U crnogorskim „Vijestima“ od 26. srpnja o. g., objavljen je tekst pod naslovom: „Još prodaju pet ratnih brodova: Kakav je status plovila Mornarice VCG koji su proglašeni viškom“, poznatog i Maxportalu dragog crnogorskog novinara Siniše Lukovića.
Uvaženi kolega Luković u tekstu navodi niz informacija o sudbini viškova naoružanja i vojne opreme u posjedu Vojske Crne Gore (VCG), o čemu je 24. srpnja o. g. raspravljala Vlada Crne Gore. Radi se o brojnim materijalno-tehničkim sredstvima naoružanja i vojne opreme (MTS NVO) nekadašnje JNA koja su se, kako to lijepo kaže kolega Luković, „zatekla na teritoriji naše države u junu 2006.“ Dakle, nakon raspada Državne zajednice Srbije i Crne Gore.
Potom Luković količinski i financijski (u dolarima i eurima) precizno navodi koliko je prodano „zatečenih“ MTS NVO u posjedu Ministarstva obrane CG od lipnja 2006. do lipnja 2025. godine, a koja su, u navedenom 19-godišnjem razdoblju, proglašena viškom.
Budući da kolega Luković u naslovu teksta posebno apostrofira „pet ratnih brodova“ i „status plovila Mornarice VCG“, koji ulaze u onaj manji dio diobene mase JNA na koji pravo vlasništva polaže Republika Hrvatska, u svom osvrtu zadržat ćemo se na istoj materiji.
Nekom drugom prilikom osvrnut ćemo se na ostatak većeg dijela diobene mase MTS NVO, po svim rodovima i službama JNA s prostora nekadašnje Vojnopomorske oblasti, koja su se, kako to kaže kolega Luković – „zatekla na teritoriji naše države“.
Dakle, zahvaljujući kolegi Lukoviću doznajemo da je na Vladi Crne Gore prezentiran podatak Ministarstva obrane CG kako su, u promatranom 19-godišnjem razdoblju, prodana ukupno „ … 34 plovna objekta (te) 11 stavki opreme i rezervnih dijelova od plovnih objekata i radioničke opreme. (…) Za prodate plovne objekte i rezervne dijelove za njih, ugovorene cijene bile su 2.085.309,16 eura i 529.900 dolara, od čega je do danas naplaćeno 99,85 posto.“
Budući da je kolega Luković utjecajan novinar grehota bi bila prepričavati njegov tekst pa ga citiramo u dijelu koji se odnosi na, u naslovu apostrofiranih „pet ratnih brodova“ i „status plovila Mornarice VCG“.
Luković navodi da je nedavno crnogorska Vlada: “… razmatrala i informaciju o rješavanju statusa preostalih plovila Mornarice VCG koji su proglašeni viškom i godinama se nalaze van operativne uporabe: raketnih topovnjača RTOP-404 i RTOP-406, velikih patrolnih brodova P-33 i P-34, i pomoćnog transportnog broda – oružara PO-91, te rezervnih dijelova za te brodove.
U tom materijalu navodi se da je Ministarstvo, po zaključku Vlade iz aprila 2023., bilo u obavezi da sprovede postupak prodaje dvije raketne topovnjače tipa „Rade Končar“ po početnoj cijeni od 1,05 milijuna eura, i pomoćnog broda – oružara tipa ‘Lubin’ po početnoj cijeni od 261.255 eura. Međutim, ni nakon sprovedena dva javna poziva za prodaju ovih brodova, nije bilo zainteresiranih, a kupac se nije našao ni nakon druga dva postupka, nakon što su početne cijene umanjene za 30 posto.
Dva najveća i najjača ratna broda Mornarice VCG – P-33 i P-34 (nekadašnje raketne fregate tipa ‘Kotor’), po zaključku Vlade iz 2019. trebalo je da budu prodati, ali se to nije desilo, pa ta dva broda od po 1.490 tona, dužine 92 metra, naoružana artiljerijskim i raketnim protubrodskim, protuzračnim i protupodmorničkim naoružanjem, godinama nepomično leže i propadaju na mrtvom vezu u vojnom dijelu Luke Bar.
