Ani Galović o djeci iz Vukovara: Tri dječaka na Ovčari

travanj 3, 2020 maxportal
Share Button

O stravičnim zločinima nad djecom na vukovarskom području nije bilo pisanih tragova ili su bili jako šturi. No ta su stradanja potaknula teologinju i književnicu Ani Galović na istraživanja i prikupljanja dokumentacije i svjedočanstava o stradanju djece.



Objavljena svjedočanstva o stradanjima u Vukovaru i okolnim mjestima u Domovinskom ratu »kap su u moru« teških i neispričanih životnih sudbina koje su ostale duboko zakopane u srcima onih koji su preživjeli vukovarsko stratište.

I danas, gotovo tri desetljeća nakon vukovarske tragedije, izviru nova svjedočanstva koja prikupljaju oni koji žele osvijetliti istinu i potaknuti ostvarenje pravde.

Poseban vapaj za istinom i pravdom ubijena su djeca čija je mučenička smrt zadužila naraštaje. Djeca su stradala u svim ratom zahvaćenim područjima, među kojima je bilo i vukovarsko ratište, na kojem je Jugoslavenska narodna armija uz pomoć srpskih paravojnih snaga prouzročila stravičan egzodus naroda.

Nakon toliko godina nisu se znala ni imena djece

O stravičnim zločinima nad djecom na vukovarskom području nije bilo pisanih tragova ili su bili jako šturi. No ta su stradanja potaknula teologinju i književnicu Ani Galović na istraživanja i prikupljanja dokumentacije i svjedočanstava o stradanju djece.

Autorica Galović rođena je u Zagrebu, a odrasla je u Ivanić Gradu. Magistrirala je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu i nastavila se obrazovati iz područja logoterapije i pedagogije, dječje psihologije te rada s osobama s intelektualnim oštećenjem. Godine 2019. izišla je njezina prva knjiga, zbirka kratkih priča »Dječak koji je volio prozore«, o životu djece oboljele od malignih bolesti.

Trenutačno završava knjigu »Mama, ne vidim nebo – prekinuta vukovarska djetinjstva 1991. – 1992. godine«. Godinama uređuje mrežnu stranicu »Žute čizme« koja se bavi projektima i temama vezanim uz bitku za Vukovar 1991.

Govoreći o motivima i razlozima pisanja svjedočanstava o ubijenoj i nestaloj djeci na području Vukovara i mjestima koja su početkom potpunoga okruženja njime bila najuže pogođena, poput Borova naselja, Bogdanovaca i Petrovaca, mr. Galović navodi:

»Na pisanje o stradaloj djeci potaknulo me to što podatke o njima nigdje nisam mogla pronaći. Kada se istražuje bitka za Vukovar, moguće je pronaći razne aspekte o događajima koji su prethodili, početku okupacije i tijeku bitke, može se čitati stručna, povijesna, medicinska literatura, osobni zapisi i svjedočanstva, no svega toga o djeci nema.

Nakon toliko godina ne znamo imena djece koja su stradala i nemamo podatke što im se dogodilo. Godine 1991. imala sam tek šest godina i krenula u prvi razred, to su bili ‘podrumski dani’, pomislila sam, mogla sam to biti ja. Oni su i moji vršnjaci. Dužna sam za žrtvu koju su podnijeli barem malo pridonijeti kako ona ne bi pala u zaborav”, ispričala je za Glas koncila

Od svega nekoliko dana pa tik do punoljetnosti

Da bi došla do podataka, trebala je raditi vrlo zahtjevna istraživanja, raspitivati se, čitati novinske članke u kojima bi dolazila do imena ljudi koji bi joj mogli pomoći da pronađe rodbinu ili susjede stradalih jer od službenih institucija nije imala potrebnu pomoć. »Činjenica je da su djeca u bitki za Vukovar smrtno stradala na razne načine, izravno od eksplozivnih sredstava ili kao posljedice ranjavanja, žrtve su egzekucija od Ovčare do pokušaja proboja. Još tri dječaka vode se nestalima, a troje vukovarske djece ubijeno je u proljeće 1992. godine za vrijeme okupacije, tzv. SAO Krajine i prisutnosti UNPROFOR-a.

Stradala djeca bila su raznih nacionalnosti koje su živjele na vukovarskom području, oni su osim hrvatske, pripadnici ukrajinske, rusinske, mađarske i srpske nacionalnosti. Starosne su dobi od svega nekoliko dana i mjeseci pa tik do punoljetnosti. Podatke sam sustavno prikupljala iščitavajući novinske članke pisane od 1991. do 1998., i to ne samo naše, nego i članke pisane u Republici Srbiji.

