Kako to da se mi, koji volimo sebe udvornički prikazivati kao strateškog saveznika SAD-a, nismo strateški pozicionirali unutar Saveza pa, recimo, uspjeli izlobirati NATO-vu zračnu bazu, a Albancima, koje često podcjenjujemo, to je pošlo za rukom!?
“Bung for the buck“, rekli bi biznismeni s Wall Streeta. Prevedemo li ovu volstritsku uzrečicu na hrvatski jezik, ona bi glasila otprilike – Kakav efekt dobivaš sa svoj dolar?
U relacijama najavljene kupnje nadzvučnih borbenih aviona nitko se ne pita kakav u hoćemo li uopće dobiti privredni benefit trošeći stotine milijuna kuna poreznih obveznika?
Kad vidimo (kvazi) ambicije oko razvoja naše Ratne mornarice, HRZ-a, trakavicu nabave borbenih lovaca na hrvatski način, možemo se samo od muke uhvatiti za glavu. Za hrvatsko obrambeno planiranje (koje u biti ni ne postoji) i persone koje vode naš vojni sustav vrijedi rečenica iz Ljermontovog romana „Junak našeg doba“ koja kaže: „Kakvo je doba, takvi su i junaci“.
Neki, posve opravdano, drže kako ne treba biti nezahvalan za besplatnu vojnu pomoć koju smo u posljednjih nekoliko godina dobili od SAD-a. Vrijednost te pomoći premašuje cifru od pola milijarde dolara. Ima tu korisnih stvari poput podvodnih ronilica REMUS 100 za HRM, terenskih vozila HUMMER, simulatora i sustava za taktičku obuku. Međutim, nitko da kaže kako SAD Hrvatskoj nikada nije nudio visokosofisticiranu vojnu tehniku s kojom bi hrvatske Oružane snage profitirale stjecanjem novih znanja i ovladavanjem suvremenim tehnologijama. Uvijek se donirala oprema niže tehničke vrijednosti.
Što je vojna moć Hrvatske, kolika je i kakva treba biti?
Svi izbjegavaju precizan odgovor pa se u politici “mutne vode“ i „strateških partnerstva“ mogu nabavljati sredstva za koje nemamo nikakvih realnih potreba. Što će Hrvatskoj vojsci vozila poput teških američkih vozila MRAP Maxx PRO Plus konstruiranih namjenski i isključivo za ratovanje u Iraku? Ta gvožđurija zaglavit će na prvom metru slavonskog blata.
Koja je namjena doniranih lakih izvidničkih helikoptera OH-58D “Kiowa warrior”? Za koje zadaće smo ih nabavili?
To je usko specijalizirani helikopter koji nije pogodan ni za jednu drugu ulogu. On je samo čvor u čitavoj mreži djelovanja jurišnih oklopljenih helikoptera AH-64 Apache, zemaljsko-topničkih snaga te kompletnog informacijskog sustava na bojištu. Svega toga kod nas nema, niti će biti, osim ako sa mrcinama od MRAP-ova i kolibrićima od „Kiowa“ ne planiramo brze prodore rommelovskog tipa prema mađarskim, bugarskim ili ukrajinskim ravnicama. Nabavka „Kiowa“ i MRAP vozila je isključivo politička odluka bez ikakvog stručne valorizacije.
Kada bacimo pogled na dosadašnje DPR-ove OS RH (Dugoročni planovi razvoja), nigdje ni slova o potrebama za vozila kao što su MRAP-ovi ili helikopterima poput „Kiowa“. Nigdje, a mi ih nabavili. Samo jedan hrvatski helikopter Mi-171 nosi više naoružanja nego sve donirane „Kiowe“ zajedno. Uvalilo nam ih u sveto ime „partnerskih odnosa dviju zemalja“. Nedavno su nam Amerikanci donirali nekakve bagere i kamione.