‘U ovom periodu spomenuti plovni objekti nisu prodati, a razmatrane su i razne mogućnosti za razmjenu po principu ‘staro za novo’, bez pozitivnog rješenja. Imajući u vidu da su brodovi dugi niz godina bez posade, bez adekvatnog održavanja, kao i da su izloženi atmosferskim utjecajima koji dovode do ubrzanog procesa dubinske korozije i povećavaju mogućnost potonuća, ministarstvo je angažiralo nezavisnog procjenitelja za novu procjenu … Procjena je izvršena na način koji omogućava prodaju plovnih sredstava u viđenom stanju, kao i mogućnost prodaje plovnih sredstava kao koristan otpad (sekundarne sirovine)’, piše u informaciji koju je razmotrila Vlada, bez navođenja iznosa na koji su, nakon najnovijeg angažmana vještaka, procijenjena dva najveća ratna broda koja su ikada vila zastavu Crne Gore.“
Bio je ovo podulji citat najzanimljivijeg dijela Lukovićevog teksta koji se odnosi na trenutačno stanje u Mornarici VCG, a koje je ovaj vrsni novinar, hrvatskog podrijetla i čvrste projugoslavenske orijentacije, sjajno opisao. Iz ovog teksta vidi se sav jad i bijeda u kojoj se nalazi Mornarica VCG, a što u svakom normalnom čovjeku izaziva osjećaj mučnine.
Posebno je emotivan, ma koliko to profesionalno skrivao, kolega Luković, čiji su hrvatski preci bili vrsni pomorci, a neki i admirali Bokeljske mornarice. Kao osoba otvoreno projugoslavenske orijentacije ne podnosi one “lopine” iz bivše crnogorske političke nomenklature koje su, držeći više od 20 godina svu vlast u državi, dovele tu mornaricu na „prosjački štap“.
Naime, stanje Mornarice VCG je danas takvo da na „… dva najveća ratna broda koja su ikada vila zastavu Crne Gore“ više se ne može okačiti ni crnogorska zastava!
Nažalost, u doglednoj budućnosti gospodin Mandić neće imati s čime zaploviti na otvoreno more i, recimo, baciti vijenac kod Krfa u Plavu grobnicu srpskih vojnika iz Prvog svjetskog rata!
Preostale ruzinave brodove više nitko ne želi kupiti, ni po cijeni furde / staroga željeza. Svi znaju da se radi o otetim hrvatskim brodovima i da crnogorski trgovci nemaju čiste vlasničke papire. Gospodo, što ste prodali – prodali ste! Više ni Arapi ne kupuju što su kupovali!
Da ste se na vrijeme obratili obitelji Trotter (Mućke) Del Boy bi već utrapio nekome pola flote, a drugu polovicu bi sigurno prodao Sir Oliver, po uhodanom principu: Halo Bing, kako brat?
Šalu po strani! Kolega Luković pažljivo bilježi da su na Vladi Crne Gore spominjana: „… preostala plovila Mornarice VCG koja su proglašena viškom i godinama se nalaze van operativne uporabe: raketne topovnjače RTOP-404 i RTOP-406, veliki patrolni brodovi P-33 i P-34, i pomoćni transportni brod – oružar PO-91.“
Svi navedeni ratni brodovi bazirali su u Hrvatskoj; raketne topovnjače: RTOP-404 „Hasan Zafirović – Laca“ i RTOP-406 „Ante Banina“ vođene su na Flotnoj listi u Splitu, kao i VPBR-33 „Kotor“ i VPBR-34 „Pula“; a pomoćni transportni brod – oružar PO-91 „Lubin“ vođen je na Flotnoj listi u Šibeniku.
U tekstu kolege Lukovića spominju se traženi iznosi na tenderima za raketne topovnjače od po 1,05 milijuna eura za svaku, a za PO-91 „Lubin“ 261.255 eura. Naravno da traženi iznosi nisu postignuti! Ilustracije radi, kako bi čitaoci stekli sliku o tome koliko su navedeni oteti hrvatski ratni brodovi upropašteni i obezvrijeđeni navest ćemo podatak da su isti na dan 31. prosinca 1990. godine procijenjeno vrijedili: RTOP-404 vrijedio je 22,4 milijuna US dolara; RTOP-406 vrijedio je 24 milijuna USD, a PO-91 „Lubin“ vrijedio je 11,6 milijuna USD.
Podaci za VPBR-ove su još puno porazniji. Vrijedili su između 135 i 142 milijuna USD, a sada će Crnogorci biti sretni ako isti budu prodani „… kao koristan otpad (sekundarne sirovine)“.
Obrazlažući zašto navedeni brodovi do sada nisu prodani kolega Luković ne spominje problem čistih vlasničkih papira. Naime, staro trgovačko pravilo glasi da se ukradena roba prodaje „na crno“ po znatno nižim cijenama! Protupravno oduzimanje plovnih sredstava JRM-a s teritorija Republike Hrvatske kolega Luković očito ne vidi kao problem i nikada tu činjenicu nije spominjao u svojim tekstovima. Kao da se ista nikada nije ni dogodila!
