Bujanec izaziva Matiju Babića: Zašto je pok. Matijanić tajno snimao pozive Hitnoj

14 kolovoza, 2022 maxportal
Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Velimir Bujanec je objavio poduži komentar o smrti novinara Vladimira Matijanića u kojem žestoko polemizira s osnivačem Indexa Matijom Babićem i novinarima Vojislavom Mazzoccom  i Borisom Dežulovićem. Njegovu objavu prenosimo bez intervencija.



“Nemojte se čuditi ako sljedeće godine kolumnist Pupovčevih ‘Novosti’ dobije godišnju nagradu za internet novinarstvo – nazvanu po pokojniku… Srećom, postoji i tiskano izdanje – pa ću svoje mišljenje o tome iznijeti na toaletu, nakon što pojedem dobar kebab, s malo više umaka od curryja…

Mislim da ovome i ovakvima treba odbiti bolničko liječenje,” napisao je ne tako davno na svom fejsu šef imbexovaca Matija Babić i dodao: “Svijet bi bio puno bolje mjesto da se smeću omogući da bude principijelno do (svog) kraja.”

Babić nije pisao o svom pokojnom novinaru, već se osvrnuo na mog prijatelja iz djetinjstva, Topličanca Branimira Bunjca. Branimir je taman prebolio koronu i objavio da se nije cijepio – niti se misli cijepiti… A nije se cijepio niti njegov pokojni brat – Nenad. Babićevi imbexovci tada su objavili: “Od covida premiuo novinar Nenad Bunjac. Nije bio cijepljen!”

E, vidiš Babinjo – ni tvoj pokojni novinar nije se cijepio, barem tako tvrde njegovi najbliži… Zašto? Pročitaj kod dr. Sladoljeva. On zna! Čovjek je ipak imunolog po struci.

Nije tehničar fine mehanike, k’o ti, a nema niti kragujevačku diplomu k’o žena grbavoga Peđe. Tvoj pokojni novinar objavio je mnoge članke na tu temu i moram priznati da mi konfuzija u njegovoj glavi, barem kada je u pitanju cijepljenje – još uvijek nije do kraja jasna.

Jednom je zgodom citirao poznatog splitskog infektologa i nabrijano ste huškali da se “za one koji nisu cijepljeni uvedu stroga ograničenja”… Jel’ možda “ograničenje” i kad čovjeku ne pošalješ na vrijeme hitnu zato što se nije cijepio?

Ne znam, al’ bih zaista volio da istraga i o tome nešto utvrdi, kad već nije utvrdila u slučaju pokojnog veterana 4. gardijske brigade, Josipa Rožića. Ne sjećam se baš da ste i tada bili toliko uporni i inzistirali na razotkrivanju propusta splitskog KBC-a; od sramotnog i neprofesionalnog ponašanja hitne – do ozbiljnih kontroverzi vezanih uz obdukciju.

Bit ću zaista korektan i poštivati mogućnost da tebi Babiću, gubitak tvog novinara pada podjednako teško kao i pripadnicima splitske 4. brigade gubitak njihovog suborca – koji je taman dobivao bitku protiv karcinoma, a onda su ga na Rebru ucijenili cijepljenjem.

Ima li obitelj Rožić jednako pravo na istinu kao i tvoj pokojni novinar?!A i on je svašta pisao o nama koji se nismo cijepili. Nazivao nas je “fašističkim krdom” i tvrdio da je naše zalaganje za slobodu izbora “nadahnuto plemenitim motivima ubijanja slabih i starih”…

E, sad – ako se ni tvoj novinar nije cijepio (ne ulazim u stvarne razloge), a bio je slab – jesu li ga možda ubile vlastite riječi, od kojih bih izdvojio i konstataciju da su “antivakseri kreteni”? Vidiš da nije dobro generalizirati ljude – jer možeš imati razlog za necijepljenje i ako ti imbexovci prethodno nisu zalijepili etiketu “antivaksera” ili “ravnozemljaša”… A u tu kategoriju sigurno ne spadaju niti Bakić niti Lauc koje ste u početku koronakrize dizali u nebesa, a sada ih gazite u maniri najgorih agitpropovaca.