U svakoj iole pristojnijoj europskoj zemlji takvu bi donaciju preuzeo neki nižerangirani birokratski ćato, zamjenik zamjenika pomoćnika ministra obrane. U našem slučaju bagere je uz medijske fanfare preuzeo ministar obrane osobno. Čemu i zašto takvo uvažavanje radi jebenih – bagera!?
Klanjanje našeg vojnog vrha onom zlatnom teletu u obličju doniranog kontrolnog tornja na Slunju i njegovoj ekselenciji, američkom ambasadoru, nemamo snage ni komentirati. To je već pitanje za oblast psihopatologije.
Retroaktivno gledano, postali smo puki konzumenti američke opreme i to isključivo one niže tehnološke razine. Od takvih vrsta nabavki nemamo nikakvih strateških, tehnoloških ili privrednih benefita. Sve to ilustrira, ne samo koliko smo nebitni u očima Amerike, nego svu dubinu turobne spoznaje da nemamo nikakav koncept razvoja sustava nacionalne sigurnosti i njegovih komponenti. Tek kada to budemo imali, možemo razgovarati o zadaćama, ulogama i odnosima pojedinih komponenti.
Gdje je vojna doktrina, gdje su granske doktrine, gdje su planovi materijalno-logističke potpore, što je uopće u fokusu naše sigurnosne politike, zašto nam se obrambeno planiranje vodi samo trenutačnom novčanom validnošću, gdje su stručnjaci, planeri obrane u administraciji MORH-a i granama Oružanih snaga, ….? Naše razvojne ambicije? Inovativnost u obrambenoj strategiji, posebno onoj na moru? Sve stane u jednu riječ-uvenuli bonsai.
Zato nam se događaju epohalni i amaterski promašaji poput izraelskog borbenog polovnjaka Baraka koji je, da bude jasno, sjajna ratna mašina, ali za naše okolnosti nepotrebna i preskupa ratna babaroga. Zato nam se događaju donacije djelom nesuvisle i za nas posve neučinkovite vojne opreme, jer smo, među ostalim, infantilno fascinirani američkog vojnom moći. Pokazalo se da kada naše političare i generale prime na crvenom tepihu negdje u Washingtonu ili Pentagonu, oni budu toliko opčinjeni time da momentalno gube moć realne procijene.
Sve skandinavske i istočnoeuropske zemlje u obrambenom smislu najviše se oslanjanju na SAD. U tome su najviše profitirali Poljaci, posebno u dijelu gospodarske kompenzacije prilikom kupnje borbenih aviona F-16 block 50/52. Ugovorena privredna kompenzacija iznosila je 9,8 milijarda dolara. Za one koje ne znaju europska linija proizvodnje helikoptera „Black Hawk“ je u Poljskoj. Offset upravo dogovaraju i Slovaci friški kupci F-16 block 70/72, a koji su se etablirali sa najboljim centrom za obuku pilota na UH-60 „Black Hawku“ izvan SAD-a! Privrednu kompenzaciju sada ugovaraju i Bugari, također kupci F-16 V. Centar se nalazi u Košicama. Uspješnu privrednu kompenzaciju ostvarila je i Češka kupnjom švedskog Gripena.
Gdje smo mi u eventualnom privrednom profitu od kupnje lovaca? Ministarstvo obrane RH za takav iskorak nema kadrove koji bi znali voditi pregovore i koji bi poznavali sve opasnosti labirinta poslovnih lukavstava da nam se ne dogodi očajno ugovoren offset poput onog u Mađarskoj. Mi nemamo ideju ni gdje uložiti offset. Nemamo ni približnu predodžbu kako bi se offset uklopio u strategiju razvoja hrvatske privrede. I u tom djelu smo u gadnom problemu, jer ni službena, ni neslužbena strategija gospodarskoj razvoja Hrvatske – ne postoji. Na koncu, kakav bi bio stav EK prema eventualno dogovorenom offsetu.
