Kao i mnogo puta do sada, Hrvatska nije zakazala zato što nije imala ljude — nego zato što su ključne odluke donosili pogrešni ljudi, iz pogrešnih razloga.
Tko o čemu, Zoran Milanović o brodovima. Udario danas Zoran Silni po članku jednog tjednika koji najavljuje nabavu turskih korveta za HRM. Kad je Milanovićeva Vlada 2014. godine potpisala ugovor s Brodosplitom o gradnji pet obalnih ophodnih brodova za potrebe Obalne straže i Hrvatske ratne mornarice, priča se narodu servirala kao strateško partnerstvo domaće industrije i nacionalne sigurnosti.
U stvarnosti, to je bio savez političkog PR-a, brodograđevne fikcije i ministarskog diletantizma. Ugovor je potpisan na osnovu običnog idejnog rješenja, što je izvan svake pameti u brodogradnji. Uz naknadno reprojektno čeprkanje po brodu koje je teško opisivo. U ozbiljnoj državi, brodovi se ne grade na temelju skice iz fascikla.
U ozbiljnoj brodograđevnoj industriji, ugovor o gradnji ne sklapa se na osnovi idejnog rješenja, nego tek nakon dovršene projektne dokumentacije, provjerenih specifikacija i jasno definiranih zahtjeva naručitelja.
U ozbiljnoj mornarici, ophodni brod ne postoji dok nije prošao testiranja, klasifikaciju i što je najvažnije — logiku. No, Hrvatska nije ozbiljna država, barem ne kada su u pitanju mornarica, brodogradnja i ugovori sklopljeni u predizborno vrijeme.
Milanovićeva Vlada sklapa ugovor, dakle, temeljem nacrta, ne izvedbenog projekta, ne prototipa, ne gotove serijske tehnologije, već vizualne interpretacije budućeg broda u PowerPoint prezentaciji s mnogo dobre volje i još više nepoznanica. Takva praksa ne bi prošla ni u srednjoj brodograđevnoj školi, ali u Hrvatskoj prolazi za javni natječaj vrijedan stotine milijuna ondašnjih kuna.
U klasičnoj doktrini vojne brodogradnje, to se zove “riskantna izgradnja”, a u hrvatskom političkom vokabularu — “strategija razvoja domaće industrije”. Nitko se tada nije zapitao kako će se riješiti integracija borbenih i komunikacijskih sustava, tko će projektirati kritičnu infrastrukturu broda, niti jesu li ispunjeni uvjeti NATO kompatibilnosti. Glavno da su bile spremne kamere.
Zamišljeni su brodovi koji će čuvati granicu Europske unije, ali bez ikakve sigurnosti da će isti uopće biti sposobni ploviti Jadranom u ozbiljnim vremenskim uvjetima, a kamoli presresti kriminalne i hibridne prijetnje s mora.
Brodski projekt takvog kalibra obično traži godine razvoja, suradnju s međunarodnim klasifikacijskim društvima i faznu provjeru svakog segmenta — od motora do radara. I tako je u deset godina umjesto ugovorenih pet stigla svega dva broda. U svakom drugom sustavu, to bi rezultiralo raskidom ugovora, političkim ostavkama i revizijom.
Zazivala se 2014. obnova domaće proizvodnje, nacionalna brodograditeljska renesansa, a sve uz zvuke fanfara i parole o “samostalnosti i suverenosti”. Milanović je tražio spas u metalnim trupovima — politički, a ne strateški. U pozadini, stajao je projekt koji nije imao jasnu ni projektnu, ni financijsku konstrukciju, koji je podcijenio tehničku složenost i koji se temeljio na nerealnim rokovima.
Pitanje visi u zraku – zašto je cijela stvar prošla bez ijedne političke, pa i pravne odgovornosti?
Kao i mnogo puta do sada, Hrvatska nije zakazala zato što nije imala ljude — nego zato što su ključne odluke donosili pogrešni ljudi, iz pogrešnih razloga.
M. Marković/Ured predsjednika
