Podržavam povratak školskog broda “Jadran” u Republiku Hrvatsku. Ne iz neprijateljstva prema Crnoj Gori, ne iz nepoštovanja prema Tivtu i Boki, već zato što vjerujem da patriotizam bez pravednosti postaje demagoško očuvanje imovine.
Crna Gora neće dokazati svoju državnost držeći pod svaku cijenu brod izgrađen u državi u kojoj nije postojala kao samostalna cjelina i koji joj je ostao tijekom raspada Jugoslavije i rata protiv Hrvatske.
Za mene “Jadran” nije autentičan simbol crnogorske pomorske državnosti. Kada je izgrađen, nije bilo samostalne Crne Gore. Kada je ostao u Tivtu, crnogorsko vodstvo politički je podržavalo kampanju JNA na dubrovačkom području.
Brod nije napadao Hrvatsku. Nije granatirao Dubrovnik, nije prevozio jedinice u Konavle, a njegova posada nije bila dio ratnih operacija. Rastavljen je u tivatskom Arsenalu. Ali njegovo zadržavanje nakon remonta ne može se odvojiti od povijesnog trenutka u kojem se dogodio.
Dok se “Jadran” gradio, Konavle su gorjele, Dubrovnik je granatiran, hrvatska imovina je pljačkana, stoka odvožena, oprema demontirana, a povjerenje između Crne Gore i Hrvatske uništeno. Kada je rat završio, brod nije vraćen u operativnu bazu iz koje je poslan na remont. Ostao je pod kontrolom Savezne Republike Jugoslavije, a neovisna Crna Gora ga je 2006. godine prihvatila kao dio svoje vojne imovine.
Dakle, posljedica raspada i rata pretvorena je u državnu imovinu, a neriješeno pitanje u nacionalni simbol.
Ne tvrdim da jedan jedrenjak može nadoknaditi ratnu štetu. Ne prihvaćam ni kolektivnu krivnju crnogorskog naroda. Tvrdim nešto drugo. Država koja želi biti moralno zrela mora razlikovati ono što kontrolira od onoga što joj povijesno i etički pripada. Crna Gora će više dokazati vraćanjem spornog broda nego njegovim zadržavanjem pod svaku cijenu.
Crna Gora koje nije bilo
Da bismo govorili o „Jadranu“, moramo se vratiti u 1918. godinu i točno navesti što se dogodilo s crnogorskom državom. Kraljevina Crna Gora ušla je u Prvi svjetski rat kao međunarodno priznata država, saveznica sila Antante. Nakon rata nije obnovila svoj puni državni život. Takozvana Velika (ilegalna) narodna skupština Srpskog naroda u Crnoj Gori, poznata kao Podgorička skupština, sastala se od 24. do 29. studenog 1918.
Dana 26. studenog donijela je četiri odluke.
Odlukama Podgoričke skupštine ukinuta je dinastija Petrović Njegoš, Crna Gora je ostala bez vlastitog međunarodnog subjektiviteta, a njezin teritorij uključen je u novu državu pod dinastijom Karađorđević. Skupština Crne Gore je 2018. godine proglasila te odluke ništavnima, navodeći da Podgorička skupština nije legalna institucija Crne Gore, da nije legitimno konstituirana na temelju slobodno izražene volje građana te da je služila kao instrument državnog udara.
Kada je “Jadran” naređen 1930., porinut 1931. i pušten u službu 1933., Crna Gora nije postojala kao neovisna država. Njezin teritorij bio je dio Kraljevine Jugoslavije, a od 1929. bio je u Zetskoj banovini. Zeta banovina nije predstavljala obnovu crnogorske državnosti. Bila je to administrativno područje Kraljevine Jugoslavije, šire od područja današnje Crne Gore, bez crnogorskog međunarodnog subjektiviteta.
Stoga moramo konstatirati činjenicu koju nikakva svečanost, remont ili kasnija investicija ne mogu promijeniti. “Jadran” nije nastao odlukom crnogorske države, nije projektiran za crnogorsku mornaricu, nije plaćen iz crnogorskog proračuna i nije porinut pod crnogorsko-neretvanskom zastavom. Crna Gora ne može izvoditi svoje izvorno nacionalno pravo na ovaj brod iz vremena njegove izgradnje.
