Od 2016. godine srbijansko Ministarstvo obrane kontinuirano provodi balansiranu kupnju naoružanja po receptu –„malo sa Zapada, malo sa Istoka“. No, ništa nije izazvalo toliko medijske pažnje koliko isporuka kompleksa ruskog sustava Pantsir – S1E.
PIŠE: Denis Krnić, vojni komentator
Srpski medijski i politički PR ešaloni, očekivano, dolazak Pantsira podižu na mitsku razinu nakon čega, pišu oni, više ništa na Balkanu neće biti isto. Stvarnost je ipak malo drugačija. Ruski vojni ministar Sergej Šojgu je u više navrata svom srpskom kolegi Aleksandru Vulinu slao signale da Moskva nije previše oduševljena što se rusko-srpska vojna suradnja primitivno eksploatira za srbijanske dnevnopolitičke svrhe.
Politički odnos Rusa i Srba je prešao u iracionalno. Srpski vladajući establišment od bolesno slijepe rusofilije ne želi vidjeti da Moskvi odgovara konflikt i destabilizacija oko Kosova, jer dokle god je tako – Beograd je u ruskom zagrljaju. Moskva ne prihvaća rješenja za Kosovo koja su pisana po američkom ili europskom scenariju. Drugim riječima, sudbonosno kosovsko pitanje je najveća poluga ruskog utjecaja na Srbiju.
S međusobnim pravno obvezujućim priznanjem Srbije i Kosova, čin koji je uvjet za pridruženje Srbije EU (prijedlog EU i SAD-a), Moskva gubi mehanizam snažnog utjecaja na Srbiju, a Aleksandar Vučić doživjet će težak poraz svoje „kosovske politike“. Rasplet situacije gledat ćemo, p osvemu sudeći, u prvoj polovici 2021. godine.
Naime, nakon završetka predsjedničkih izbora u studenom ove godine, američka vanjska politika može se jače posvetiti finalnom rješenju srpsko-kosovskih odnosa, a kroz međusobno državno priznanje. Ukoliko Srbija odbije ponuđeno rješenje, ona otvara nove frontove s velikim silama Zapada. Takvim bitkama srpska diplomacija, politički establišment i sam Vučić teško da su dorasli.
Srbija je proteklih godina prodavala naoružanje i granate Ukrajini, američkom savezniku i od tih mina ginu ruski vojnici. Zbog te priče Moskva je prošle godine demonstrirala kapacitete da destabilizira političku vlast Srbije (afera „Krušik“). U taj paket neugodnih pitanja spada i ruski humanitarni centar u Nišu čijem ruskom osoblju Vlada Srbije uporno odbija dati diplomatski status kakav je, usporedbe radi, dala pripadnicima NATO-a.
Niti je Rusija neki veliki gospodarski investitor u Srbiju, niti je Srbija neki veliki izvoznik u Rusiju. Sve to skupa upućuje na zaključak da odnosi Moskve i Beograda nisu tako sjajni kako Srbi vole predstavljati. Pantziru usprkos, jer se ne radi o poklonu, nego o tehničkom sredstvu koje je plaćeno po komercijalnoj cijeni. Kao što su i uredno plaćeni oni ruski MiGovi-29 koje srpski režimski komentatori bez zrna razloga očarani putinofilijom nazivaju – donacijom.
Teško da nešto što je plaćeno ravno 200 milijuna eura može biti donacija. Vladimir Putin uveo je pravilo da Ruska federacija surađuje sa drugom državom onoliko koliko ta država želi. Dakle, reciprocitet bez nametanja političkih ili ekonomskih uvjeta. Drugim riječima, da je Hrvatska kojim slučajem pozvala Rusiju da sa PZO sustavom S-300 sudjeluje u nekoj od vježbi HRZ-a, nema dileme da bi smo vidjeli S-300 i na nekom poligonu u Hrvatskoj. Ne postoji nikakvo ekskluzivno pravo Srbije na dobre vojne ili bilo koje druge odnose s Rusijom. Inače, Srbija tretira Krim kao dio Ukrajine i ne priznaje rusku aneksiju…
Rusko-srpske odnose treba promatrati kao proces koji traje i koji nema trajno određene koordinate. Moskva, najkraće rečeno, koristi svaki otvoren prostor u Europi kako bi ga popunila svojim utjecajem. Ovom geopolitičkom ruletu srpske političke elite nisu dorasle, pa se postavlja pitanje dugoročnih posljedica proklamirane vojne neutralnosti po budućnost Srbije.
