Nakon četiri desetljeća gotovo neprekidnog ratovanja Izrael je nakon Jom Kipurskog rata konačno dobio mogućnost kupovine najsuvremenije vojne opreme.
PIŠE: Andrija Ivanković, prof.
Kraj je to ere izvrsne izraelske improvizacije u spajanju nespojivoga u vidu raznih preinaka na različitim tipovima oružja, a naročito aparata na tenkovskom i zrakoplovnom polju, koja su se pokazala kao imperativna za samu opstojnost države Izrael.
Od gotovo goloruke paravojske s kraja 40-ih godina koja se borila protiv brojnih arapskih država potpomaganih više ili manje od strane velikih sila, izraelska je vojska imala sporu i bolnu uzlaznu putanju uz mantru – nikad dovoljno oružja, nikad dovoljno suvremenog oružja i nikad dovoljno oružja u pravo vrijeme.
“Zlatno doba” Izraela i Francuske
Tako je izraelska vojska u 50-tima bila sazdana od viškova i ostataka oružja i tehnike iz Drugog svjetskog rata dok su 60-te obilježile „zlatno doba“ u odnosima Izraela i Francuske koja postaje glavni izvor oružja i tehnike za izraelsku vojsku. Ipak, Izrael je mudro i dalje nabavljao svoje oružje iz najrazličitijih izvora što se pokazalo kao presudno jer se niti jedna država od koje je Izrael nabavljao vojnu opremu nije pokazala kao vjeran partner.
Francuska napušta Izrael 1969. dok Britanci, nakon uspješne prodaje tenka Centurion, odustaju od daljnjih pregovora oko nabavke tenka Chieftain. Američka potpora, iako prisutna, još je bila u povojima te će se u punom smislu ostvariti tek za vrijeme i nakon Jom Kipurskog rata, možda najopasnijeg kojeg je Izrael vodio za svoju opstojnost.
Zrakoplovni inventar tih godina činili su gotovo isključivo zrakoplovi francuske proizvodnje tipa Ouragan, Mirage III te nelicencirani derivati Miraga (čije planove je uspio nabaviti Mossad) u vidu Neshera i Kfira. Inventar tenkova bio je još šarolikiji a činili su ga američki Shermani, francuski AMX 13, britanski Centurioni, ali i američki Pattoni koji su bili zaplijenjeni od Jordana i kupljeni iz viškova Zapadne Njemačke kada je prelazila na Leoparda 1. Čak je bio aktivan i izvjestan broj sovjetskih T 55 tenkova koje su Izraelci uspjeli zaplijeniti od svojih arapskih protivnika.
Noćna mora ministra obrane
Ti brojni, različiti modeli tenkova i zrakoplova predstavljali su pravu logističku noćnu moru za nabavku rezervnih dijelova kao i za obuku osoblja imajući na umu da je većina (70 – 80%) vojnog kadra Izraela bila sačinjena od ročnika a ne od profesionalnih vojnika.
Međutim, koliki god da je izazov bio, izraelska improvizacije bila je jača – američki i francuski tenkovi s britanskim topovima, francuski zrakoplovi s američkim motorima kao i uspješno taktičko korištenje takvih „frankensteina“ bila je učinkovita pa čak i nenadmašna.
Ipak, nakon Jom Kipurskog rata, a naročito u 80-tima, smirivanje geopolitičkih napetosti na Bliskom Istoku kao i sve veća uključenost SAD-a u regiji pridonijela je standardizaciji oružja i oružanih sustava u Izraelskim obrambenim snagama.
Prva standardizacija i plod domaće pameti i iskustva svakako je bio tenk Merkava koji je unikat u suvremenim oklopnim vozilima te zaslužuje posebnu pažnju neki drugi put. 
Već 1968. Izraelu polazi za rukom nabaviti američke F-4 Phantom II i A-4 Skyhawk zrakoplove. Iako se radilo o vrlo dobrim zrakoplovima, mane (F-4 je bio velik i kompleksan zrakoplov te slab dog fighter, A-4 je bio spor, slabo zaštićen jurišnik) kao i njihova visoka specijaliziranost nisu zadovoljavale sve potrebe Izraela.
