sustava, no sve je na kraju srušio tadašnji načelnik glavnog stožera general Josip Lucič. 

Umjesto toga, sve je vidljiviji nedostatak djelatnih vojnih osoba. Prema nepotvrđenim pričama, na početku 2019. godine izlazak iz vojne službe zatražilo je oko 1300 osoba a čini se da se taj broj u međuvremenu povećao (pogledajte samo broj ljudstva u aktivnim postrojbama i sve će biti jasno…), no zbog nedostatka obrambene transparentnosti nitko zapravo ne zna stvarno stanje. Na to ukazuje niz očajničkih mjera radi privlačenja ljudi za profesionalnu službu koje su navedene u publikaciji:

– Sigurnost zaposlenja do 45. godine starosti (n normalnoj vojnoj organizaciji tako nešto ne postoji, već sve ovisi o evaluaciji koja se provodi za svakog profesionalnog vojnika u razdobljima 4-6 godina).

– Podizanje dobne granice za prijam u djelatnu vojnu službu s 27 na 30 godina starosti (navodno radi povećanog interesa za vojnu službu, o čemu ne postoje nikakve pouzdane statistike koje se inače u drugim vojnim organizacijama objavljuju – samo se navodi da je npr. od 2017. godine za dragovoljne ročnike uvedena tri umjesto dotadašnja dva uputna  roka ali bez ikakvih podataka o broju prijavljenih).

– Kasniji prijam za vrhunske sportaše (a što će oni uopće u vojsci) i doktore medicine (navedimo jednu činjenicu – žele se dobiti liječnici, a istovremeno su u oružanim snagama slabi uvjeti za njihov dalji profesionalni razvoj).

– Mogućnost zaposlenja umirovljenih vojnih osoba (u drugim vojnim organizacijama one se ni ne šalju u mirovinu već zadržavaju u radnom odnosu ako postoji potreba za time; ovu bolnu lekciju naučile su nove članice NATO-a ali ne još i Hrvatska).

Za ostale očajničke mjere pogledajte dopune Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske (a ne Hrvatske vojske….) usvojenog 13. prosinca prošle godine (baš na petak…kako odgovarajući dan).

  1. Vojni studijski sveučilišni programi na Hrvatskom vojnom učilištu “DR. Franjo Tuđman” – jako kratak paragraf, iza koga se skriva žalosna priča o propasti reforme sustava vojnog obrazovanja provođene između 2012. i 2018. godine. Prvobitni koncept (koji je razvijen kao odgovor na pokušaj skupine viših časnika oko tadašnjeg zapovjednika HVU generala Mirka Šundova koji ih je podržavao, koji su htjeli samo osigurati radna mjesta do mirovine ne razmišljajući o kvaliteti nastave) predviđao je primjenu europskog modela vojne edukacije (nacionalno sveučilište obrane) u Hrvatskoj. Na temelju tog koncepta u suradnji sa Sveučilištem u Zagrebu pokrenuti su dodiplomski vojni studijski programi. Međutim, kada je u siječnju 2018. godine kao novi zapovjednik HVU došao general bojnik Mato Pađen, sve se počelo urušavati.

Ranije povučen sa mjesta vojnog predstavnika RH pri NATO i EU (nikada nije objašnjeno zašto) i prisiljen preuzeti dužnost koju ne razumije, general Pađen odlučio je zatući dotadašnji koncept reforme, odustati od integriranja HVU sa Sveučilištem u Zagrebu, upropastiti koncept diplomskih vojnih studija  i na kraju (da bi se dodvorio Krstičeviću, koji ga ne podnosi) razviti samostalno Sveučilište obrane i (domovinske) sigurnosti. Pri tome je ponovno nastupilo razdoblje tjeranja sa HVU “nehrvata” i “komunjara” (svi oni koji se nisu slagali sa novom “vizijom”), što je potaknulo pojačani odlazak kadrova sa odgovarajućom znanstvenom razinom s HVU. Ovakva kaotična situacija objašnjava kratkoću paragrafa o vojnim sveučilišnim programima.

