Crnogorci ljuti: Žele nas poniziti, Skupštinu su zakazali na tužan datum za Crnu Goru

studeni 11, 2020 maxportal
Share Button

Socijaldemokratska partija Crne Gore poziva predsjednika Skupštine Crne Gore Aleksu Bečića, da pomjeri datum sjednice Skupštine Crne Gore na kojoj je planiran izbor Vlade Crne Gore.



Skupština je zakazana  za 24. studenog, a to je datum kad je 1918. godine na tzv. Podgoričkoj skupštini potvrđena okupacije Crne Gore od strane Srbije. Prethodno je srbijanska vojska pobila najveći broj legalno izabranih zastupnika i dovela pročetničke delegate koji su potvrdili okupaciju Crne Gore od strane beogrdskog režima.

“Voljom parlamentarne većine DF/SNP, Demokrate i URA, (proruskih i prosrpskih stanaka, op. a.)  određen na isti datum na koji je Crna Gora poslije vjekova postojanja ukinuta kao država na nelegalnoj i nelegitimnoj Podgoričkoj skupštini 1918. godine, kazao je Bojan Zeković, član GO SDP.

“Izbor nove Vlade najavljivan je kao demokratski iskorak i korak naprijed, što je i trebalo biti – jer je promjena vlasti na izborima suština demokracije, ali sve viđeno nakon izbornog dana jasno pokazuje povratak u devedesete. I nesretni izbor datuma sjednice bi se mogao promatrati kao nenamjerna greška, kada bi bio izoliran slučaj, a ne samo jedna u nizu poruka vrijeđanja i negiranja Crne Gore, njene državnosti i građanskog i multietničkog karaktera”, naveo je Zeković.

“Negirate državu čijom Skupštinom predsjedate”

Kako je istakao, identitetski karakter buduće Vlade je jasno demonstriran prijedlogom u oblast i prosvjete i kulture.

“Sve što smo mogli čuti i vidjeti o svjetonazorima buduće Vlade pokazuje, usprkos naglašenoj potrebi da joj se da šansa, da izlazimo iz okvira naših tradicionalnih ideoloških razlika i ulazimo u period gdje će očigledno biti neophodno boriti se i za elementarnu normalnost življenja”, kazao je Zeković.

On vjeruje da će se Bečić suglasiti da je izbor datuma krajnje neprimjeren i uvredljiv za državu čijom Skupštinom predsjeda.

“Zbog toga Vam se, vjerujući da i Vi imate potrebu da se ogradite i prikrijete takav karakter Vlade, obraćamo inicijativom, prije nego i formalno pošaljete saziv, da pomjerite najavljeni datum koji ima jasnu poruku negiranja države čiji ste predsjednik Skupštine. Izražavamo spremnost za bilo koji drugi datum prije i kasnije, koji odgovara novoj parlamentarnoj većini”, zaključio je Zeković.

Podgorička skupština

Podgorička skupština ili “Velika Narodna Skupština Srpskog Naroda u Crnoj Gori” se održavala između 24. studenog i 29. studenog 1918. godine. Na njoj je donesena sporna odluka o zbacivanja s prijestolja kralja Nikole I, Petrovića Njegoša i  ujedinjenju Kraljevine Crne Gore i Kraljevine Srbije pod dinastijom Karađorđevića, 26. studenog 1918. godine

Tom odlukom skupštine Kraljevina Crna Gora de facto prestaje postojati i postaje dio Srbije to jest Kraljevine SHS. Reakciju crnogorskog naroda, navodno “oduševljenog prisajedinjenjem” nije trebalo dugo čekati. Naoružana srpska strana u Crnoj Gori će s oko 10.000 bojovnika opskrbljenih teškim naoružanjem spremno dočekati 21. prosinca 1918. godine (6. siječnja 1919. po gregorijanskom kalendaru) i Božićnu pobunu zagovornika nezavisnosti.

Iako je neovisna Crna Gora de facto prestati postojati 1918. godine vlade Antante će još godinu-dvije priznavati nezavisnost te države tako da će njeni predstavnici biti pozvani čak i na Versajsku konferenciju 1919. gdje će držati govore s ciljem dobivanja podrške za nezavisnu Crnu Goru.

Božićni ustanak

Božićna pobuna, organizirana uoči Božića 1919. (u prosinac 1918. po Gregorijanskom kalendaru), uvod je u oružani otpor dijela Crnogoraca protiv srpske okupacije i odluke nelegalne Podgoričke skupštine o prisajedinjenju Kraljevine Crne Gore Kraljevini Srbiji.