Hrvatska nije bila neovisna država ni 1933. godine. Stoga se hrvatska tvrdnja ne bi trebala temeljiti na naknadnom proglašenju “Jadrana” hrvatskim državnim brodom iz vremena kada takva država nije postojala. Hrvatski argument je puno jači. Počiva na povijesnom kontinuitetu hrvatskih pomorskih institucija, gradova, stručnjaka, zapovjednika, učitelja i kadeta koji su desetljećima oblikovali život ovog jedrenjaka.
Hrvatska veza nije nastala jučer
Inicijativu za kupnju školskog jedrenjaka pokrenula je “Jadranska straža”, organizacija osnovana u Splitu, gdje se nalazilo i njezino sjedište. Brod je projektirao inženjer Josip Škarica iz Rijeke. Svečana primopredaja održana je u Splitu 6. rujna 1933.
Financiranje nije bilo isključivo hrvatsko. Novac se prikupljao u raznim dijelovima Kraljevine Jugoslavije, dok je najveći dio sredstava osigurala tadašnja država. Tu činjenicu treba priznati. Međutim, podrijetlo novca nije jedina mjera povijesne pripadnosti školskog broda. Brod ne čine samo čelični trup, jarboli i račun iz brodogradilišta. Njegov identitet stvaraju luke iz kojih isplovljava, škole kojima služi, učitelji koji na njemu prenose znanje i generacije mornara koje odrastaju na njegovoj palubi.
Desetljećima je “Jadran” bio vezan uz pomorske vojne škole i ustanove u Gružu, Dubrovniku, Šibeniku, Puli, Divuljama i Splitu. Na njegovoj palubi nisu se školovali samo Hrvati, već i kadeti iz različitih dijelova Jugoslavije. Međutim, njegovu obrazovnu i operativnu biografiju uvelike su oblikovale ustanove na današnjoj hrvatskoj obali. Neposredno prije odlaska na svoj posljednji jugoslavenski remont, brod je bio baziran u Lori kod Splita.
Hrvatska veza s “Jadranom” nije politički konstrukt koji je nastao nakon 1991. godine. Stvarala se desetljećima u Splitu, Gružu, Dubrovniku, Šibeniku, Puli, Divuljama i Lori. Stvarali su je hrvatski mornari, časnici, inženjeri, učitelji i kadeti. U ovom sporu Hrvatska ne traži od Crne Gore da joj da tuđu povijest. Traži povrat broda čiji je život duboko vezan uz njezinu obalu i koji je iz Splita poslan na popravak s kojeg se nikada nije vratio.
Istovremeno, Tivat ima veliko i časno mjesto u povijesti broda. 16. srpnja 1933. godine, po dolasku iz Njemačke, “Jadran” je prvi put uplovio u Tivat. Tivatski Arsenal bio je njegova najvažnija baza za popravak. Nakon Drugog svjetskog rata, kada je brod vraćen iz Venecije u teškom stanju, tivatski i splitski brodograditelji sudjelovali su u njegovoj obnovi. Kasnije su se u Tivtu obavljali veći popravci.
Tivatski inženjeri, brodograditelji, električari, stolari, predradnici i mornari više su puta produžavali vijek trajanja “Jadrana”. Njihov doprinos mora ostati trajno zabilježen i poštovan. Ali zasluge za obnovu i održavanje ne poništavaju hrvatski pomorski kontinuitet. Tivat zaslužuje zahvalnost. Hrvatska zaslužuje povratak broda.
Simbol zemalja koje su nestale u krvi
“Jadran” je služio dvjema Jugoslavijama, od kojih su obje nestale u ratovima.
Kraljevina Jugoslavija razbijena je 1941. pod utjecajem okupacije. Njezin kraj pratio je unutarnji rat, masovni zločini, progoni i bratoubilačko krvoproliće. Socijalistička Jugoslavija raspala se pola stoljeća kasnije u ratovima, opsadama, etničkom nasilju, uništavanju gradova i protjerivanju stanovništva.