Dobro je primijetila jedna fina gledateljica Bujice kada je netko začuđeno pitao – zašto se još uvijek nisam oglasio o ovom nesretnom slučaju i hajci koja je potom uslijedila na mog prijatelja Hrvoja Tomasovića?

Kaže gospođa kako mi je gubitak koji je doživjela lijeva kamarila, toliko nebitan – da ignoriram svaku raspravu. Dijelom je u pravu. Vani je vruće, na odmoru je lijepo i nije mi se dalo prepucavati po fejsu s ljudima koji su urnebesno bijesni, bili u pravu – ili ne.

O pokojniku zaista ne bih. Iako je moj dragi prijatelj Denis Kuljiš za života znao reći: “O pokojnicima sve najgore – jer te ne mogu tužiti!”

Od samog početka ove ljetne afere pokušao sam zadržati dozu, prvenstveno – građanske pristojnosti. Grešnik sam i neću se pozivati na vjerske motive, al’ zaista sam htio pričekati da se oni koje ne volim i koji preziru moju malenkost – u miru oproste od čovjeka, ma koliko mi se gadilo sve što je kao imbexovac i feralovac radio u svom nazovi-profesionalnom životu.

U Prvom svjetskom ratu, za Božić 1914. godine, tamo negdje kod Ypresa, Nijemci su zapjevali Heilige Nacht. Priključili su se i Britanci sa Silent Night, a nastavili Flamanci s Douce nuit… Pucnjava je na trenutak stala, ma koliko se nisu voljeli… Možda se od mene tako nešto ne bi očekivalo, al’ fakat nisam htio gaditi čovjeka niti provocirati njegove narikače, dok ga još nije pokrila sveta hrvatska zemlja koju je toliko “volio”…

A kakva je to “ljubav” najbolje pokazuju njegovi tekstovi o Domovinskom ratu, hajka na pripadnike splitske 72. bojne Vojne policije i IX. bojne HOS-a, mržnja prema Tuđmanu, napadi na svećenike i Katoličku crkvu, iskrivljivanje naše povijesti, otvoreni bunt protiv slobodnog poduzetništva i uspješnih ljudi – i sve ostalo, zbog čega danas za njim tuguju drugovi bez države.

A ona im je crkla devedesete – ma koliko je prizivali natrag na raznim komemoracijama, a ovu našu jednu i jedinu – koja sigurno nije njihova – doživljavali tek kao poligon za pljuvačinu o trošku poreznih obveznika.“Argument” po kojem nemam pravo govoriti o (ne)djelima pokojnika jer mu se za života nisam suprotstavljao – u mom slučaju otpada!

I Babić i Mazzocco i Majić dobro znaju da ja od takvih nikada nisam bježao i da sam uvijek spreman za fajt. Znao je to i pokojnik koji me se više puta doticao u svojim tekstovima, al’ mu nisam odgovarao jer ga smatram potpuno nebitnim. Tako je bilo za njegova života, tako nek’ ostane i sad, kad ga više nema.

Ipak više volim gađati one koji drže kesu i koji kukavički huškaju sa strane… Babiću sam dahtao za vrat u sudnici, Mazzocco je s moje svadbe “ispraćen” na vrlo učinkovit način, a Majiću sam na Bleiburgu ispričao vic o tisuću i jednoj kapljici.

Pokojnik? Kad sam poslušao snimke njegovih poziva hitnoj, dobio sam dojam da čovjek radi priču. Pozivi prvih dana i tajna snimanja doktora kao da su trebali biti tekstovi na portalu, nakon što pobijedi bolest bez pomoći ljudi iz sustava, koji u jednom dijelu zaista ne funkcionira. Legitimno – u svakom slučaju. Na znam jel’ i legalno?  Na kraju je ispalo tužno, a za junaka cijele priče – tragično…

Fakat ne mislim pisati otvoreno pismo Matiji Babiću, kao što je pokojnik početkom ove godine pisao Stjepanu Tuđmanu.