Unatoč činjenici da je zamišljena na širokoj osnovi, Božićna pobuna nije, za crnogorske ustanike, dala očekivane rezultate. No, oružani otpor srpskoj vlasti i njihovim pristašama u Crnoj Gori, potrajao je različitim intezitetom do 1929. godine. Sukobi u Crnoj Gori, inicirani Božićnom pobunom, prvi su i – u vrijeme njihova trajanja – jedini primjer masovnoga oružanoga otpora srpskoj politici u Kraljevini SHS.

Broj ubijenih, ranjenih, uhićenih, osuđenih i interniranih crnogorskih domoljuba dostigao je do 5.000, dok je veliki broj domova i matrijalnih dobara uništen.

Nikola I. Petrović ( Njeguši, Crna Gora, 19. listopada 1841. – Antibes, Francuska, 1. ožujka 1921.), sedmi i posljednji državni poglavar iz crnogorske dinastije Njegoš. Na prijestolju je bio od 1860. do 1921. godine, kao knjaz, a od 1910. i kao kralj, i za Crnogorce je bio neprikosnoveni gospodar

Pod njegovom je upravom crnogorska država 13. srpnja 1878. na Berlinskom kongresu dobila međunarodno priznanje i od onih država Europe koje je dotad nisu priznavale. Nakon višestoljetne izolacije, Crna Gora je oružanim i diplomatskim putem tada silno uvećala svoj teritorij i izbila na Jadransko more – Crnogorsko primorje.

Kad je crna Gora 1916. kapitulirala kralj Nikola se s Vladom i Dvorom sklonio u Francusku, u egzil iz kojeg se nikada nije vratio. Unatoč vojnim (Božićna pobuna i crnogorski komitskim pokretom koji je potrajao do 1929. godine) i pokušajima crnogorske diplomacije na Versajskoj konferenciji, Crna Gora nije uspjela povratiti svoj međunarodno-pravni suverenitet izgubljen krajem 1918. okupacijom i aneksijom koje je izvršila Kraljevine Srbije.

General Janko Vukotić

Nakon Podgoričke skupštine neki od crnogorski časnika stali su na stranu Beograda, trudili se biti većim Srbima od samih Srba i nanositi veliko zlo crnogorskom narodu. Kralj Nikola javno se odrekao se nekad svog miljenika generala Janka Vukotića.

General Janko Vukotić, jedan od crnogorskih junaka iz Balkanskih ratova, čovjek koji je slomio srpsku urotu 1907. i pokušaj ubojstva kneza Nikole, (Bombaška afera), 1918. godine je ( zaboravivši na čojstvo i junaštvo) dao je novu prisegu kralju Petru I. Karađorđeviću i kasnije dobio čin armijskog generala u Vojsci Jugoslavije. ( Čojstvo je u crnogorskoj tradiciji braniti druge od sebe, a junaštvo braniti sebe od drugih).

General  Vukotić bio je u srodstvu sa kraljevskom obitelji Petrović-Njegoš, točnije sa crnogorskom kraljicom Milenom Petrović-Njegoš, rođenom Vukotić, a nakon što potpisao lojalnoj beogradskom dvoru crnogorski kralj Nikola iz Pariza mu je uputio stihovni telegram:

Mislio sam, vale čoče, da si uzor sa visina, a ti evo sada služiš srbijanskog ciganina. Pod tvojim skutom sada crnogorska sela pale, sramim te se, ne bilo te, nevaljali đenerale. Nikola Petrović I.”  (Citirano po Drago Kastratović: “Vrhovi i ponori crnogorskog identiteta“, Hrvatska sveučilišna naklada Zagreb 2005.)

Nikola I. je umro u Francuska 1921., (Antibes kraj Nice), a pokopan je, uz sve kraljevske počasti i mnoštvo svijeta, u ruskoj crkvi u San Remu (Italija).

Njegovi i posmrtni ostaci njegove supruge kraljice Milene Petrović će, uz najviše državne počasti, 1989. vraćeni su i pokopani na Cetinju, u Dvorskoj crkvi na Ćipuru.

U Crnoj Gori usvojen zakon kojim se sva imovina oduzeta Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi nakon ukidanje njena autokefalnosti 1918.,  a koju je kralj Aleksandar dodijelio Srpskoj pravoslavnoj crkvi, vrati državni Crnoj Gori kao kulturno blago. Nova prosrpska većina najavila je ukida je tog Zakona.

Crnogorska pravoslavna Crkva, sa sjedištem u prijestolnici Cetinje, obnovljena je u listopadu 1993. godine.

Marko Marković/Foto: YouTube

 

Komentari
Share Button