Prva sam generacija školaraca koja nije morala učiti ćirilicu u školi, no zbog kvalitete istraživanja to je jednostavno bilo neizbježno. Istraživanje obuhvaća dostupnu literaturu o bitki za Vukovar, kroz dokumentarne serijale, publikacije…

Pomogli su i poznanici i prijatelji iz Vukovara, od kojih uvijek tražim pomoć u smjernicama i traženju kontakata. Podatci institucija kojima sam se obratila, ako su odgovorile, bili su više statističkoga tipa.«

U susretima s roditeljima i obiteljima nestale i ubijene djece ulazi se u svaku tragičnu ljudsku sudbinu. O tim iskustvima svjedoči: »Tko razgovara s obitelji i prijateljima stradale djece, nemoguće je da ostane ‘hladnih’ emocija. Treba objasniti osobi koja je proživjela toliki strašan gubitak što radim i da to što namjeravam pisati o njihovu stradalom djetetu radim jer želim da i za stotinu godina netko pročita tko su bila djeca koja su izgubila život u bitki za Vukovar.

Kruna svega je pronaći nekoga prijatelja koji je zajedno sjedio u školskoj klupi, a ako se uspije pronaći fotografija koju obitelj nema, onda to već smatram uspjehom. Cilj je povezati sjećanja i predstaviti ih u javnosti baš onakva kakva jesu. Vjerujem da je lakše i roditeljima razgovarati kada znaju da mi rad s djecom i pitanje trauma, gubitka, nisu strana. Gubitak djeteta u bilo kojem smislu smatra se najvećim gubitkom koji osoba u životu može doživjeti. Zato razgovori o takvoj vrsti gubitka u ratnom vremenu zahtijevaju maksimalno dostojanstvo, posvećenost, poštovanje i vrijeme. Tu nema nekoga ‘roka’ u kojem oni nešto moraju.

Želim ih pustiti same da o svojoj djeci ispričaju kakva su bila, što su voljela, što pamte, koje uspomene, gdje su se zatekli toga dana kada se tragedija dogodila, sve ono što im se u mislima nalazi svakodnevno, a što možda ne izgovore naglas. Uvijek bude dosta suza, ali i želje da iz te tuge napravimo pozitivan iskorak. Svoj smisao u pisanju o stradanju djece pronašla sam i svaki put u svakoj priči pronalazim ga ponovno, a članovima obitelji dopuštam da i oni preko moga rada vide smisao u zapisanoj riječi o svom djetetu.

Najteže mi padaju trenutci kada obitelj spomene da ih nitko nikada nije pitao o njihovu djetetu kako bi o njemu nešto zapisao. To nije lako i duboko se klanjam njihovoj boli i svakoj minuti vremena koji su izdvojili kako bismo to učinili.«

Prekinuta vukovarska djetinjstva

Govoreći o svjedočanstvima o ubijenoj djeci na vukovarskom području, o njihovim životnim pričama i stradanju, istraživačica Galović ističe: »Svaka je priča zaista teška, baš svaka. Spomenula bih one o kojima sam pisala pa su javnosti možda poznatije.

Prva je priča, koja je zaista imala velik odjek u javnosti, o malenoj Martini Štefančić koja je ubijena u ožujku 1992. godine u Borovu Selu s bakom Bernardicom. Pisala sam je prošle godine u srpnju, razgovarajući s Martininim stričevima, pogotovo stricem Željkom koji je svjedok i jedini preživjeli. Teško mi je bilo povjerovati da su prošle tolike godine a da nitko nije pisao o tom stravičnom zločinu.

Nakon Martine pisala sam o petogodišnjem Borisu Vaseleku, pripadniku ukrajinske nacionalne manjine iz Petrovaca, koji nije bio ni u jednoj meni tada dostupnoj evidenciji žrtava, a za čije sam stradanje doznala od svjedoka toga događaja. Granata koja je toga prvoga listopada 1991. pala na cestu ugasila je Borisov život. Petrovci su od toga dana bili pod potpunom okupacijom.

Istoga dana kada su ubijeni dječaci na Ovčari ubijen je četrnaestogodišnji Igor Černok. Dječak koji je doslovno bio na korak do slobode ubijen je u pokušaju proboja te pronađen u masovnoj grobnici u Marincima. Cijela obitelj krenula je u proboj, majka Marija, mlađa sestra Ivana, tada desetogodišnjakinja, i otac Ivan, vukovarski branitelj koji se i danas vodi na popisu nestalih osoba.

