Saborska zastupnica stranke Centar Marijana Puljak objavila je na Facebooku fotografiju na kojoj DP-ovom saborskom zastupniku Josipu Dabri poklanja knjigu Ilije Jakovljevića “Konclogor na Savi”, uz oštru poruku vladajućoj većini i premijeru Andreju Plenkoviću.
U objavi je podsjetila na saborsku raspravu u kojoj je optužila premijera da je “zbog želje za ostankom na vlasti otvorio prostor političkim opcijama koje društvo vraćaju u prošlost”.
“Zbog svoje neutažive želje za vlašću, on je otvorio vrata onima koji nas vraćaju u 1941. godinu. Radi vlastitog opstanka, spreman je trgovati temeljnim vrijednostima Hrvatske”, poručila je.
“Gospodine Plenkoviću, ovo je vaša ‘stabilnost’: Vlada u kojoj se trguje ekstremizmom, dok se država raspada po šavovima ideoloških podjela. Zato tražim stanku. Da vidimo tko još ima obraza podržati ovakvu trgovinu dušom Hrvatske”, poručila je.
Na kraju se izravno obratila Josipu Dabri, kolegi iz saborskih klupa.
“A kolegi Dabri poklanjam knjigu svjedočanstva logoraša Ilije Jakovljevića ‘Konclogor na Savi’ da nauči što je , što je radio njegov ljubljeni Ante Pavelić.”
Dabro je odmah tražio riječ: “Možda aludirate na pjevanje vašeg supruga koje smo vidjeli prije mjesec dana na društvenim mrežama gdje pjeva ‘Juru i Bobana’, nemojte mi vi pričati o nacizmu“, rekao je Dabro.
Puljak je odgovorila da se to dogodilo prije 30 godina, da se njen suprug ispričao zbog pjevanje ustaških pjesama te da je knjigu pročitao.
To je Ilija Jakovljević autor knjige “Konclogor na Savi”
Knjiga „Konclogor na Savi“ objavljena je 1999. godine. Auto knjige je Ilija Jakovljević, hrvatski književnik, odvjetnik i novinar rođen u Mostaru 1898. godine. Svjedočanstvo je o ustaškom logoru Stara Gradiška u koji je Jakovljević kao pristaša HSS-a odveden 1941. godine.
Ilija Jakovljević (Mostar 21. listopada 1898. – Zagreb/Beograd 28. listopada 1948.) osnovnu školu i gimnaziju je pohađao u Mostaru i Sarajevu, a studij prava u Zagrebu gdje je 31. svibnja 1929. godine i doktorirao.
Između 1915. i 1930. godine bio je sudionik Hrvatskog katoličkog pokreta, kada je, djelovao kao član Hrvatske pučke stranke, član Kola hrvatskih književnika, napisavši više studija i članaka o katoličkim piscima i katoličkoj književnosti.
Vodio je samostalni odvjetnički ured i sudjeluje u većim sudskim procesima (Hranilović-Soldin, Kerestinečki proces, Lički proces, Proces redovnicima samostana Sv. Vinka). Bio je hrvatski intelektualac kršćanskog svjetonazora koji je simpatizirao ideje Hrvatske seljačke stranke. Početkom 1930-ih nekoliko mjeseci je proveo u zatvoru zbog agitacije protiv kralja Aleksandra.
Objavljivao je pjesme i pripovijetke, a od 1940. godine bio je predsjednik Društva hrvatskih književnika i uređivao časopis Savremenik. Surađivao je u brojnim listovima i časopisima, a od rujna 1936. godine bio glavni urednik Hrvatskog dnevnika do 10. travnja 1941. godine kad su sve novine zabranjene.
Kad je Ante Pavelić došao na vlast predložio je Iliji Jakovljeviću da se pridruži ustaškoj vladi – što je ovaj odbio.