“Znaš li da ti je otac bio ozbiljni kreten,” naslov je i više nego odvratnog teksta pokojnog imbexovca i ex-feralovca zbog kojeg je lijevi mainstream već danima u bijesnoj koroti. Zamislite da je, primjerice, dr. Hrvoje Tomasović, braneći se od Babićevih napada, uzvratio sličnim otvorenim pismom, pod gotovo istim naslovom: “Znaš li da ti je novinar bio (ne)ozbiljni kreten?” Složit ćete se – to ne bi bilo u redu.

Jer, kao što je pokojni Franjo prvenstveno Stjepanov otac, tako je i pokojni novinar nečiji sin, suprug…

I zato je Hrvoje odlučio izraziti javnu sućut te usput podijelio nekoliko komplimenata na račun stvaralačkog opusa pokojnika, koje od mene nikada dobio ne bi… Dok je bio brutalno iskren, na svoj specifični način, ali to je naš Hrvoje. Dobar čovjek i vrhunski kirurg koji ponekad čak i sa svojima bližnjima razgovara na vrlo prgav način, ali bez ikakve loše namjere. A na kraju uvijek ispaštaju – Ana i Zizi.

Kad sam vidio tu famoznu javnu sućut, odmah sam ga nazvao. Bio sam u društvu dvojice prijatelja i kolega s nacionalnih televizija. Smazali smo peku i zamalo mi je zbog Hrvoja prisjela. Lijepo sam mu govorio da bi ljevičarski mozgovi sve mogli shvatiti kao provokaciju, što uopće nije bila doktorova poanta.

Pojedinci su stvar skužili, većina nije, a oni zločesti su jedva dočekali materijal za zlouporabu i lešinarenje. “Nisu ti oni Hećo,” rekao sam mu iskreno – aludirajući na jednog nelošeg čovjeka koji je Hrvoja u trapericama iz Zagreba odvukao u Novu Bilu gdje su ih rokali snajperima i zamalo zatukli.

Niti Livnjak, niti bilo tko iz lijeve kamarile koja sada bijesno reži na doktora – nisu imali ‘onu stvar’ 1993. godine učiniti isto – ili barem nešto slično.

Jugosi su tada s Feralom rušili Hrvatsku državu, za koju je Hrvač – kad je trebalo – navukao i vojničke čizme, a ne samo bijelu kutu…Koliko točno svi ti luzeri drže do palog “narodnog heroja” može se najbolje iščitati iz komemorativnih govora u splitskom HNK. Umjesto o kakvom zgodnom biografskom podatku, člancima koji su njima ok, a meni odvratni ili epizodama koje su ih činile prijateljima, notorni Boris Dežulović inspiraciju za oproštaj od pokojnika pronašao je u Facebook objavi dr. Hrvoja Tomasovića!

Ili ih je doktor fakat pogodio izravno u srce ili je tuga Dežuloviću uskratila inspiraciju ili je riječ o običnoj zlouporabi jedne smrti u kvazi-političke i aktivističke, a prije svega reketaške svrhe…

Bit će da je od svega pomalo! I onda je Dežulović istisnuo gnojni prišt s vlastitog jezika – gori i od onog što na šupku dobiju oboljeli od majmunskih boginja: “Jeb*š Hrvatsku državu!” Da, to je jugoslavenski gad izrekao na komemoraciji u splitskom HNK! Za Dežulovića i okupljene koji nisu negodovali protiv njegovog riganja, Hrvatska država je “historijski savršeno sitna i nevažna”.