Damir Krstićević za vrijeme posjeta HVU. Da li je ministar spreman preuzeti odgovornost za kaotično stanje na učilištu (foto: MORH)? 

O stanju na HVU govori i činjenica da je sadašnji dekan brigadir Boženko Đevoić (koji inače koristi i titulu magistra znanosti iako na nju nema nikakvo pravo, što je konačno uočeno i u Ministarstvu obrane ali do sada nije ništa poduzeto) nakon manje od godinu dana na ovoj dužnosti pokušao dobiti premještaj ni manje ni više nego li u Stalno predstavništvo RH pri NATO i EU u Bruxellesu. Pokušaj je propao (jasno mu je stavljeno do znanja da to neće ići) ali brigadir Đevoić i dalje nastoji otići s broda koji tone.

Naravno, krajnja odgovornost za svo što je uništeno na HVU ne leži na generalu Pađenu već na ministru obrane Krtstičeviću koji je dopustio takav razvoj događaja i koji bi i zbog toga (zajedno sa Pađenom) u normalnoj državi već morao odstupiti (ne treba zaboraviti ni odgovornost generala Šundova…).

  1. Hrvatska vojska i sport – čak četiri stranice teksta i fotografija koje se svode na nabrajanje svega i svačega (a posebno hodnji koje su očito omiljena tema ministru obrane), bez ikakvog smislenog pojašnjenja takvog nabrajanja.

Kada sve ovo pogledamo, nameće se žalostan zaključak – briga o profesionalnom sastavu OS RH svedena je na niz vatrogasnih mjera, kroz koje se zapravo priznaje kako ne postoji organizirani sustav upravljanja karijerama djelatnih vojnih osoba, kao ni nagrađivanje njihovog rada. To je vidljivo ako se ovaj hrvatski miš-maš usporedi sa sustavom u npr. oružanim snagama SAD.

Po ulasku u profesionalnu vojnu službu svaki pripadnik koji za to iskaže želju dobiva mogućnost nadopune njegovog specijalističkog treninga kroz dodatno obrazovanje, od stručnih specijalističkih tečajeva pa do studiranja. Američka vojska u tu namjenu osigurava povoljne kredite i načine njihove otplate, stručnu pomoć te niz drugih potpornih mjera. U OS RH ne postoje takve mjere.

Po pitanju zarade u američkoj vojsci postoji niz različitih dodataka (čiji iznos nije uniforman već ovisi o nizu činilaca, na primjer cijeni životnih troškova koji su različiti u pojedinim dijelovima SAD) – to su npr. temeljna nadoknada za stanovanje, temeljna nadoknada za prehranu, dodatak za pokrivanje povećanih troškova života i druge. 

Po pitanju smještaja svi pripadnici oružanih snaga imaju pravo na tzv. državnih smještaj (government housing) pri čemu su pokriveni svi troškovi režija. Svi pripadnici oružanih snaga imaju osiguranu potpunu besplatnu medicinsku zaštitu, a ista se uz mali doplatak (koji se priznaje kao porezna olakšica) može proširiti na članove njihovih obitelji.

Svaki pripadnik oružanih snaga mjesečno plaća 29 dolara u fond za životno osiguranje, a u slučaju njegove smrti obitelj dobiva jednokratnu odštetu od 400.000 dolara (ovo je najpopularnija, ali samo jedna od niza shema životnog osiguranja u američkoj vojsci).

Po pitanju mirovine svaki pripadnik oružanih snaga automatski ulazi u BRS fond koji se financira plaćanjem 3 % od iznosa njegove temeljne plaće i ulaže u dugoročne financijske fondove. Ova sredstva dodaju se njegovoj redovnoj vojnoj mirovini koja ovisi o dužni službe i zadaćama koje je obavljao, pri čemu se vojna mirovina može se dobiti već nakon 20 godina službe.