Luković jedino točno uočava samo tehnički aspekt problema, navodeći: „… da su brodovi dugi niz godina bez posade, bez adekvatnog održavanja, kao i da su izloženi atmosferskim utjecajima koji dovode do ubrzanog procesa dubinske korozije i povećavaju mogućnost potonuća.“ Narod bi rekao: oteto – prokleto! Kakva pomorska tradicija – takvi i rezultati!
Ne može netko tko je do Berlinskog kongresa (1878.) gledao more s planina imati pomorsku tradiciju, ali može, s istom lakoćom s kojom je prisvojio hrvatsku flotu, prisvojiti i pomorsku tradiciju hrvatskog naroda u Boki. No, to je neki drugi problem o kojem smo već puno puta do sada pisali, ali u značajnoj mjeri objašnjava sadašnje teško ruzinavo stanje otetih hrvatskih plovnih sredstava koja crnogorska strana godinama uzaludno nastoji prodati.
Zaključno, hvala kolegi Lukoviću koji je obavio svoju novinarsku zadaću prenijevši nam što je bilo na Vladi Crne Gore. Stoga, kroz prizmu materije koju je Ministarstvo obrane CG nedavno podastrlo Vladi CG, osvrnimo se na moguće konzekvence po crnogorske pristupne pregovore za ulazak u Europsku uniju.
Krenimo redom
Crna Gora postala je 29. članicom NATO-a 5. lipnja 2017. godine. Prije toga dala je pismena jamstva kako će s Republikom Hrvatskom riješiti sva neriješena bilateralna pitanja, poput, primjerice, utvrđivanja prava vlasništva nad školskim brodom „Jadran“. Naravno, ništa od toga Crna Gora nije ispunila.
Sagledavši ponašanje i postupke svih dosadašnjih crnogorskih vlada, uključujući i ovu, redakcija Maxportala smatra kako Crnoj Gori ne bi trebalo omogućiti pristup u Europsku uniju sve dok ova, ili neka buduća Vlada CG, „urbi et orbi“, prije svega svojim građanima, a potom i cijeloj Europskoj uniji, ne objasni kako se gotovo cjelokupna flota, koja je prethodnih 45 godina bazirala na teritoriju jedne druge republike, a sada suverene države, „zatekla“ u 6-7 ratnih mjeseci na teritoriju Crne Gore!
Kako je moguće da je država, koja je u savezni proračun za obranu izdvajala tek 1,9 % sredstava, povećala broj ratnih plovila u svom posjedu sa 17 plovila sredinom 1991. na 182 plovila krajem svibnja 1992. godine?
Redakcija Maxportala smatra kako Hrvatsku uopće ne bi trebalo zanimati tko je, kada, kako, s kime i pod kojim kondicijama prodavao plovila i druge diobene stavke iz diobene mase JRM-a na koja pravo vlasništva polaže Republika Hrvatska.
Pouzdano znamo da to nisu bila samo „34 plovna objekta“, kao niti da je zarađeno samo 2 milijuna eura i 530.000 dolara. Stvarne brojke prodanih plovnih objekata značajno su veće, kao i ukupno zarađeni financijski iznosi. Gdje je završio novac time se neka bave za to nadležna tijela vlasti u Crnoj Gori.
Ono što smatramo da bi Republika Hrvatska trebala što prije poduzeti odnosi se na javno podastiranje utemeljenih analitičko-dokumentacijskih podloga na temelju kojih bi Hrvatska trebala Crnoj Gori ispostaviti obeštećujući zahtjev za otetu vojnu imovinu! Koliko će taj iznos biti visok i koji će obuhvat diobene mase sadržavati ovisi o procijeni Vlade RH! Ista će o tome javno istupiti kada ocijeni da je za to nastupio najpovoljniji politički trenutak.
Do tada predlažemo Vladi Crne Gore da žurno u dnevni red svojih sjednica uvrsti i točku sukcesije vojne imovine i utvrđivanja prava vlasništva nad školskim brodom „Jadran“. Samo tako mogu pred vlastitim građanima, ali i međunarodnom zajednicom opravdati mantre koje uporno šire o maloj, ali časnoj i poštenoj državi koja, gle čuda, rasprodaje tuđu imovinu „zatečenu“ na vlastitom teritoriju! Loše eufemizam za krađu.
Gospodo Crnogorci, pređite s riječi na djela, za početak – vratite susjedima ono što ste „zatekli“ na svom teritoriju, a što nikada nije plaćeno novcem vaših poreznih obveznika! Samo tako neće vam se dogoditi da EU do daljnjeg – „gledate s brda“!
M. Marković/Foto: Press