Stanje se vidno popravlja nabavkom izvanrednih F-15 Eagle zrakoplova čija je pak mana bila – cijena. Iako su prvi primjerci petnaestica u Izrael, novog imena Baz, stigli već 1976. godine (4 primjerka), a 1978. ostatak eskadrile (ukupno 25 aparata) već tada je bilo očito da se neće moći nabaviti dovoljan broj aparata. Iako je 80-ih broj Baz-ova podignut na 52 aparata, a kasnije je nabavljeno i 25 Raam-ova (F15 Strike Eagle), drugi, nadopunjujući zrakoplov bio je odabran u vidu F-16 Fighting Falcona.
Program ‘Peace Marble’
Odabrani zrakoplov kao da je bio konstruiran izrekom Willya Messerscmitta (BF 109 prvi lovac IRZ-a!) „Uzmi najjači motor koji možeš naći i oko njega napravi najmanji mogući zrakoplov“, a realiziran upornim zalaganjem tzv. Fighter Mafije u SAD-u. Izraelu je pak, pristajao kao saliven – malen, jednostavan za održavanje, koristio isti motor kao F-15, dogfighter u pravom smislu riječi, a istovremeno opremljen suvremenim radarom i pionirskim FBW (Fly By Wire) sistemom, upotpunjavao je starijeg brata izvanredno.
Prve inačice F-16 u Izrael su počele stizati već sredinom 1980. godine pod Peace Marble I programom, a radilo se o Block 10 zrakoplovima u Izraelu nazvanim Netz. Originalno, ti su zrakoplovi bili namijenjeni Iranu no zbog revolucije su proslijeđeni Izraelu. Zanimljiva je činjenica da su čak već ti prvi F-16 bili unikatni za izraelske potrebe – ugrađivan im je sustav ispaljivanja mamaca za rakete što nije bila standardan oprema niti za aparate američkog ratnog zrakoplovstva. Ukupno je nabavljeno 75 aparata.
Prvi uspjeh – rušenje MiG-a 21
Već iduće godine F-16 doživljava vatreno krštenje kada Netz-evi obaraju dva sirijska helikoptera i MiG 21, a nekoliko mjeseci kasnije napadaju irački nuklearni reaktor Osirak u okolici Bagdada. Operaciju kodnog imena „Opera“ izvelo je šest Baz-ova i osam Netz-eva. Baz-ovi su služili kao zaštita dok su Netz-evi izveli sami napad konvencionalnim bombama. Iako nije bio zamišljen kao bombarder, preciznost kao i multifunkcionalnost, ali i prilagodljivost (Izrael dizajnirao i instalirao veće podsvjesne spremnike goriva) F-16 došla je do izražaja već u ovom napadu.
Vidjevši potencijal, ali i pristupačnost svojih novih aparata, Izrael se upušta u sistemsku nabavku zrakoplova F-16.
Te nabavke realizirane su u sklopu već spomenutog američkog programa Peace Marble. Takvi i slični programi postat će vrlo česti zbog aktivnog reklamiranja i lobiranja SAD-a kako bi se prodao što veći broj F-16 zrakoplova. Tako su zrakoplovi prodani Pakistanu bili u sklopu Peace Gate, Portugalu Peace Atlantis, Turskoj Peace Onyx, Južnoj Koreji Peace Bridge programa itd. Izrael je imao tu čast da bude pionir u nabavci F-16 zrakoplova izuzmemo li NATO saveznike SAD-a Belgiju i Nizozemsku.
Krajem 1987. realiziran je Peace Marble II program u sklopu kojega je Izrael nabavio nove inačice F-16 zrakoplova. Radilo se o Block 30 zrakoplovima, novog izraelskog imena Barack za jednosjed i Brakeet za dvosjed, s jačim motorima, jačim radarom te ojačanom konstrukcijom dok je najbitnija razlika u odnosu na Netz bila u avionici, izgledu kokpita koji dobiva HUD (Head Up Display), dva MFD-a (Multi-Function Display) te mogućnost elektroničkog ratovanja kao i mogućnost napada ciljeva po zemlji. Uz sve te prednosti Izrael je Barak još više prilagodio svojim potrebama.