Još 2007. rezolucijom Narodne skupštine Srbija je proglasila vojnu neutralnost i time se obavezala da neće u članstvo zapadnog NATO saveza ili u istočnu Organizaciju ugovora o kolektivnoj sigurnosti, ODKB. Beograd nikada nije zatražio međunarodnu verifikaciju ovog statusa, tako da nije poznata praktična vrijednost te neutralnosti osim da frazeološki umirujuće djeluje na Kremlj.
Srpska neutralnost je više od koristi Rusiji nego Srbiji. Moskva je pokazala da cijeni takav vanjskopolitički stav Beograda, ali pitanje je do kada. I oni iz Washingtona i Bruxellesa sve više pitaju – „Dobro Srbi, a na čijoj ste strani neutralni?“.
Iz fokusa Zapada kupnja kopnene verzije Pantsira S1E ne uklapa se u sliku vojne neutralnosti Srbije. Čak se čini da je ta kupovina više politički motivirana, negoli što je efikasna za obranu neba Srbije. Pantsir je kao sredstvo obrane postrojbe, kratkog dometa, stvoren prvenstveno za čuvanje većih PZO sustava kao što su Tor i sve inačice sustava S-300, a idejni korijeni su mu u čuvenom hibridnom sustavu Tunguska.
Pored toga, Pantsir je zbog velike vatrene moći sposoban uništavati i lako oklopne ciljeve na zemlji kao te neprijateljsku živu silu. Koje su prve mete u ratu koje napada avijacija? Nisu to zapovjedna mjesta, skladišta, ni generali, ni admirali, nego – neprijateljska protuzrakoplovna obrana. Prvo se udara se antiradarskim raketama. Upravo iz te činjenice Rusi su razvili Pantsira, brzoreagirajući hibridni sustav za obaranje, prvenstveno, antiradarskih raketa AGM-88 HAARM.
Rusi ga nikada, za razliku od Srba, nisu promatrali kao izdvojeno sredstvo obrane, nego kao dio cijele PZO mreže koja ima više slojeva obrane, kao i više vrsta sredstava obrane. Zona uništenja po daljini kod Pantsira u idealnim uvjetima je do maksimalno 20 kilometara, što je na zemljopisnoj karti Srbije malešna točkica. Ono što za hrvatske promatrače može biti zanimljivo je da ovaj sustav Vojsci Srbije, u prvom redu, donosi različite operativno-taktičke mogućnosti. Odnosno, moguće je ostvarivati različite zadaće na bojnom polju. Raspolaže sa PZO 12 projektila zemlja-zrak (57E6) po bokovima kupole, 2 puta po 6 komada, dva dvocijevna topa 30mm (2A38M) zastrašujuće vatrene moći od 2500 metaka u minuti, a koji se hlade – antifrizom.
PZO projektilima Pantsir može istodobno funkcionalno gađati 4 cilja. Na kupoli sustava, na kojoj se nalaze spomenuti topovi i PZO projektili, nalaze se i spregnuti senzorski sustavi; promatranje/izviđanje, zahvat/dobava cilja, zapovjedno vođenje raketa, radarski sustav za pasivno praćenje cilja i vođenje projektila. Na šasiji kamiona Kamaz 6560 Pantzir S1E težak je 34 tone, dug 10 metara a s otvorenim radarom visok čak 5 metara.
