Nakon dolaska na istočno bojište u jesen 1942. i prvih pobjeda, uočio ga je Cvitan Galić, vodeći hrvatski zračni as u to vrijeme, pa su Dukovac i Galić postali partneri u parnoj formaciji i najuspješniji hrvatski piloti.
Mato Dukovac rođen je u 23. rujna 1918. u Surčinu kraj Beograda. Kao mladić ozbiljno je razmišljao o tome da postane franjevački svećenik. Uoči Drugog svjetskog rata završava pilotsku školu u Pančevu u činu potporučnika.
U Hrvatsko ratno zrakoplovstvo stupio je odmah nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske. Biva raspoređen u Personalni odsjek Zapovjedničkog odjela zračnih snaga a u ljeto 1941. odlazi u Njemačku na usavršavanje i promaknut je u zvanje pilota lovca.
U veljači 1944. Dukovca je Njemačkim križem u zlatu odlikovao feldmaršal Luftwaffea Wolfram von Richthofen, potomak legendarnog Crvenog baruna Manfreda von Richthofena iz I. svjetskog rata koji je imao 80 zračnih pobjeda.
U kolovozu 1944. Dukovac je promaknut i poslan zajedno s ostalom Hrvatskom legijom u istočnu Prusku. Za vrijeme obuke 20. rujna 1944., u pokušaju da spasi pilota Špoljara, prisilno je sletio na sovjetsko područje gdje je zarobljen. Radio je kao instruktor letenja u Sovjetskom zrakoplovstvu, a potom je s ostalim Hrvatima poslan u Jugoslaviju, u Pančevo, također kao instruktor.
U veljači 1945. trebao je biti uhićen jer je služio u zrakoplovstvu NDH, no pobjegao je u Italiju 8. kolovoza 1945., gdje se predao Amerikancima. U Italiji je tretiran kao Luftwaffeov ratni zarobljenik. Letio je u sirijskom zrakoplovstvu tijekom arapsko-izraelskog rata 1948., a naposljetku se odselio u Kanadu. Umro je u Torontu u lipnja 1990.
Travanjski rat ga je zatekao na uzletištu u Velikoj Gorici te se odmah stavlja na raspolaganje snagama uspostavljene NDH. Ubrzo odlazi na izobrazbu u Njemačku u grad Fürth gdje se nalazila Lovačka pilotska škola br. 4.
Većina pilota i tehničkog sastava završava u ovoj školi obuku do kraja rujna 1941., osposobljavajući se na zrakoplovima Bucker Bu-133, Arado Ar-96 i Messerschmidt Bf-109D. Pri završetku obuke formirana su dva jata (eskadrile) – 10. lovačko jato pod zapovjedništvom satnika Vladimira Ferenčine i 11. lovačko jato sa satnikom Zlatkom Stipčićem na čelu.
Nakon izobrazbe Mato Dukovac je postaje pilot lovačkog zrakoplova i poslan na Kubansko bojište u Rusiju u sklopu Četvrte zračne flote Hrvatske zrakoplovne legije. Prvu misiju imao je 29. listopada 1942. godine.
Kanadski biograf ovako je opisao pilota Matu Dukovca:
“Svakodnevno odlazeći u patrole, koristi ih za dodatno uvježbavanje manevarskih sposobnosti. Kako sebe, tako i svojeg zrakoplova. Prilika za prvu zračnu pobjedu dolazi 11. studenog 1942. godine. Prateći odred lakih bombardera JU-87, poručnik Dukovac na visini od 4000 metara opaža jedan sovjetski lovac Polikarpov I-16. No, nije bio samo jedan. Bilo ih je četiri.
Dukovac i kolega se razdvajaju i u trenutku nastaje bitka. Dva njemačka lovca protiv četiri sovjetska lovca. Ubrzavši na maksimum brzine, Dukovac otvara vatru na dva lovca istovremeno. Jedan biva pogođen u rep i taj bježi. Ostala dva lovca također bježe. No, jedan se okreće i otvara vatru po Dukovcu. Ovaj se vješto izmiče i daje se u potjeru.
Dukovčev lovac BF-109 G2 je bio brži od Polikarpova. U trenu ga je dostigao i iz neposredne blizine u njega sasuo oko 50 metaka. Pilot je uspio iskočiti iz zrakoplova, dok se zrakoplov srušio u blizini obale Crnog mora. To je bila Dukovčeva jedina pobjeda tijekom prve ture na Istočnom bojištu, jer se ubrzo skupina vratila natrag u Hrvatsku.
Na Istočno bojište se vraća 30. ožujka 1943. godine. Situacija se dotad već uvelike promijenila u korist Sovjeta, pogotovo nakon bitke za Staljingrad.
Odmah po dolasku, Dukovac uzlijeće zajedno s nadnarednikom Mihelčićem u patrolu i nakon jedva 20 minuta, Dukovac opaža američki lovac P-39 Aircobra ( u sklopu zakona o zajmu i najmu prodan Sovjetima).