Tajna leđne grbe na F-16
Dodatno je ojačana konstrukcija, povećan dolet kao i nosivost oružja, a avionika je unaprijeđena domaćim uređajima u vidu raznih senzora, radio stanica, obrambenih mehanizama pa čak i samih radara na pojedinim primjercima. Brakeeti su pak dobili veliku leđnu grbu koja se proteže od kokpita pa sve do repa.
Valja napomenuti da je ova preinaka dizajnirana i ugrađena na samoj tvorničkoj traci u SAD-u, a ne kasnije u Izraelu kako se pogrešno misli. Iako se ni danas s potpunom sigurnošću ne zna za što je poslužio taj dodatni prostor, realno je za predviđati da sadrži tzv. Wild Weasel elektroničku opremu čija je svrha otkrivanje i lokaliziranje neprijateljskih radarskih zračenja. Takva oprema kao i oprema za specijalizirano djelovanje po ciljevima na zemlji vrlo je vjerojatna s obzirom na postojanje kopilota.
Prisutne su još spekulacije da grba sadrži opremu za nuklearno djelovanje što također nije isključeno s obzirom na tajnost i stidljivost Izraela. Ukupno je nabavljeno 75 aparata.
Pod pritiskom SAD-a, Izrael je krajem 80-ih bio prisiljen odustati od razvoja svog domaćeg višenamjenskog lovca Lavi. Amerikanci su u Laviju vidjeli odličan zrakoplov koji će biti potencijalna konkurencija njihovom F-16 na svjetskom tržištu. Ipak, kao kompenzacija, Izraelu je odobren Peace Marble III program kojim je nabavljeno 60 Block 40 zrakoplova koji su nazvani Barack II i Brakeet II, dobili su identične preinake kao i raniji Barack i Brakeet zrakoplovi.
Program je realiziran od 1988. pa sve do 1991. kada kreće novi Peace Marble IV program.
Zbog suzdržavanja od vojnih djelovanja za vrijeme Zaljevskog rata, Izraelu je donirano 50 Block 10 zrakoplova iz viškova SAD-a. poznati kao Netz II ovi su zrakoplovi zapravo bili na razini prvotnih primjeraka iz 1980.
Iskustvo Izraela za Hrvatsku
Novo tisućljeće donijelo je i zadnju nabavku F-16 zrakoplova pod Peace Marble programima. Bilo je to u sklopu Peace Marble V programa kada je u periodu od 2003. do 2009. godine nabavljeno čak 102 zrakoplova Block 52 konfiguracije. Naravno, niti ovo jato nije ostalo bez karakterističnih izraelskih unikatnosti u vidu domaće avionike i eksternih spremnika goriva. Pod novim imenom Sufa, ovaj zrakoplov danas čini najveći dio izraelske zrakoplovne moći.
Drugo desetljeće 21. stoljeća izraelsko je ratno zrakoplovstvo provelo u modernizaciji i optimizaciji svojih F-15 i F-16 zrakoplova. Tako je Netz iz prvog jata podignut na standard Barak dok su Baraci u programu modernizacije „Barak 2020“ podignuti na standard najmodernije Sufe.
Netzevi su danas umirovljeni te stavljeni na prodaju zbog izraelske nabavke najnovijeg F-35 Adir zrakoplova. Ipak, nije na odmet znati ponešto o prošlosti izraelskih F-16 zrakoplova jer upravo Baraci i Brakeeti iz Peace Marble II perioda postaju novi zrakoplovi Hrvatskog ratnog zrakoplovstva.
I dok Izrael snažno korača dalje u budućnost sa svojom vojnom tehnikom, Hrvatska tek čini prve ozbiljne i stabilne korake u modernizaciji i optimizaciji svojih oružanih snaga. Put je to koji je uvelike lakši od izraelskog, ali vrlo vjerojatno jednako dug.
Foto: društvene mreže