Po prestanku vojne službe veterani i članovi njihovih obitelji imaju pravo na niz precizno reguliranih povlastica od zajmova za različite namjene pod povoljnim uvjetima (za koje jamči federalna vlada), pomoći u obrazovanju, kompenzaciji za ozljede nastale tijekom vojne službe, pa do simboličnih povlastica. Zakonski okvir je jasno definiran kako bi se spriječile zloupotrebe, ali i izbjegavanje financijskih i drugih obaveza veterana. Takav sustav omogućava sprječavanje politizacije danih povlastica (u Hrvatskoj je situacija potpuno suprotna – braniteljske povlastice se daju netransparentno, a financijski dugovi često opraštaju bez ikakvih kriterija).

Opisani programi postoje i u drugim vojnim organizacijama zemalja Zapada – npr. u Velikoj Britaniji, Švedskoj, Francuskoj, ali i u novim članicama NATO-a poput Poljske ili Republike Češke. 

Zašto su u stvarno razvijenim profesionalnim vojnim organizacijama tako velike povlastice. S jedne strane cilj je pridobiti mlade ljude za vojnu karijeru. Ali, na taj način nastoji se i iskazati priznanje dijelu populacije koji je odabrao izuzetno rizičnu profesiju, te to i na odgovarajući način nagraditi.

U usporedbi sa opisanim sustavom, u Hrvatskoj pripadnici djelatnog sastava još nemaju osigurana ni neka temeljna prava, poput državnog stanovanja, već samo niska povećanja  nekih naknada.

  1. Osnažena veza Hrvatske vojske i naroda

U ovom poglavlju (8 stranica) nabacano je sve i svašta – konstatacija o visokom povjerenju javnosti u oružane snage (gdje su referentna sociološka istraživanja koja to potvrđuju; umjesto toga daju se samo istraživanja PR agencija koja ne ulaze u dubinu ovog pitanja), proslave obljetnica zajedno sa narodom, dobivena nagrada Ponos Hrvatske (istina za 2017. godinu, ali to treba ponavljati i dvije godine kasnije), dobrovoljno davanje krvi, čišćenje parka Marijan od smeča, protupožarna sezona, medicinski letovi, traženje i spašavanje.

Ove redovne aktivnosti oružanih snaga u potpori civilnim vlastima (što je jedna od njihovih deklariranih zadaća) sada bi trebale dokazati jačanje veze vojske i naroda za vrijeme mandata Damira Krstičevića kao ministra obrane. Pri tome se zanemaruje činjenica da je vojska radila iste zadaće (čak i u većem obimu) za vrijeme mandata njegovih prethodnika. No to bi dovelo u pitanje sliku Krstičevića kao velikog reformatora obrambenog sustava.

Pitanje koje se treba postaviti je – što se dogodilo sa socijalizacijom stanovništva za izvođenje obrambene funkcije u Hrvatskoj, te da li je Krstičević uspjeo preokrenuti dosadašnje negativne trendove na ovom području. Pri tome bi trebalo dati jasne mjerljive podatke, a ne samo bacati parole.

Socijalizacija pripadnika određene društvene zajednice za obrambenu funkciju izuzetno je važna, zato što je nacionalni sustav obrane nešto znatno više od vojne obrane (koja je važna komponenta, ali ipak samo komponenta sustava obrane). 

Socijalizacija je prenošenje zajedničkog i općeprihvaćenog sustava vrijednosti na mlade naraštaje, a započinje u obitelji i nastavlja se u obrazovnim institucijama te formalnim i neformalnim institucijama društva. Ovdje se stvara veza između vojske i stanovništva, spremnost svakog svih građana da daju doprinos obrani kroz nevojno djelovanje. Pri tome se ne pokušavaju izbjeći obaveze poput služenja u civilnoj zaštiti, redovnog služenja vojnog roka, ili  volonterskog angažiranja u različitim zadaćama.

Visoka socijalizacija za obrambenu funkciju postojala je i u Hrvatskoj na početku Domovinskog rata. To je uostalom jedan od ključnih činilaca koji je omogućio preživljavanje Hrvatske i zaustavljanje srpske agresije 1991. godine, te dobivanje vremena za stvaranje konvencionalne vojne organizacije. Iako u trenutku agresije nije bilo dovoljno naoružanja, veliki broj za obranu obučenih i motiviranih građana Hrvatske pokazao se sposobnim organizirati obranu pri čemu su dali doprinos svi sposobni za tu funkciju – od pripadnika republičke teritorijalne obrane i civilne zaštite, pa do građana koji su služili vojni rok i bili osposobljeni za vojničke zadaće.