Velika dilema kod srpskog Pantsira je njegov radar. Ne znamo koji će radar dobiti bez obzira što se radi o Pantsiru S1 formalne verzije E. Naime, ako gledamo zadnju verziju Pantzira oznake SM, onda valja pojasniti da posjeduje akvizicijski radar koji samostalno odlučuje koji cilj treba obarati. Odnosno, iz radarske slike sam izdvaja prioritetne ciljeve za gađanje (radarsko-ciljnički sustavi 1RS2-1 i 2RL80E). Ovaj radar je „decision maker“ i u tome je ključ njegove taktičke uporabe.
Uz to, kod ove verzije Pantsira promatrački radar registrira i ciljeve ekstremno male radarske odrazne površine od svega nekoliko centimetara kvadratnih (npr. dronovi). Gađa i one ciljeve koji lete brzinom od tisuću metara u sekundi. Pantsir SM nastao je nakon tehničkog unaprjeđenja prethodnika S1 zbog nekoliko incidenta u Siriji.
U Siriji su 2018. godine izraelski avioni F-16 i F-15 pogodili jedan Pantsir. Cilj je, po svemu sudeći, pogodila sjajna krstareća raketa Delilah lansirana i navođena s jednog od izraelskih aviona F-15. Naravno, bio je to napad koji podrazumijeva mnogo aviona i razrađenu taktiku. Osim aviona koji izvršavaju napad, potrebni su lovci za zaštitu napadačke grupe, avioni za elektronsko ometanje te lovci koji će svojim manevrima raditi varku.
Uništeni ruski Pantsir pogođen je u trenutku kad je bio izvan funkcije, čekajući ukrcaj borbenog kompleta. Bez obzira na sve, cilj je pogođen, a pilotu koji ga je pogodio donio i veći čin na reveru.
Također, rusko iskustvo uporabe Pantsira S1 u Siriji je pokazalo da ga se može efikasno napasti rojem jeftinih dronova. Prije neki dan turski naoružani dronovi uspješno su pogodili sirijski Pantsir. Kada pucajući na takve mete potroši svoj borbeni komplet – laka je meta. Kao jedan od problema s kojim se muče operateri Pantzira je kako razlikovati radarsku sliku drona od ptice.
Također, ne može djelovati u pokretu. Ironija da se stariji ruski sustav Tor –M2U u Siriji pokazao boljim za obaranje dronova i projektila. Srbi su navodno radili studiju za kupnju Tora, ali su im iz ruskog Ministarstva obrane pružili odbijenicu s znakovitom porukom da je Tor dostupan samo najbližim ruskim saveznicima.
Prema ruskim izvorima u Siriji se nalazi 20-tak Pantsira S1E ruske vojske koji su do sada oborili svega jedan borbeni zrakoplov (turski F-4). Koliko će verzija Pantsira SM nadvladati uočene probleme na terenu ostaje da se vidi.
Premda se radi o kupnji samo jednog kompleksa sustava (6 Pantsira, plus vozila za transport i pretovar raketa, zapovjedno vozilo, mobilna radionica, stanica za pripremu raketa) on svakako predstavlja veliki tehnološki skok za protuzračnu obrane Srbije. Srbiji treba obnova kompletnog PZO-a, kako PZO trupnog tako i onog zemaljskog.
Pantsir zbog ograničenog dometa nije zemaljska PZO zaštita, tako da u tom smislu nema razloga za zabrinutost.
Kada bi smo razigrali ratnu maštu, Pantsir za nas može predstavljati (taktički ograničen i vojno rješiv) problem kada bi ga se stacioniralo negdje na srpskoj strani Dunava ili Save u Republici srpskoj. Da je kojim slučajem Vojsci Srbije Kremlj prodao sustav kao što je S-300 bilo bi dovoljno razloga za velike brige.
Prava je šteta da mi ne nabavljamo nešto slično Pantsiru. Nemamo asimetrični odgovor, a naš zemaljski PZO iznad tri tisuće metara visine ne postoji…
Foto:Tanjug/vojska srbije