U Bruxellesu jako vode računa o narušavanju principa tržišnog natjecanja. Iznimke su moguće zbog nacionalne sigurnosti kupca, ali samo suglasnost Bruxellesa.
Na svim razinama u MORH-u je vidljiva kadrovska prenategnutost koja vodi prema slomu sustava. Nema kadrovskog instrumentarija za donošenje stručnih odluka, studija, planova otpornih na karakter osobnosti ministara obrane koji su prolaznog vijeka.
I mediji koji prate aktivnosti MORH-a pali su na ispitu. Prihvatili su PR-ovske fore kako je vrsta lovca kojeg treba kupit jedino i najvažnije pitanje, a svi svjedoče sunovratu HRZ-a koji nema dovoljno pilota za nove avione, kao što nema ni povećanja školovanja budućih pilota. Nitko da se priupita što će nam tehnika za koju u skoroj budućnosti neće biti ljudi. Već sada ni za helikoptere nemamo dovoljno pilota….
Nitko iz medija ne postavlja pitanje kako će sustav zvan HRZ uopće apsorbirati novi borben avion koji donosi dramatične promjene za cijelu tu granu naših Oružanih snaga.
Za tu našu tužnu baladu Ameri nisu krivi. Ne možemo jednoj državi, imperiju, prigovorit što gura svoje interese. „Poklonim ti opremu, pa te oderem na skupom održavanju i remontu“, nepisana je misao vodilja američkog vojnog establišmenta. Drugim riječima, sve su to redom skupe donacije. Vlastite interese nismo sposobni artikulirati, a kamoli argumentirano zastupati prema Washingtonu. U vojnim odnosima sa Amerikom Hrvatska je propustila preuzeti inicijativu na način da kaže što joj treba od tehnologije, kakav želi razvoj svojih Oružanih snaga i po čemu želi biti prepoznata u NATO-u.
U tako postavljenom okviru, uvjereni smo, i Amerikanci bi predložili za nas korisniju opremu i naoružanje, a i možda nam pomogli i u etabliranju RH u nekoj posebnoj niši NATO sposobnosti (DACT obuka za borbene pilote, NATO centar za obuku pomorskih časnika u Splitu,…). Taj odnos ne shvaćamo kao mehanizam za ostvarenje vlastitih obrambenih interesa. Zbog vlastitog višegodišnjeg oklijevanja i neznanja kreirali smo sebi poziciju klimoglavog, bezprogovornog statista kojem se bilo što može uvaljati.
Za službene, važeće dokumente razvoja Oružanih snaga RH ni u MORH-u nitko ne haje. Malo je domaćih vojnih komentatora, koji uz sve svoje umne i analitičke sposobnosti, mogu prodrijeti u svu suptilnost i tananost strateških koncepcija koje već godinama zrače sa Trga kralja Petra Krešimira IV. u Zagrebu.
Pobornici vazalstva Americi najbolje prolaze u vojnim kadrovskim križaljkama pri čemu nam Oružane snage pretvaraju u američku guberniju trećeg reda.
Kako to da se mi, koji volimo sebe udvornički prikazivati kao strateškog saveznika SAD-a, nismo strateški pozicionirali unutar Saveza pa, recimo, uspjeli izlobirati NATO-vu zračnu bazu, a Albancima, koje često podcjenjujemo, to je pošlo za rukom? Imamo zračne luke koje bi bile za to itekako pogodne – Pula, Udbina, Željava na samoj granici s BiH.
Pista u Puli kompletno je građena po NATO-standardima još u vrijeme Jugoslavije. Prestali smo biti kuražni, prestižu nas ambicije drugih, i naša perspektiva pružanja air-policing zaštite u susjedstvu očito je iluzorna. Jednostavno, naši vojno-politički kadrovi su nesposobni unutar NATO-a izlobirati povoljniju ulogu za Hrvatsku i njezine oružane snage. Pobornici bezuvjetnog vazalstva Americi kastrirali su naše ambicije…
Marko Marković/Foto: canadian air force