Uhićen je 13. listopada 1941. godine i pućen u logor sa skupinom hrvatskih intelektualaca i uglednika (Antun Barac, Josip Badalić, Grga Novak, Mirko Deanović, Mirko Breyer, Lujo Tomašić…)
U prosincu 1942. pušten je na slobodu “jer se uvijek držao hrvatske linije” pa je neko vrijeme bio ugovorni činovnik u Ministarstvu financija. Potkraj rata, zbog prijetnje ponovnog uhićenja u rujnu 1944. godine odlazi u partizane.
U partizane je radio u ZAVNOH-ovoj Komisiji za istraživanje ratnih zločina okupatora i njegovih pomagača, zatim pri Odjeljenju za tisak. Nakon rata razočaran represijom i ogorčen zločinima pobjednika, vratio se odvjetništvu, a nova vlast zbog kršćanskog svjetonazora ubrzo ga opet šalje u zatvor gdje je navodno počinio samoubojstvo.
U biografiji piše da ga je OZNA uhitila u Zagrebu 25. svibnja 1948. a u cilju kompromitacije Andrije Hebranga. Odveden u Beograd, a mjesto smrti (ubojstva) nije posve pouzdano.
Bogdan Radica u tekstu “Veliki strah, Zagreb 1945.” piše da ga je sreo na novinarskoj priredbi na kojoj je neki partizanski komesar nepovoljno govorio o Mačeku:
“U Zagrebu sam tih dana sreo i jadnog Iliju Jakovljevića, koga sam od ranije poznavao i čiji sam književni rad volio. Kod njega sam uvijek osjećao jače nego kod ikoga drugog hrvatskog književnika problematiku hrvatskog katoličkog intelektualca (…) U suštini Ilija Jakovljević ostaje Hrvat i katolik, sa svim robusnim odlikama hercegovačkog Dinarca, koji ima osjećaj za ljepotu i snagu hrvatskog jezika.”
Radica piše da je Jakovljević patio zbog poplave velikosrpstva u Zagrebu, ali i što je bio svjestan da ga komunisti gledaju s nepovjerenjem.
Vinko Nikolić u Hrvatskoj reviji je zapisao da je Zagrebom tada kružila njegova pjesma o mrtvim domobranima, a on nikad nije, niti je mogao biti jedan od “njihovih”, kako se tada u Zagrebu govorilo.
Suvremeni biografi (Jozo Grbelja, Šimun Musa, Davor Kovačić) smatraju da je ubijen u zatvoru kao pripadnik Hrvatske seljačke stranke i kao čovjek vođen kršćanskim načelima i moralom odbio biti svjedok protiv Andrije Hebranga.
Teza o ubojstvu ima neizravnu potkrjepu u činjenici da su u to vrijeme mnogi povezani slučajevi službeno “počinili samoubojstvo”. Najčešće “vješanjem o radijator” i to u zatvorima gdje radijatori ni danas nisu uvedeni.
Jozo Grbelja u tekstu “Ispitivanje od sumraka do svanuća” (Republika LVI/2000, XXXIV/ 2002.) protivno uobičajenim navodima da je Jakovljević život skončao u zatvoru u Zagrebu, upućuje na mogućnost da je ubijen u zloglasnom beogradskom zatvoru Glavnjača.
Mr. Vlado Lončarević s Filozofskog fakulteta Družbe Isusove u Zagrebu, u studiji “Ilija Jakovljević – hrvatska žrtva totalitarizama XX stoljeća” piše da je stradao jer se “uvijek držao hrvatske linije”. To mu je u ustaškom zatvoru, kako je svjedočila komunistkinja Marina Gregorić, supruga Pavla Gregorića, spasilo život.
Godine 1942. ga je to spasilo što je “ipak” bio Hrvat, a 1948. je “ipak” bilo previše.
To je ključna poruku za zastupnicu Marijanu Puljak: autor knjige ‘Konclogor na Savi’ preživio je teror ustaša, a smakli su ga “antifašisti”.
Ilija Jakovljević pokopan je na zagrebačkom groblju Mirogoj 3. studenoga 1948. godine.
M. Marković/Foto: hrt