Pisala sam o braći Pakšec, šesnaestogodišnjem Dariju i dvanaestogodišnjem Damiru, koji su ubijeni također 1992. godine, nakon malene Martine Štefančić. Dječaci Pakšec ubijeni su s otcem Stjepanom i majkom Anom te bačeni u bunar u Novoj ulici na vukovarskom Sajmištu. Sve do 1999. i ekshumacije, kada je u tom bunaru pronađeno još osmero ubijenih mještana, rodbina nije znala gdje se nalaze njihovi posmrtni ostatci. Mjesecima nakon kraja bitke obitelj Pakšec izbrisana je s lica zemlje. U Vukovaru danas ne postoji ni jedna obitelj toga prezimena.«

Mali dio počinitelja osuđen

U istraživanjima o stradanjima djece doznala je i imena nekih počinitelja. Mali je dio njih osuđen, a velik je dio i dandanas na slobodi. »Najpoznatiji slučaj upravo je ubojstvo braće Pakšec, odnosno cijele obitelji. Tako su pravomoćno osuđeni Nikola Dukić zvani Gidža i Slavko Petrović. S obzirom na to da su oni kao osumnjičeni bili nedostupni pravosuđu Republike Hrvatske, ubojstvo obitelji Pakšec prepušten je predmet pravosuđu Republike Srbije.

Naime, Nikola Dukić Gidža, Vukovarac te susjed i poznanik obitelj Pakšec, poznatiji kao svjedok suradnik u procesu za zločin na Ovčari, nalazio se na teritoriju Republike Srbije, gdje je i uhićen. Za sudjelovanje u teškom ubojstvu obitelji Pakšec i za silovanje, u Republici Srbiji osuđen je na kaznu zatvora od 30 godina, u koju mu se ubraja sve vrijeme pritvora od 2005. godine. Slavko Petrović nedostupan je vlastima Republike Srbije te mu se sudilo u odsutnosti. Pravomoćno je osuđen za teško ubojstvo i silovanje na 40 godina zatvora.

Za zločin počinjen nad obitelji Pakšec vjerojatno nikada ne će odgovarati. Slučaj ubojstva obitelji Pakšec u Republici Srbiji okarakteriziran je ‘krivičnim djelom ubojstva više lica iz koristoljublja’ i u pravnom se smislu ne smatra ratnim zločinom jer se nije dogodilo u vrijeme ‘ratnoga djelovanja’. Na žalost, osim beogradskoga procesa za Ovčaru, nije mi poznat ni jedan drugi slučaj, osim ovih navedenih, procesuirane odgovornosti počinitelja za ubojstvo djece u ratom zahvaćenom Vukovaru.«

Istraživačica Galović u razgovoru s roditeljima vidjela je da obitelji nemaju osnovnu satisfakciju, a ona se najviše odnosi na poštovanje, dostojanstvo, pijetet prema žrtvi koju su podnijeli. Često se osjećaju zanemareno bez potpore institucija u upućivanju u njihova prava u svakom smislu. Stoga smatra da o djeci žrtvama rata svakako treba govoriti i da u tome jako kasnimo.

Nedostaju knjige, monografije, filmovi…

»Samo o stradanju djece u Slavonskom Brodu mogli bismo napisati nekoliko knjiga, snimiti dokumentarni, ako već ne i igrani film, a na kazališnu pozornicu postaviti predstavu. Kada bi svaki grad zapisao sjećanja u vidu monografije na stradalu djecu, tek tada bismo mogli reći da smo obuhvatili djecu stradalu u Domovinskom ratu. Nadam se da će s vremenom taj poticaj rasti od Dubrovnika, Gospića, Zadra, Petrinje do Osijeka.

Svi znamo tko je Anna Frank i njezinu ulogu u približavanju problematike stradanja djece u II. svjetskom ratu i to zaista respektiram, no vlastitu smo povijest stavili sa strane. Osim stručnih publikacija i nekoliko osobnih svjedočanstava, druge literature nemamo. U svijetu se 20. studenoga slavi Međunarodni dan djece. U kontekstu bitke za Vukovar samo toga dana ubijena su četvorica spomenutih dječaka, troje na Ovčari i jedan u pokušaju proboja.

Zaista smatram da je možda upravo taj dan poveznica za spomen na svu djecu stradalu u bitki za Vukovar, a i u Domovinskom ratu bar simbolično u danima kada cijela domovina odaje počast žrtvama Vukovara i Škabrnje. Stoga se nadam da ću knjigom o prekinutim vukovarskim djetinjstvima dati svoj doprinos«, zaključuje autorica Galović.

IZVOR:Glas-koncila.

 

Komentari
Share Button