To je ona stvarna veza između vojne organizacije i društvene zajednice, koja je na žalost po završetku Domovinskog rata degradirana. To nije bilo ništa neobično – i u mnogim europskim zemljama po završetku hladnog rata prelazak na profesionalnu popunu oružanih snaga (kroz ukidanje ili suspendiranje obaveznog služenja vojnog roka) oslabio je vezu vojske i društva.

Taj proces bio je izražen u Hrvatskoj kroz masovno izbjegavanje služenja vojnog roka, politizacija vojne organizacije, zanemarivanje civilne zaštite, nestanak sustava vojne pričuve, proces privatizacije koji nije obraćao pažnju na potrebu očuvanja obrambene funkcije (npr. kroz stvaranje zakonskog okvira koji bi poslodavce obavezao na suradnju u ovom području, ali i obaveze države da u određenoj mjeri osigura kompenzaciju privatnom sektoru, npr. zbog privremenog angažiranja zaposlenika privatnih tvrtki u pričuvi ili u djelovanju u kriznim situacijama poput požara ili poplava, ili kroz obavezu privremenog rekviriranja sredstava privatnih tvrtki za potrebe obrane uz davanje odgovarajuće naknade).

Kako revitalizirati sve slabiju vezu između stanovništva i vojne organizacije? Pa na isti način na koji je i nastala u bivšoj državi – kroz i primjenu razvoj koncepta totalne obrane, odnosno organiziranja cjelokupnog obrambenog sustava na način da građani budu sposobni reagirati i organizirati se u slučaju prirodnih i tehnoloških nesreća, ali i u davanju potpore ne samo vojsci već i policiji i drugim državnim institucijama u cijelom spektru mogućih kriznih situacija.

E sada će mnogi povikati da je to komunjarska izmišljotina koja je postojala u bivšoj državi. Istina je, bivša Jugoslavija razvijala je koncept totalne obrane, kao i Sovjetski Savez. Ali isti koncept razvijale su i SR Njemačka, Francuska, Velika Britanija, Austrija, Švicarska, skandinavske zemlje. On je u nizu zemalja bio zanemaren ali danas se ponovno vraća na velika vrata. Švedska sada otvoreno priznaje kako je zanemarila razvoj sustava totalne obrane, te je pokrenula proces njegove revitalizacije koji je uključio i povratak obaveznog služenja vojnog roka 2018. godine. Austrija, Švicarska i ostale skandinavske zemlje nikada nisu ni prestale sa razvojem sustava totalne obrane.

Niz europskih zemalja ponovno počinje sa primjenom ovog koncepta. Izvan Europe Singapur razvija koncept totalne obrane desetljećima. U singapurskoj verziji postoji šest komponenti totalne obrane (vojna, civilna, ekonomska, društvena, psihološka, digitalna), a zanimljiva je i činjenica kako su za takav razvoj poslužila iskustva Austrije i bivše Jugoslavije u razvoju totalne obrane.

Pripadnici pričuve estonske vojske na vježbi. Estonija zajedno sa drugim baltičkim republikama razvija koncept totalne obrane zasnovan na sudjelovanju svih dijelova društva u pripremama za obranu zemlje (foto: Estonska vojska).

U Europi danas na razvoju koncepta totalne obrane najintenzivnije rade baltičke države koje ga prilagođavaju njihovoj specifičnoj situaciji. U sva tri slučaja sustav se zasniva na sudjelovanju svih dijelova društva (državne institucije, privatni sektor, nevladine organizacije). Pri tome ključni naglasak na području socijalizacije stanovništva za obranu je edukacija stanovništva, odnosno jačanje svijesti o vojnim i drugim vrstama prijetnji te potrebi zajedničkog djelovanja u njihovoj prevenciji. Tako je Latvija započela sa ponovnim uvođenjem predmeta nacionalna obrana i civilna obrana u srednje škole (edukacija o nacionalnoj sigurnosti, razvijanje fizičke spremnosti, određeni elementi predvojničke obuke, edukacija za civilnu obranu).