To ne znači da je sva baština tih zemalja bez vrijednosti. Antifašizam, zajednički kulturni prostor, pomorsko znanje i rad generacija zaslužuju poštovanje. Ali vojni brod dviju nestalih Jugoslavija ne može se jednostavnim nasljeđivanjem pretvoriti u izvorni simbol neovisne Crne Gore. Pogotovo ne kada je njegov boravak u Tivtu izravno povezan s raspadom druge Jugoslavije i ratom u kojem je tadašnje crnogorsko vodstvo politički podržalo kampanju JNA protiv Hrvatske.
Crna Gora ne treba simbole čija pripadnost proizlazi iz mjesta gdje ih je rat zatekao. Trebaju joj simboli koje je sama stvorila pod svojom zastavom, za svoje škole, mornaricu i buduće generacije.
Iz Lore na remont, iz remonta u spor
Dana 15. listopada 1990. godine, “Jadran” je iz Lore poslan u Arsenal “Sava Kovačević” u Tivtu na veliki remont i rekonstrukciju. U to vrijeme, Hrvatska i Crna Gora bile su republike iste države. Brod nije otet po dolasku u Tivat. Remont je bio stvaran, planiran i opsežan. Kada su počeli otvoreni sukobi, jedrenjak je već bio rastavljen.
To treba naglasiti jer moralni stav ne smije biti utemeljen na netočnoj tvrdnji. “Jadran” nije ratni plijen u klasičnom smislu i nije sudjelovao u napadu na Hrvatsku.
Ali ostaje još jedna, jednako važna činjenica. Nakon završetka radova, brod nije vraćen u operativnu bazu iz koje je poslan. Ponovno je bio u službi 1993. godine, dok je formalni zapis o završetku remonta potpisan krajem 1994. godine. Do tada je država koja ga je poslala u Tivat već bila devastirana ratom. Brod je ostao pod kontrolom nove Savezne Republike Jugoslavije.
Da nije bilo raspada države i rata, redovan tijek službe sugerira da bi se nakon remonta vratio u Loru. Ovo nije odluka međunarodnog suda. Ovo je logičan zaključak izveden iz njegove tadašnje osnove, namjene i planirane prirode radova.
Kada je 2006. godine ponovno stekla neovisnost, Crna Gora je prihvatila “Jadran” kao brod svoje mornarice. Od tada ulaže u njegovo održavanje i koristi ga za obrazovanje učenika, studenata i pripadnika Crnogorske vojske.
Ta ulaganja treba priznati i točno evidentirati. Međutim, dva desetljeća crnogorskog održavanja ne mogu poništiti šest desetljeća njegove povezanosti s hrvatskom obalom niti riješiti okolnosti pod kojima je ostao u Tivtu. Dugotrajan posjed ne rješava način na koji je posjed nastao.
Hrvatska branila svoj dom
Ne povezujem “Jadran” s Dubrovnikom kako bih brod pretvorio u ratnu odštetu. Povezujem ih jer se njegov boravak u Tivtu dogodio u vrijeme kada je crnogorska državna politika doživjela moralni slom.
Poštivanje Hrvatske znači priznavanje jednostavne istine. Hrvatska nije napala Crnu Goru na dubrovačkom području. Branila je svoj teritorij, stanovništvo, Konavle, Dubrovnik i kulturnu baštinu svjetskog značaja od formacija JNA koje su se prema njoj kretale s crnogorskog teritorija.
S područja Crne Gore, prema Konavlima i Dubrovniku poslane su jedinice JNA, popunjene rezervistima mobiliziranim u Crnoj Gori. Stručna komisija Ujedinjenih naroda dokumentirala je da je bojna JNA raspoređena na položajima iznad Dubrovnika imala otprilike 800 do 1000 pripadnika. Oko polovice bili su rezervisti iz Crne Gore i Bosne i Hercegovine. Ova je jedinica intenzivno sudjelovala u bombardiranju Dubrovnika 6. prosinca 1991.
Tijekom napredovanja i okupacije dubrovačkog područja spaljivane su kuće, uništavana su sela, pljačkana hrvatska imovina, odvođena stoka, demontirana oprema i uništeno gospodarstvo. Pljačka nije ratna anegdota. Paljenje hrvatske kuće nije incident. Oduzimanje imovine iz naselja Ćilipi, Konavle i Dubrovnik nije neodgovornost nekolicine vojnika koji nisu imali nikakvo značenje za zemlju iz koje su došli.
Haški sud nije osudio Crnu Goru kao državu niti crnogorski narod. Utvrdio je individualnu kaznenu odgovornost ljudi iz zapovjednog lanca JNA. Pravomoćne presude protiv Pavla Strugara i Miodraga Jokića potvrdile su činjenice o nezakonitom granatiranju Dubrovnika, napadima na civile i civilne objekte, uništavanju koje nije bilo opravdano vojnom nuždom i oštećenju kulturne baštine Starog grada.
Ove presude nam ne dopuštaju da napad na Dubrovnik predstavimo kao nesporazum, propagandnu konstrukciju ili opravdanu vojnu operaciju. Hrvatski građani branili su svoje domove, svoj grad i svoje pravo da odlučuju o budućnosti svoje zemlje.
Ne pripisujem kolektivnu krivnju crnogorskome narodu. U Crnoj Gori je bilo ljudi koji su odbili mobilizaciju, protivili se ratu, prosvjedovali i sačuvali ljudsko dostojanstvo u opasnom vremenu. Upravo zbog njih današnja Crna Gora mora otvoreno progovoriti. Odgovornost snose tadašnji politički vrh, zapovjedne strukture JNA, jedinice i pojedinci koji su sudjelovali u napadima, podmetanju požara, pljački i prikrivanju počinjenih djela.
Godine 2000. Milo Đukanović se u Cavtatu ispričao građanima Hrvatske, posebno Dubrovnika i Konavala, za patnju i materijalne gubitke koje su prouzročili pripadnici JNA iz Crne Gore. Godine 2005. dogovorena je novčana restitucija za stoku odvedenu iz Konavala. Godine 2023. crnogorska vlada objavila je da je pronađena oprema aerodroma za koju se sumnja da je odnesena iz Ćilipa.
Isprika je učinkovita samo kada je prati postupak. Povrat “Jadrana” ne bi podmirio ratni dug, ali bi pokazao da Crna Gora razumije hrvatsku patnju i okolnosti u kojima je brod ostao na njezinom teritoriju.
Zakon nije riješen, moguća je moralna odluka
Ne tvrdim da je međunarodni sud presudio da “Jadran” pripada Hrvatskoj. Takva presuda ne postoji.
Aneks A Sporazuma o sukcesiji SFRJ predviđa teritorijalni princip za pokretnu državnu imovinu, ali izdvaja vojnu pokretnu imovinu i zahtijeva posebne sporazume između zainteresiranih država sljednica. Za imovinu JNA koja se koristi u civilne svrhe predviđen je teritorijalni princip. Budući da je “Jadran” vojni brod s namjenom obuke, Hrvatska i Crna Gora imaju različita pravna tumačenja.
Crna Gora se poziva na lokaciju gdje se brod nalazio u vrijeme raspada države, podjelu imovine sa Srbijom, ulaganja u održavanje i trenutnu obrazovnu ulogu broda. Hrvatska se poziva na svoju operativnu bazu u Lori, desetljetni odnos s hrvatskim pomorskim institucijama, poseban režim za vojnu imovinu i činjenicu da brod nije vraćen nakon remonta.
Pravni spor nije riješen. Ali neriješeni zakon ne znači da su sve moralne okolnosti jednake. Crna Gora ne mora čekati sudski poraz da bi postupila časno. Može sklopiti sporazum s Hrvatskom kojim će priznati povijesnu težinu hrvatskog zahtjeva i dobrovoljno vratiti brod. To ne bi bilo izvršenje nepostojeće presude. To bi bio čin političke zrelosti.
Vratite brod Hrvatskoj, priznajte čast Tivta
Hrvatska ne traži od Boke da se odrekne svoje veze s “Jadranom”. Traži povrat broda koji je s hrvatske obale poslan na popravak i koji se nikada nije vratio zbog raspada države i rata.
Zalažem se da Crna Gora i Hrvatska sklope međudržavni sporazum o povratku “Jadrana”. Sporazum bi trebao priznati dokumentirana ulaganja Crne Gore, ključnu ulogu tivatskog Arsenala i doprinos bokeljskih majstora koji su obnovili i održavali brod. Hrvatska bi trebala omogućiti buduće zajedničke školske plovidbe i mjesta za učenike, studente i kadete iz Crne Gore.
Primopredaja bi se mogla održati u Tivtu, gradu koji je čuvao brod, a doček u Splitu, gradu iz kojeg je potekla inicijativa i iz čije je Lore brod krenuo na svoj posljednji jugoslavenski remont. To ne bi bila ceremonija pobjednika i gubitnika. To bi bila potvrda da Hrvatska i Crna Gora mogu riješiti teško pitanje bez ponižavanja, ucjene i neprijateljstva.
Tivat zaslužuje priznanje za ono što je učinio kako bi osigurao opstanak “Jadrana”. Hrvatska zaslužuje da joj se vrati brod. Jedno ne poništava drugo.
Crna Gora mora izgraditi vlastiti jedrenjak
Crna Gora ne bi smjela ostati bez školskog jedrenjaka. Trebala bi izgraditi ili nabaviti moderni brod za potrebe Fakulteta za pomorstvo u Kotoru, pomorskih škola u Kotoru i Baru, Mornarice Vojske Crne Gore i mladih ljudi koji tek ulaze u pomorsku struku.
Ovaj brod trebao bi se izgraditi odlukom neovisne Crne Gore, iz transparentno osiguranih sredstava, prema suvremenim sigurnosnim i ekološkim standardima. U njegovom projektiranju i programu obuke trebali bi sudjelovati pomorci, profesori, inženjeri, studenti i majstori Bokokotorskog zaljeva. Trebao bi dobiti ime na javnom natječaju.
Takav jedrenjak bio bi prvi autentični školski brod neovisne Crne Gore. Njegovo stvaranje ne bi nosilo teret ratnog ishoda 1991. Njegova državnost ne bi bila predmet oprečnih tumačenja. Bio bi crnogorski jer smo ga mi projektirali, financirali, izgradili i namijenili svojoj djeci.
Tako se gradi nacionalna tradicija. Ne čuvanjem simbola koje je rat ostavio na našim vezovima, već stvaranjem vrijednosti koje ćemo prenositi generacijama poslije nas.
Povratak Hrvatskoj, povratak sebi
Vraćanje „Jadrana“ Hrvatskoj znači prepoznavanje vrijednosti hrvatske pomorske tradicije, prava hrvatskog naroda na vlastitu prošlost i moralne težine okolnosti u kojima je brod ostao u Tivtu. Izgradnja novog crnogorskog jedrenjaka znači pokazati da Crna Gora više ne mora tražiti svoje simbole među ostacima država koje su nestale u krvi.
Ne bismo Hrvatskoj poklonili. Vratili bismo brod čija je višedesetljetna obrazovna i pomorska biografija duboko povezana s njezinim gradovima, obalom, školama i ljudima.
Crna Gora neće postati manja ako vrati „Jadran“. Postat će ozbiljnija ako pokaže da joj je pravednost važnija od koristi. Tivat neće izgubiti svoje zasluge. Hrvatska će dobiti brod čiji povratak traži desetljećima. Crna Gora će dobiti priliku da više ne temelji vlastitu pomorsku budućnost na neriješenom nasljeđu raspada Jugoslavije.
„Jadran“ je nastao kada Crna Gora nije postojala kao država. Boravio je u Tivtu kada je Crna Gora bila dio politike koja je bila usmjerena protiv Hrvatske. Danas, kada ponovno ima svoju zastavu i pravo da sama odlučuje, Crna Gora može pokazati da je spremna poštovati hrvatsku povijest koliko i zahtijeva da drugi poštuju crnogorsku povijest.
„Jadran“ je ostao, a Crna Gora je nestala. Vrijeme je da vratimo brod Hrvatskoj, a Crnu Goru vratimo sebi.
Božidar Proročić, književnik
U Tivtu se skupljaju potpisi da jedan brod ne ode iz Crne Gore, što je…
Portal Morski.hr objavio je snimku za koju navodi da je nastala na otoku Ugljanu, a na…
Dinamo je u prvoj utakmici play-offa Lige prvaka odigrao 2:2 s Vikingom. Dinamo nije mogao…
Komentiraj