Kao što svi znamo Zrakoplovni tehnički centar je u protekla tri desetljeća od vrhunskog kirurga spao na običnog pedikera. Ni sjena nekadašnjeg Zmaja koji je bez problema radio remont i razne popravke na preko 50-tak zrakoplova godišnje.
S vremena na vrijeme čelni ljudi te firme znaju lupetati o nekakvim poslovnim prilikama koje „samo što nisu“, a to obično budu političke ili medijske lakirovke i štosevi kratkog roka trajanja.
Pacersko veselje, a znaš da ti odmah iza čoše 20-tonski šleper juri u susret. Planove razvoja nemaju. Nisu ni na tržištu. Jedini kupac usluga im je HRZ. Kadrovska kaljuža koju je nemoguće isušiti.
Tri hangara, specijalističke radionice, radionice za izradu pričuvnih dijelova, stajanke za smještaj zrakoplova, probni stol za zemaljsko ispitivanje letjelica, helidrom, vlastita uzletno sletna staza dužine dvije tisuće metara….
Ni s naslijeđenom, vrlo vrijednom imovinom nisu se uspjeli pozicionirati na tržištu. Ko sin razmetni.
Ako je vjerovati političarima, nalazimo se pred nabavom novog borbenog aviona. Ako je vjerovati vlastitim očima i ušima, u ZTC caruje teži oblik letargije. Pače, hibernacija i arktička hladnoća u kojoj nije moguć život složenijih organizama. Nema tamo života koji ukazuje na (navodni) dolazak novog borbenog aviona.
Po tom pitanju unutar ZTC-a nema nikakvih konkretnijih i opipljivih planova. Nema nikakvih radnih sastanaka sa pitanjem svih pitanja: kako organizirati kapacitete za održavanje budućih lovaca? Ništa. A eventualni novi avioni zadnja su im šansa za ostanak na životu. Ako to ne upali (a solidne su šanse da neće), slijede babe narikače, paljenje vatre i vikinški pogreb.
Kada bi se u nekom ludilu i izabrao ZTC za nositelja baznog održavanja novog borbenog mlažnjaka, priča bi u startu bila mission impossible.
Gdje naći najmanje 30 inženjera i barem 150 novih tehničara po svim specijalnostima? Nigdje. S tom mukom oni mudrijaši iz famoznog Povjerenstva za avion se garant bavili nisu. ZTC se ne može više nositi ni s brojnim tekućim problemima, a kamoli se uhvatiti u koštac sa novom tehnologijom lovca 4. generacije o kojoj u Hrvatskoj bukvalno nitko pojma nema.
Pojma nemaju ni u spomenutom Povjerenstvu u kojem plafon misli dolazi od pilota aviona 2. generacije.
U Ministarstvu obrane već godinama tvrdoglavo izbjegavaju riješiti golem problem potpunog nedostatka odgovarajućih propisa za održavanje vojnih zrakoplova. Tehnički standardi američkih i francuskih zračnih snaga i hrvatskih su, najblaže rečeno, neusporedivi. I po tom pitanju smo potpuno nespremni. Naslijeđene slabosti, poslovne i razvojne poteškoće, niska iskorištenost kapaciteta, niska profitabilnost i problematika odlaska licenciranih kadrova samo su neki od strateških problema koji nisu riješeni u ZTC-u, niti se rješavaju.
Fundamentalni problem u funkcioniranju ZTC-a je taj što ministar obrane ima diskrecijsko pravo na čelo ZTC-a postavljati bivše ili aktivne časnike i dočasnike (većinom s pedigreom oficira i podoficira), a ne nekoga s menadžerskim ili stručnim zrakoplovnim znanjima. Takvim načinom upravljanja osigurana je bezuvjetna poslušnost i kontrola.
Nikad se oni mudraci u MORH-u nisu usudili, recimo, raspisati međunarodni natječaj za direktora ZTC-a. Zgodnije je kadrove vaditi iz olinjalog političkog šinjela. Nije vrag da nema naših ili stranih stručnjaka iz zrakoplovne branše koji se ne bi prihvatili posla oživljavanja nekad ugledne firme koja se nalazi u srcu Europe.
Pokazalo se da ni nakon izdvajanja iz vojnog sustava ZTC nije prošao procese restrukturiranja, tržišnoga, tehnološko-tehničkoga, organizacijskoga ili kadrovskoga prilagođavanja. Nije ostvarena samostalnost, kao ni tržišna orijentacija. Da ne bi bilo zabune, kad govorimo o samostalnosti to znači i preuzimanje pune odgovornosti menadžmenta za uspjeh i neuspjeh.
Zbog neučinkovite organizacije, kao i nevjerice da se postojeće mučno, ustajalo stanje uopće može mijenjati, beznađe medu radnicima ZTC-a je gotovo pa opipljivo. O tome nema ni slova od medijskih poslušnika koji revnosno kevću baveći se idiotskim pitanjima – čiji je (avion) duži, naš ili srpski.
Šteta je i za MORH ako takve novinarske voštane figure svoje evidentne psihološke probleme pokušavaju riješiti baveći se komentiranjem vojske.
Ministra obrane Banožića za katastrofalno stanje u ZTC-u boli uvo. On ionako čeka lokalne izbore i fotelju župana. I aktualni zapovjednik HRZ-a vlastiti spas vidi u diplomatskoj misiji preko velike bare. Priča o ZTC u samostalnoj hrvatskoj državi teško se može nazvati uspjehom. Vrijeme ide, a nitko nije kriv za ništa….
Analitički tim Maxportala /Foto: MORH