No, te riječi unezvjerenog Borisa Dežulovića nismo čuli u vijestima i dnevnicima. Takav odvratni diskurs namjerno je prešućen, jer bi poremetio lažnu sliku koju o pokojniku već danima stvaraju mediji koji preziru državu od koje očekuju pomoć kad je frka. Od koje – žive. A kako sada sami govore – zbog koje i umiru!Dežulović je još ranije napisao “J*bo vas Vukovar!”

Riječ je o gradu, koji je prvih dana okupacije posjetio na JNA tenku, u trenucima kad su “osloboditelji” već otpremali na Ovčaru ranjenike iz tamošnje ratne bolnice. Sad je otišao još nekoliko koraka dalje… I može mu biti! Jeb*š državu koja te plaća! Koja financira ‘Novosti’ u kojima pišeš! Koja ti dopušta ovako nakaradne ispade… Na kraju krajeva, nije tu Dežulović nikakav izuzetak. Osim što kao privilegiranog pacijenta, nije smio prozvati Milorada – kod kojeg je na kopanji…

I imbexovci su nastali na milijunskim dugovima hrvatskoj državi. Pitajte Linića i Šegona! Umjesto da zataji milijun eura i još bezobzirno poziva ljude na neplaćanje poreza, Babić je sve to mogao dati hrvatskom zdravstvu – pa bi i bolnica u Splitu možda bila efikasnija.

Umjesto da Dežulović dobiva honorare od Pupovčevih ‘Novosti’, osoblju hitne mogla bi se dati barem mala povišica? Kada je svojedobno Babić napravio nagodbu s DORH-om zbog milijunske porezne prijevare – morao je tražiti vezu…

Pokojniku, očito, nije smetalo primati honorar od poslodavca koji je odgovornost za vlastiti kriminal izbjegao “preko veze”… Jer – pokojnik je, kažu – bio pošten. I znam da će sada odmah spominjati stečaj jedne moje firmice, al’ bi se mogli neugodno iznenaditi kada uskoro shvate da do njega ne bi ni došlo da sam htio uzeti poticaje koje su u vrijeme koronakrize osmislili stožeraši i Vlada. Da sam uzeo – problema ne bih imao, ali bih ispao licemjer.

Drugo, svoj dug državi vraćam i on nije nastao smišljenom prijevarom kao kod sto puta većeg Babićevog lopovluka. Nastao je, paradoksalno, kao posljedica mog sukoba s jednim od glavnih protagonistima skandala na Vruji, s kojim je u sukobu bio – i pokojnik. Fakat čudno, nismo se cijepili, a u rijetkim slučajevima nailazili bismo na iste loše tipove s druge strane.

Ipak, nikako se ne mogu zamisliti na istoj strani s takvim likovima. Livnjak bi ’43. sigurno bio s tifusarima na Neretvi. Čast onim drugim Livnjacima, s kojima bih bio ja…

Babić? Njega kao da sam vidio kod Toleda ’36. S braćom branim Alcázar, a on napada s ušljivim internacionalnim huljama. I na kraju popuše!

Tako će biti i s napadima na mog brata Hrvoja Tomasovića. Bio bih zadnji nitkov kad bih ga se odrekao u bilo kojoj prilici. Nikad! I svaka čast Jandriću za napisanu istinu. Nemaju baš previše dodirnih točaka, a ljudskost je u kritičnim trenucima jedna od njih. U ovom trenutku Hrvoju više vrijedi jedan iskreni Ilijin post od tisuću mojih pohvala.

I tu su me opet razočarale pojedine desničarske pi*kice, kojima je doktor toliko pomogao u životu, a sada kukavički šute i čekaju rasplet događaja. ‘Najbrži korotničar’ (kako je jednog osebujnog ljubitelja skauta nazvao sam Babinjo) ovih se dana ljigavo šteka imbexu, a ništa bolja nije ni hrvatska ‘Milica Zavetnica’ – koja stereotipnim napadima na Njonjoa nastoji doći u milost lijevog mainstreama…

Priznajem da sam malo ljubomoran na Hrvoja. Ako me dojam ne vara – više nisam glavna meta imbexovaca i bahati doktor mi je preoteo tu prestižnu i nadasve ugodnu poziciju. Ne želim vjerovati da je sve tempirao namjerno! Ne, sigurno nije, iako se s njime nikada ne zna – posebno ako je poslušao savjete jednog kontroverznog psihijatra.