Program se na dobrovoljnoj bazi pokusno izvodi u 13 škola a nakon 2020. godine trebao bi postati obavezan, što će godišnje koštati 15-17 milijuna eura. U Estoniji se od 1999. godine organizira Estonski tečaj nacionalne obrane koji uključuje sudjelovanje političara, predstavnika vojske, državnih institucija, lokalnih vlasti te pojedinaca koji rade u privatnom sektoru. Njegov cilj je stvaranje formalnih i neformalnih društvenih mreža koje povezuju pojedince iz različitih struktura društva i pripremaju ih za zajedničko djelovanje u kriznim situacijama. Slični programi postoje i u Litvi.

Napokon, za one koji i dalje tvrde kako su to sve komunjarske izmišljotine evo još jedne zanimljive činjenice – u SAD se smatra da su se nakon terorističkih napada izvedenih u rujnu 2001. godine takvi programi u osnovnim i srednjim školama toliko razvili da se sada otvoreno govori da se sa militarizacijom društva pretjeralo….

Što od toga imamo u Hrvatskoj? Ništa. Umjesto da se raspravlja o tome kako revitalizirati koncept totalne obrane, Damir Krstičević i samo priča o povezanosti vojske i naroda bez ikakvih jasnih pokazatelja što to zapravo znači. Da, naravno da vojska treba pomoći civilnim vlastima u kriznim situacijama.

Ali, ako imamo konstantno zakazivanje djelovanja svih razina vlasti u krizama (Kornati 2007., pa dalje…), te ako se kao spasonosni kvisko uvijek zove vojska, samo se nastavlja opasno oslanjanje na jednu komponentu sustava nacionalne sigurnosti (a što će biti ako se vojska slomi) umjesto razvijanja sveobuhvatnog okvira za zajedničko organiziranje i djelovanje svih komponenti društva u odgovoru na široki spektar sigurnosnih prijetnji i ugroza.

  1. Nakon 15 godina donesena je Strategija nacionalne sigurnosti i uspostavljen sustav domovinske sigurnosti – partnerstvo za sigurnost

SUPER!!! Konačno imamo cjeloviti i koherentan dokument koji daje jasne ciljeve i načine njihovih ostvarivanja, te sustav domovinske sigurnosti kao sveobuhvatni okvir zaštite Republike Hrvatske.

Eh, da je to barem istina…..

Pođimo od prve činjenice – danas je 2020. a ne 2017. godine kada je donesena nova strategija i zakon o sustavu domovinske sigurnosti. Damir Krstičević samo  ponovno ponavlja ono što je nebrojeno puta rekao u zadnje tri godine. Stoga se moramo kratko kritički osvrnuti na oba ova dokumenta.

Strategija nacionalne sigurnosti donesena 2017. godine mnogo je slabiji dokument od prve strategije iz 2002. godine 8foto: MORH).

Nova Strategija nacionalne sigurnosti je loš dokument, znatno slabiji od prethodne strategije iz 2002. godine. Prva strategija je imala jasno postavljeni cilj (članstvo u NATO i EU), navedene načine i potrebna sredstva za postizanje tog cilja. Njezin problem bio je u činjenici da je ona od strane tadašnjeg političkog vrha bila percipirana kao dokument koji je trebao pomoći u hrvatskom ulasku u Akcijski plan za članstvo u NATO-u u proljeće 2002. godine. Kada je to postignuto, cijeli dokument se mogao zaboraviti, te nikada nije došlo do njegove konkretizacije.

Nova strategija iz 2017. godine u biti samo deskriptivno ponavlja sadržaj prve, ali bez definiranja strateških ciljeva u novim okolnostima, bez iznošenja hrvatskih stavova na ključne procese u svijetu, Europi i u neposrednom susjedstvu, kao i bez ikakvih konkretnih mjera djelovanja. Nema tu stava prema pitanju daljeg razvoja EU, prema dilemi da li treba i dalje davati prednost NATO-u ili podržati ideje o europskoj strateškoj autonomiji na području obrane, kako se postaviti prema kineskoj političkoj i ekonomskoj penetraciji Europe (a posebno jugoistočne Europe), kakav stav zauzeti u daljim pregovorima sa Rusijom, kakva će biti naša migracijska politika a time i stav po ovom pitanju u okviru EU….možemo nabrajati i dalje, ali nema potrebe.

S obzirom na široki krug  ljudi uključen u izradu strategije, te brojne sastanke, kako je moguće da je nastao ovako loš dokument? To je maslo brigadira Ante Zelića, bivšeg hrvatskog vojnog izaslanika u Velikoj Britaniji koga je Krstičević pozvao da organizira rad na novoj strategiji. Kako bi suzbio svako kritičko mišljenje Anto Zelić je organizirao brojne sastanke na kojima su predstavnici drugih državnih institucija, privatnog sektora i nevladinih organizacija davali mišljenja i prijedloge. I što se onda dogodilo? Mnogi koji su bili uključeni u ovaj proces danas kažu da nisu imali nikakvu mogućnost utjecaja na oblikovanje konačnog teksta strategije.

Kad su se požalili rečeno im je kako ministar želi da bude tako, lijepo je što ste dali doprinos ali znate….ne može se protiv ministrove volje. Tako je nastao ovaj dokument koji zapravo ne vrijedi ništa. To je vjerojatno i razlog zašto je u publikaciji MORH-a samo uzgred spomenut, mada je navedeno kako je doneseno izvješće o provedbi strategije koje do danas nije objavljeno (dodatni primjer degradacije obrambene transparentnosti).

Za usporedbu, nakon što je Velika Britanija donijela zadnju strategiju nacionalne sigurnosti 2015. godine (oni koji žele vidjeti kako izgleda dobro napravljeni dokument ove vrste mogu britansku strategiju vidjeti na sljedećoj web adresi: https://assets.publishing.service.gov.uk/government/uploads/system/uploads/attachment_data/file/478936/52309_Cm_9161_NSS_SD_Review_PRINT_only.pdf), tri godine kasnije je napravila detaljni izvještaj o njezinoj provedbi (vidi na https://assets.publishing.service.gov.uk/government/uploads/system/uploads/attachment_data/file/705347/6.4391_CO_National-Security-Review_web.pdf).

Pogledajmo sada ono što Damir Krstičević zove domovinskom sigurnosti. Ovdje treba reći jednu bolnu istinu: sustav domovinske sigurnosti zapravo ne postoji. To je jedna fantazija koju je zamislio Krstičević, i koja će se sa njegovim odlaskom sa ministarskog mjesta raspasti.

Damir Krstičević na prvoj međunarodnoj konferenciji o domovinskoj sigurnosti (foto: MORH).

Zbog čega ovako oštra ocjena? Pa pogledajmo malo Zakon o sustavu domovinske sigurnosti. On ne daje nikakav koncept domovinske sigurnosti – daje opise i definicije tijela i institucija koje su obuhvaćene sustavom ali ne definira što je taj sustav, kako je organiziran i koje su njegove zadaće. S obzirom da se u članku 2. zakona jasno kaže kako “ovaj Zakon ne mijenja nadležnosti tijela iz sustava domovinske sigurnosti koje proizlaze iz zakona kojima su ta tijela osnovana, kao i nadležnosti koje proizlaze iz drugih zakona i podzakonskih akata“, odnosno ako sva tijela državne uprave zadržavaju svoje ovlasti tko ih može prisiliti da zajednički djeluju ako to ne žele?

U takvim uvjetima pitanje je da li je uopće moguće ostvariti njihovu koordinaciju (bez obzira na osnovano koordinacijsko tijelo), a o integraciji djelovanja možemo samo sanjati.

Tek ove godine bi se trebao napraviti priručnik za upravljanje u kriznim i izvanrednim stanjima koji bi trebao propisati zadaće pojedinih sastavnica domovinske sigurnosti, ali kako je to moguće uraditi ako nemate konceptualno definiran sustav? Isto vrijedi i za najavljeno pokretanje studija domovinske sigurnosti na HVU, jedne od fiksacija ministra Krstičevića. Kako školovati ljude za nešto što uopće nije definirano?

U čemu je problem sa pričom o domovinskoj sigurnosti? To je činjenica da za Damira Krstićevića domovinska sigurnost predstavlja samo pružanje potpore vojne organizacije civilnim vlastima u krizama, a ne integrirano djelovanje državnih institucija, privatnog sektora i nevladinih organizacija. Drugi problem je u činjenici kako vojska ima samo potpornu a ne vodeću ulogu u takvom djelovanju, dok bi prema Krstičevićevom shvaćanju situacija trebala biti obrnuta. 

Da Damir Krstićevič vidi domovinsku sigurnost samo kao podređeni dio djelovanja vojske, pokazuju i navodi u publikaciji:

– povratak vojske u Ploče od strateškog je značaja za sustav domovinske sigurnosti (str.11),

– povratak vojske u Varaždin od strateškog je značaja jer vojska ima ponovno postrojbu na sjeveru Hrvatske što je važno i za sustav domovinske sigurnosti (str.12),

– središte za besposadne zrakoplovne sustave u Puli biti će ključno za sustav domovinske sigurnosti (str.13, 38).

 U svim slučajevima nije dano nikakvo objašnjenje zašto su te vojarne i postrojbe u njima značajne za domovinsku sigurnost, koja je njihova uloga i zadaće koje trebaju ispuniti.

Napokon, na kraju poglavlja se navodi usvajanje novog Strateškog pregleda obrane, mada je i to stara vijest (pregled je donijet u svibnju 2018. godine). Što se samog dokumenta tiče, od svih pregleda donesenih nakon 2005. godine ovo je bez sumnje najgori. To potvrđuje prije iznesenu tvrdnju o degradaciji obrambene transparentnosti u Hrvatskoj.

  1. Obnovljena hrvatska vojska – vraćen sjaj iz Domovinskog rata

Da se radi o normalnom godišnjem pregledu obrambenog sustava (što je uobičajeno u drugim zemljama) ovo poglavlje zvalo bi se razvoj sposobnosti i imalo bi konkretne podatke o tome što su obrambeni prioriteti, koji su sustavi nabavljeni, koja je njihova zadaća, kako će se upotrebljavati, i na koji način oni mogu doprinijeti ostvarivanju ciljeva sigurnosne i obrambene politike zemlje.

Umjesto toga u publikaciji Ministarstva obrane nabacani su paragrafi koji skaču od tema poput osnivanja novih središta i zapovjedništava, ponovnog navođenja Krstičeviću dragih hodnji, opremanja i remonta određenih borbenih sustava, programa donacija, planiranih nabava, posjeta ministra Krstičevića eskadrili Krila Oluje (što to ima veze s razvojem sposobnosti nije jasno…), 22. Maratonu lađa (očito sudjelovanje HRM na ovoj turističkoj manifestaciji ima strateški značaj za razvoj sposobnosti ratne mornarice), vježba Velebit 18 (mada nije nigdje objašnjeno kako je ta vježba utjecala na razvoj borbenih sposobnosti), organizaciji međunarodnog aeromitinga u svibnju 2020. godine u Zadru (isto jako važno za razvoj borbenih sposobnosti…), te navođenje niza međunarodnih vježbi kojima je zapravo mjesto u zadnjem poglavlju o međunarodnoj vojnoj suradnji.

Ovakva sadržajna zbrka nije se mogla ni izbjeći zbog jednog ključnog razloga. Da bi se ovakvo poglavlje strukturirano na normalan način opisan na početku ovog poglavlja, Hrvatska bi trebala imati proces obrambenog planiranja. To nije slučaj. 

Tvrdnju da Republika Hrvatska nema proces obrambenog planiranja lako je dokazati. To navodi studija “Obrambeno planiranje u RH u kontekstu članstva u NATO-u i EU-u” koju je u travnju 2017. godine objavio Centar za strateške i obrambene studije djeluje u okviru Hrvatskog vojnog učilišta.

U ovom javno dostupnom dokumentu (dostupan je u NSK, ISBN: 978-953-193-152-6) analizirani su modeli obrambenog planiranja i predložen novi model obrambenog planiranja za Hrvatsku pošto je sadašnji model nezadovoljavajući. Interna revizija MORH-a je u nešto kasnije objavljenoj studiji potvrdila ove nalaze, a u zaključcima je bila i još oštrija.

Studija o potrebi promjene modela obrambenog planiranja u Republici Hrvatskoj, objavljena 2017. godine

S obzirom na navedeno, od sadržaja ovog poglavlja kratko će se komentirati samo relevantni paragrafi koji su na neki način povezani sa razvojem borbenih sposobnosti oružanih snaga.

  1. Opremanje borbenog oklopnog vozila Patria oružnom stanicom – i dalje se tvrdi kako će se Patrije opremiti izraelskom oružnom stanicom DUOS 30, iako i zadnji testovi napravljeni prošle godine pokazuju da izraelska tvrtka Elbit nije uspjela integrirati ovu oružnu stanicu. U ovom trenutku navodi se kako program opremanja Patria ovom borbenom stanicom i dalje kasni, te da će tek u veljači ove godine biti isporučeno prvo vozilo (živi bili pa vidjeli). S obzirom da se ovi problemi vuku godinama, postavlja se pitanje zašto ugovor sa izraelskom stranom nije raskinut.
  2. Uspješno proveden remont helikoptera Mi-171 Sh – istina je da je remont napravljen, ali sa dvogodišnjim kašnjenjem, jako nepovoljnim ugovorom sa ruskim remontnim zavodom, a i dalje nije dan zadovoljavajući odgovor na tvrdnje o tome da li je remontiran i oružani sustav helikoptera.
  3. Donacija novih američkih helikoptera Black Hawk – umjesto jasnog obrazloženja ovog kontroverznog koraka (mnogi misle da Hrvatska uopće ne treba ove helikoptere, te da je njihova cijena previsoka za donirane helikoptere) imamo samo kratku obavijest od nekoliko rečenica o tome kako će donacija povećati borbene sposobnosti HRZ. Zbilja, obrambena transparentnost na djelu….ali zato u prethodnom paragrafu na stranici i pol imamo hvalospjeve o završetku obuke pilota helikoptera Kiowa Warrior, uručivanju pilotskih rupčića (!!!) pilotima i suradnji sa Kravat pukovnijom u davanju ovih rupčića. Sve je to očito jako važno za jačanje borbenih sposobnosti HRZ-a.
  4. Hrvatska vlada pokrenula novi proces nabave višenamjenskih borbenih aviona – nema odgovora ni na jedno pitanje postavljeno u javnosti o fijasku oko pokušaja kupnje izraelskih F-16.

Do danas nisu objavljeni konkretne podaci razlozima neuspjeha pokušaja kupnje polovnih izraelskih aviona F-16 Barak (foto: Nacionalna garda Minnesote).

  1. Zaprimljen prototip obalnog ophodnog broda – ovaj “ključni projekt” HRM-a kasnio je godinama, i tek je u prosincu 2018. godine (opet stara vijest) predan ratnoj mornarici. Pitanja na koja i dalje nema odgovora su: zašto projekt izgradnje pet ophodnih obalnih brodova toliko odužio, da li su stalne promjene projekta utjecale na njegove plovne i borbene osobine, zbog čega je i dalje u fazi ispitivanja a ne u punoj operativnoj upotrebi.
  2. Remont raketnih topovnjača – znači biti će gotov u 2020. godini? Problemi s nabavom motora vuku se godinama, a do danas nije dano jasno objašnjenje zašto je tako.
  3. Studij vojno pomorstvo – samo jedno pitanje. U kratkoj rečenici se navodi kako će njegovi polaznici uz pripadnike oružanih snaga doći i iz MUP-a te Ministarstva prometa, pomorstva i veza. Zašto onda prvu generaciju čine samo pripadnici oružanih snaga?

Drugi dio analize Što se događa u obrambenom sustavu RH?, objavit ćemo u četvrtak.

 

Komentari
Share Button