Dukovac mu se približava s jedne strane, a Mihelčić s druge strane. Nemajući kamo, a uhvaćen na prepad, P-39 počinje ponirati, a Dukovac ga odmah slijedi. Primakavši mu se na otprilike 150 metara, hrvatski as otvara vatru i pogađa protivnika u rep, krilo i motor. Zrakoplov se uskoro obavio crnim dimom i jarkim plamenom, te se srušio na jedno polje.
Pet dana kasnije, Dukovac obara još jednog lovca. No, pobjeda mu se ne priznaje, jer nema dokaza da se zrakoplov srušio.
Kasnije istog dana, u drugoj patroli, Dukovac obara još jedan zrakoplov, ali mu se niti taj ne priznaje, jer nitko nije vidio.
Nekoliko dana kasnije, poručnik Dukovac u patroli nailazi na dva sovjetska lovca. Obara obojicu, ali mu se priznaje samo jedan. To ga toliko frustrira, da odlučuje primijeniti bolju taktiku. Letjet će niže da svi mogu vidjeti!
Ta taktika je urodila plodom uskoro. U jednoj patroli obara zrakoplov tipa MiG-3, ponos SSSR-a, a zatim obara jednog lovca tipa Yak-1. Te pobjede je postigao na otprilike 400 metara od tla i sad su svi mogli vidjeti tko ih je oborio.
Još jedan zrakoplov obara 22. travnja 1943. godine, ali ubrzo mora prisilno sletjeti zbog motora, koji potpuno otkazuje pri visini od 50 metara. Dukovac je uspio prisilno sletjeti na trup zrakoplova, jer je zakazao i stajni trap.
Poslijepodne istog dana leti u zrakoplovu istog tipa i iznad Crnog mora obara sovjetski bombarder tipa Ilyushin DB-3. Do kraja mjeseca Dukovac potapa dva manja broda i obara još dva zrakoplova te mu se broj zračnih pobjeda penje na sedam.
Početkom svibnja, zračne borbe se zaoštravaju i hrvatski as postiže još četiri pobjede, a od toga jednu nad opasnim obrušavajućim lakim bombarderom Ilyushin IL-2.
25. svibnja 1943. godine, na visini od oko 7000 metara, Dukovac uočava dva zrakoplova, jednog tipa Spitfire i jednog tipa LaGG-3. LaGG-3 obara odmah, s leđa, a Spitfirea naganja nekoliko minuta u razini tla i tada ga obara izravnim pogotkom u gornji dio motora. Od siline udara metaka u motor, protivnička letjelica je bila gotovo prepolovljena !
Do kraja druge ture na Istočnom bojištu, Dukovac ima 14 potvrđenih i 6 nepotvrđenih pobjeda. Naknadno mu je priznato pet pobjeda, te se u Hrvatsku vraća s ukupno 19 zračnih pobjeda. Impresivan broj.
Prvu zračnu pobjedu Hrvatske Legije je postigao bojnik Vladimir Ferenčina, rodom iz Biškupca kraj Varaždina.
Na dan 1. listopada 1943. godine Dukovac, sada natporučnik, odlazi u svoju treću turu na Istočno bojište i dobiva zapovjedništvo nad svojom grupom lovaca. Prva četiri tjedna ne postiže nove pobjede, a onda 29. listopada obara lovca LaGG-3 južno od Kerčkih vrata ( tjesnac koji odvaja Azovsko od Crnog mora ).
Dva dana kasnije obara tri zrakoplova u razmaku od dva sata. I to jedan lovac LaGG-3, jedan Ilyushin i jednu Štuku! Naime, Štuku, tj. laki njemački bombarder JU-87 su zarobili Sovjeti i odmah počeli koristiti. Zasad je to jedini podatak i jedini put da je jedna Štuka oborena na Istočnom bojištu koja je bila u sastavu Crvene Armije.
Tokom svoje četvrte ture, Dukovac, sada satnik, odlazi u Istočnu Prusku. Broj pobjeda mu je trenutno na broju 44 i postao je prava filmska zvijezda u NDH. Naime, dotad je najbolji pilot bio satnik Cvitan vitez Galić, s 38 pobjeda. Iako je većina govorila da ga neće preteći, Dukovac je to napravio i postao senzacija
Dana 20. rujna 1944. godine, zapovjedniku baze se digla kosa na glavi. Dojavljeno je da su Dukovac i još jedan pilot prebjegli na stranu Sovjeta, a Sovjeti su to nekoliko dana kasnije i potvrdili.
Jesu li uistinu prebjegli ili su srušeni? Iako je nakon rata Dukovac nerado pričao o svojoj ulozi pilota lovca, neke stvari idu u prilog tezi da nije prebjegao.
Poručnik Vladimir Špoljar koji je s njim poletio tog dana, je oboren i iskočio je padobranom iznad jednog polja. Pokraj polja je bio mali poljski put na kojeg se Dukovac htio spustiti i pokupiti suborca. Iako je Messerschmitt BF 109 G-10 ( kojim je tada letio ) bio jednosjed, dvojica bi mogla letjeti u njemu neko vrijeme. Taman toliko da dođu natrag. Ali, dok je sletio i izašao izvan iz kokpita da pomogne suborcu, iz obližnje šume je izašao vod sovjetskih vojnika i dva pilota su zarobljena. U svrhu propagande, objavljeno je da su prebjegli.
Prilog u korist toga da nisu prebjezi dolazi 1979. godine kad satnik Dukovac sudjeluje na okupljanju njemačkih vojnih pilota iz Drugog svjetskog rata gdje biva srdačno pozdravljen. Da je prebjegao, sigurno ne bi išao na susret sa svojim starim suborcima i sigurno ne bi bio srdačno pozdravljen! I još nešto: da je želio surađivati s komunističčkim vlastima ne bi 1945. pobjegao iz Jugoslavije.
Neko vrijeme Dukovac je radio u SSSR-u kao instruktor letenja za sovjetske pilote, a zatim biva izručen partizanima, tada već Jugoslavenskoj armiji. U JA ostaje do 8. kolovoza 1945. godine, kad zrakoplovom dvokrilacem polijeće iz baze u Zadru i bježi u Italiju!
Kako je dolet ovog već zastarjelog aparata bio jedva 480 km i kako je letio na jedva 2000 metara, nekoliko puta se skoro srušio u Jadransko more uslijed jakih zapuha vjetra. No, kao vješt pilot, uspio se nekako održati u zraku te se spustio u američku vojnu bazu kraj Modene.
Lica Amerikanaca su bila zapanjena kad je iz malenog dvokrilca izašao pilot u jugoslavenskoj letačkoj odori. A još više su bili zapanjeni kad se skinuo iz te odore, ispod koje je bila njemačka pilotska odora, sa svim odlikovanjima!
Mirno se predao Amerikancima te je interniran u zarobljenički logor. U zapisima je zaveden pod stavkom “njemački vojni pilot – Hrvat“.
Nakon nekog vremena biva pušten te ubrzo odlazi u Siriju, gdje se zapošljava kao instruktor u Sirijskom zrakoplovstvu. Uz još četvoricu Hrvata, bio je prvi instruktor zračnih snaga sirijske vojske.
Tijekom tokom prvog Izraelsko-arapskog rata, Dukovac 1948. godine polijeće iz svoje baze u današnjem Libanonu i obara dva izraelska zrakoplova tipa Spitfire te mu se broj zračnih pobjeda penje na broj 46.
Nakon rata emigrira u Kanadu te se zapošljava u tvrtci IBM, gdje brzo napreduje do položaja zamjenika direktora tog odjela, a kasnije postaje i jedan od najboljih menadžera IBM-a.
Ratna odličja
Zbroj svih pobjeda satnika Mate Dukovca iznose 46, a 44 su priznate. U vojničko karijeri srušio je 18 lovaca LaGG-3, 12 bombardera Ilyushin IL-2, tri P-39, 2 Yak-1, 2 DB-3 te po jednog MiG-3, Pe-2, A-20, La-5 i Spitfire plus dva zrakoplova tipa Spitfire tijkom prvog Izraelsko-arapskog rata.
Tijekom vojničke karije primio je brojna odlikovanja:
Ranjenička kolajna; Kolajna Ante Pavelića za hrabrost u srebru; Kolajna željeznog trolista 4. stupnja; Ratni spomenznak; Crna ranjenička značka; Značka za sudjelovanje na Istočnom bojištu; Željezni križ 2. stupnja; Željezni križ 1. stupnja i Njemački križ u zlatu
Zanimljivost za kraj
Iako neki izvori spominju da je Mato Dukovac bio pravoslavne vjeroispovjesti, prema tvrdnji njegovog sedam godina mlađeg brata Ante, koji je dugo živio u Torontu, taj podatak je pogrešan. Mato i Ante su kršteni u crkvi Svetog Ante u Zemunu.
Iako je nakon 25 zračnih pobjeda imao pravo na Viteški križ željeznog križa, satnik Dukovac ga nije dobio zbog toga jer se nekom uredskom piskaralu nije dalo proslijediti zahtjev.
Grobnica Mata Dukovca. Na spomenik je uklesana njegova fotografija i svjedočanstvo o 44 ratne pobjede. /Foto: Jonson993
Kandski autor njgeove biografije piše da je satnik Dukovac bio pilot lovca vojske NDH, a nikad se nije ni nazivao ni smatrao pripadnikom ustaškog pokreta. Gotovo cijeli rat je proveo u Njemačkoj i SSSR-u, a ustaške dužnosnike i političare redom je prezirao. Nije ih mogao smisliti.
Iako za to nema pisanih dokaza, Dukovac se u emigraciji nije nikad susreo s nijednim pripadnikom ustaškog pokreta niti s bilo kojim dužnosnikom, smatrajući ih da su prokockali hrvatsku državotvornu ideju i okaljali ime hrvatskog naroda.
Kao sposoban organizator u Kanadi je osnovao jednu od najvećih saveza iseljenih Hrvata pod nazivom ” Ujedinjeni Hrvati Kanade“.
Satnik Mato Dukovac je umro prirodnom smrću 6. lipnja 1990. u Torontu u 72. godini života. Na sprovodu mu se okupilo impresivnih 27 000 ljudi.
M. Marković/ Foto: press