Kad napadaju dr. Tomasovića, ipak bi morali znati da napadaju hrvatskog najdoktora, a on je to postao prije par godina – po izboru pacijenata, a ne političke elite s kojom je često u sukobu. Objavili su javno čak i njegov telefonski broj. Prvo Babić, a onda i Mazzocco čija je žena uhljebljena u državnoj firmi – pa ko fol više ne piše za imbex…

Zamislite da je obrnuto i da njihovi brojevi osvanu na nekom fejs profilu?! Institucije bi odmah reagirale. “H”ND bi izdao ‘saopštenje’, a društvo za zaštitu pudlica izrazilo bi veliku zabrinutost jer stalni pozivi uznemiruju njihove kućne ljubimce! Zato ja neću objavljivati broj Matije Babića.

Prvo, ne znam jel’ u Vijetnamu pa da ne dobije preveliki račun. Kažu ljudi da se tamo naslikava pokraj nekih potoka i prebrojava mrtve iz rata protiv Amera. Nije mi drago što je Babić javno objavio Hrvojev broj, a s obzirom na to da će ga Dok tužiti, već vidim njegovu obranu na sudu: “Uvijek je dobro imati broj vrhunskog kirurga, zlu ne trebalo!

Kad krepam, siguran sam da će imbexovci – budu li do tada opstali – to znati s radošću priopćiti javnosti.

Vjerujem da će me propisno izgaditi, baš kao i za života – u svakoj prilici. Ne zamjeram im nimalo! Zbog toga ni oni nemaju pravo meni zamjeriti na teškim riječima iz ovoga teksta. Babiću, riknem li prije tebe – samo gazi!

A skoro sam umro (od smijeha) kad sam vidio face zgubidana s komemoracije u splitskom HNK; Dežulović pognute glave – koja kao da je na rubu eksplozije od silnog kmečanja, Markovina u knock downu – kao da mu je netko, umjesto vrhunskog ‘alžirca’, podmetnuo jeftinu travulju s Matejuške pa ne bi skočio na noge ni da je netko pustio ‘Hej Slaveni’, Tomić (veličanstveno važnog imena Ante) – s grčem na licu nalik onome kad ga je usred redakcije uhvatila čistačica, a u ruci nije imao olovku…

Fakat ih je pogodilo! Jedino nisam nigdje vidio Babića… A za to bi mogao biti kriv Puljak zato što još uvijek nije uveo izravni zrakoplovni let Hanoi – Split.

Na kraju, da ne bi bilo zabune, uz ovaj tekst namjerno nisam objavio neku od svojih brojnih fotografija s dr. Hrvojem Tomasovićem. To su već učinili imbexovci, kad su mi uzalud bacali udicu k’o nekom kretenu (a to je omiljeni izraz njihovog pokojnika), ja sam ipak strpljivo pričekao da ga pokopaju. S Hrvojem ću se slikati za desetak dana, kad se nađemo na janjetini.

Ovi “pošteni” koji već danima nariču nad neprocjenjivim gubitkom – vole otići u Esplanadu na branch. A mi “primitivni desničari” ne volimo branč, već s mlijekom majke usisali smo apetit za janjč. Zbog toga – Kara i Božan predlažu Hrašće. Bara Zadvarje, a Marin – Zelendvor. Robi voli Klis, Ivici je najbliži Benkovac… Ja bih najradije u Zdihovo.

Ma, gdje bili – paprčnjak je rezerviran za Hrvoja i imbexovci će fotografiju dobiti na vrijeme”, objavio je Velimir Bujanec.


Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •