Čim se spomene mogući povratak školskog broda „Jadran“ u Hrvatsku, iz domaće se močvare praktičnih prigovora odmah digne ista magla: a tko će to održavati, koliko će to koštati, gdje ćemo naći ljude, tko će popravljati jedra, jarbole, motor, zakovice, palubu? Kao da se govori o povratku nosača zrakoplova na nuklearni pogon, a ne o čeličnom školskom jedrenjaku dugom samo 58,2 metra.
„Jadran“ jest star brod. No, danas u operativnoj službi ima i starijih jedrenjaka od njega! „Jadran“ je izgrađen 1933. godine i približava se stoljeću života. Čelični mu je trup zakovan, ima tri jarbola i konstrukciju iz jednog sasvim drugog brodograđevnog vremena.
Upravo zato nitko razuman ne očekuje da bi, kada se vrati u Split, uplovio kao jahta upravo izišla iz salona u Monte Carlu. Uplovio bi kao star brod.
I što onda? Onda bi ga se remontiralo, pa bi nakon remonta ponovno uplovio u Split kao orni mladić željan novih morskih pustolovina!
Međutim, tu počinje ona osobito hrvatska sadomazohistička disciplina proizvodnje problema ondje gdje problema zapravo nema. Zemlja koja je desetljećima uspješno gradila tankere, trajekte, ratne brodove, offshore konstrukcije i brodove mnogo veće i tehnički zahtjevnije od š/b „Jadran“ odjednom bi se trebala prestrašiti generalnog remonta jednog jedrenjaka od šezdesetak metara. To naprosto nije ozbiljno. Pogotovo kada se pogleda što rade druge pomorske države.
Talijanski školski jedrenjak „Amerigo Vespucci“ porinut je 1931., dakle dvije godine prije „Jadrana“. I danas je u službi talijanske ratne mornarice, plovi s kadetima i predstavlja Italiju po svjetskim lukama. Tijekom desetljeća više je puta temeljito remontiran, a u modernizaciji 2014. – 2016. dobio je, među ostalim, nove pogonske i elektroenergetske sustave.
Talijani očito nisu zaključili da se brod iz 1931. baca zato što mu je strojarnica ostarjela. Zamijenili su ono što je trebalo zamijeniti i nastavili ploviti. I plovit će još desetljećima na ponos talijanske države i naroda!
Još je izravniji primjer danski školski brod „Danmark“. Izgrađen je upravo 1933., iste godine kao i š/b „Jadran“. Čelični je tromastni jedrenjak, još uvijek u državnom vlasništvu i još uvijek služi onome za što je sagrađen: školovanju pomoraca. Na njegovim se putovanjima danas obučava do 80 polaznika, a brod redovito plovi europskim vodama i prelazi Atlantik. Danska, dakle, ne raspravlja može li država u 21. stoljeću održavati školski jedrenjak iz 1933. godine. Ona ga održava i koristi.
Ako je 1933. godina nekome ipak previše davna, može pogledati prema Norveškoj. Školski jedrenjak „Statsraad Lehmkuhl“ sagrađen je davne 1914. godine. Gotovo dva desetljeća stariji je od Jadrana! I nije privezan uz rivu kao muzejski eksponat. Još plovi, sudjeluje u oceanskim ekspedicijama i regatama, služi za obuku, prima kadete norveške Kraljevske pomorske akademije i nalazi se u aktivnoj cjelogodišnjoj uporabi. Njegov vlasnik naglašava da se sigurnost broda temelji na čvrstoj izvornoj konstrukciji, opsežnim modernizacijama, suvremenoj navigacijskoj opremi i profesionalnoj posadi. To je cijela filozofija održavanja povijesnog broda sažeta u jednoj rečenici. Prosto k’o pasulj…
Ne mora sve na brodu biti iz 1914., 1931. ili 1933. godine da bi brod ostao taj brod. Generalni remont „Jadrana“ zato nije nikakav tehnološki pothvat na granici nacionalnih mogućnosti. Za svaki ozbiljan hrvatski škver to je potpuno razumljiv brodograđevni posao: pregled i sanacija trupa, zamjena dotrajalih limova i konstrukcijskih elemenata, pregled osovinskog voda i strojeva, elektroinstalacija, cjevovoda, palube, jarbola, opute i jedrilja. Ondje gdje izvorno rješenje više nema smisla, ugrađuje se novo, suvremeno. Ondje gdje povijesna vrijednost zahtijeva očuvanje izvornosti, restaurira se. Upravo tako preživljavaju stari brodovi koji još plove. Ne tako da ih se zamrzne u 1933. godini, nego tako da se njihova konstrukcija, izgled i identitet čuvaju, a sustavi koji moraju zadovoljiti današnje sigurnosne, tehničke i navigacijske standarde obnavljaju i moderniziraju. To se u brodogradnji radi svaki dan.
Naravno da bi koštalo. Brodovi koštaju. Avioni koštaju. Muzeji koštaju. Kazališta koštaju. Vojarne koštaju. Državne reprezentacije koštaju. Pitanje nikada nije košta li nešto, nego što država za taj novac dobiva, a Hrvatska bi sa š/b „Jadran“ dobila mnogo više od starog broda.
Dobila bi ploveću pomorsku akademiju, reprezentativni državni brod, platformu za obuku kadeta, mjesto susreta pomorske tradicije i suvremenog školovanja, brod koji može predstavljati Hrvatsku u stranim lukama mnogo upečatljivije nego deset protokolarnih konferencija o pomorskoj orijentaciji države. I opet, to nije nikakva romantična hrvatska izmišljotina. Upravo to druge zemlje rade sa svojim starim jedrenjacima.
„Amerigo Vespucci“ nije samo školski brod nego sredstvo talijanske pomorske diplomacije. „Danmark“ sa svojom posadom i učenicima u stranim lukama nastupa kao svojevrsni danski pomorski ambasador. „Statsraad Lehmkuhl“ istodobno služi pomorskom obrazovanju, istraživanju mora i međunarodnoj promociji Norveške. Drugim riječima, ono što bismo mi tek trebali objasniti sami sebi druge pomorske zemlje već desetljećima rade. Savršeno je jasno da bi Hrvatska, uz kravatu i „kockice“, dobila još jedan svjetski prepoznatljivi simbol.
Zato je pomalo komično unaprijed raspravljati kako bi Hrvatsku financijski slomila briga o brodu za čiji se povratak istodobno desetljećima diplomatski bori. Ako ga hoćemo, valjda znamo i zašto ga hoćemo.
Ni kadrovsko pitanje nije misterij kakvim ga se pokušava prikazati. Posada školskog jedrenjaka ne mora biti sastavljena od stotinu ljudi koji su posljednjih četrdeset godina čekali upravo taj poziv. Jezgra profesionalne posade može biti relativno mala, a ostatak sustava veže se uz Hrvatsku ratnu mornaricu, pomorske fakultete, srednje pomorske škole, kadete i pričuvni kadar.
I tu opet vrijedi pogledati oko sebe. Danski „Danmark“ plovi s profesionalnom posadom od petnaestak ljudi i desecima učenika koji na brodu prolaze praktičnu pomorsku obuku. Norveški „Statsraad Lehmkuhl“ ima profesionalnu jezgru posade, dok se velik dio ljudi na brodu upravo kroz plovidbu, straže, rad s jedrima i svakodnevni život na moru obrazuje i osposobljava. Jer pomorci se, uostalom, školuju na brodu upravo zato da bi jednoga dana znali upravljati brodom.
Tlapnja da ne možemo imati školski jedrenjak jer nemamo dovoljno obučenih ljudi približno je logična kao tvrdnja da nam ne treba medicinski fakultet jer nemamo dovoljno liječnika. Ljude se obrazuje. A š/b „Jadran“ bio bi za to idealan; u ostalom, za tu je svrhu i izgrađen.
Njegova starost pritom nije mana nego temeljna vrijednost cijele priče. Nitko ne restaurira Dioklecijanovu palaču zato što je praktičnija od trgovačkog centra. Nitko ne čuva dubrovačke zidine jer su jeftiniji oblik obrane od suvremenog raketnog sustava. Povijesni predmet vrijedi upravo zato što je preživio vrijeme, a svijet nam već pokazuje da gotovo stoljeće star školski jedrenjak ne mora biti ni mrtav eksponat, ni financijska rupa bez dna.
Talijani plove na brodu iz 1931. Danci školuju pomorce na brodu iz 1933. Norvežani preko oceana šalju brod iz 1914. I svi ih održavaju. Brod star gotovo stotinu godina koji još može ploviti nije teret. To je – privilegij za one koji ga znaju cijeniti. Naravno, pod uvjetom da se prema njemu ponaša kao ozbiljna pomorska država, a ne kao računovođa koji je slučajno naslijedio brod pa sada pokušava izračunati koliko bi uštedio kada bi ga ostavio da propadne.
Hrvatska ima škverove. Ima inženjere. Ima pomorce. Ima pomorske škole i fakultete. Ima Ratnu mornaricu. Ima Obalnu stražu. Ima stoljetnu brodograđevnu tradiciju.
Druge države pred našim očima dokazuju da se brodovi iste generacije – pa i osjetno stariji – mogu elegantno i bezbolno održavati, modernizirati, koristiti za školovanje i slati preko oceana.
Ako država s takvim resursima kakve ima Hrvatska ne može održavati jedan jedrenjak od 58 metara, onda problem doista postoji. Ali taj problem nije š/b „Jadran“.
M.Marković/foto: arhivska fotografija
