Portal RTCG od 15. listopada 2026. godine donosi članak pod naslovom „Crnogorski vrh 2006. bio saglasan da ‘Jadran’ ostane Srbiji?“.
Portal se poziva na dopis koji je RTCG dobila iz Kabineta predsjednika Srbije, datiran 14. lipnja 2006. godine, a upućen Kabinetu predsjednika Republike Crne Gore (naslovljen na tadašnjeg načelnika kabineta Ivana Lekovića).
U dopisu se navodi da su se Filip Vujanović i Milo Đukanović na sastanku 27. svibnja 2006. usmeno suglasili da školski brod „Jadran“ ostane u sastavu Vojske Srbije. Kao motiv navedeno je srbijansko financiranje izgradnje broda u vrijeme dinastije Karađorđević te njegova uloga u komemoracijama u „Plavoj grobnici“.
U dokumentu se ne govori samo o mogućnosti korištenja broda, već se od crnogorske strane traži da pokrene postupak reguliranja njegova pravnog statusa i načina korištenja.
Takva formulacija ukazuje na to da je, prema stavu zabilježenom u kabinetu srbijanskog predsjednika, postojala suglasnost crnogorskog državnog vrha da „Jadran“ ostane u sastavu srbijanske vojske.
Istoga dana reagirao je i bivši crnogorski predsjednik Filip Vujanović, koji pobija navode iz dopisa. Vujanović odlučno odbacuje tvrdnje iz beogradskog dokumenta, ističući da je odbio Tadićev zahtjev i inzistirao na teritorijalnom principu podjele imovine. Umjesto predaje broda, ponudio je koncept „dviju zastava“ – gdje bi Crna Gora bila vlasnik, a Srbija povremeni korisnik broda za protokolarne potrebe, što je Tadić i prihvatio. Pritom priznaje da o tom dogovoru nikada nije sačinjen nikakav pisani akt.
Bez formalne odluke, brod ostaje u Crnoj Gori
Bez obzira na dvije verzije događaja, formalne odluke nije bilo i brod je ostao u Crnoj Gori, koja ga danas smatra „svojim simbolom“ i „ponosom crnogorske pomorske tradicije“. Crnogorska strana ostaje pri stavu da je brod vlasništvo Crne Gore, pozivajući se na teritorijalni princip i kontinuitet korištenja.
Dokument iz 2006. godine donosi ključni uvid u procese kojima su Beograd i Podgorica pokušali urediti status vojne imovine neposredno nakon raspada državne zajednice. Umjesto sukcesijskim pravom, pribjegli su političkim dogovorima iza zatvorenih vrata.
Politička trgovina umjesto sukcesije
Crnogorski i srbijanski vrh razgovarali su o sudbini broda kao da je riječ o njihovoj bilateralnoj imovini, iako je „Jadran“ dio vojne imovine SFRJ, a time i predmet međunarodnog sporazuma o sukcesiji, potpisanog u Beču 2001. godine i već stupio na snagu. Drugim riječima, pregovarali su o nečemu što nije bilo u njihovoj nadležnosti.
Sukcesija vojne imovine tada nije bila bilateralno, nego multilateralno pitanje država sljednica SFRJ. Raspravljali su o pitanju reguliranom međunarodnim ugovorom koji ima jaču pravnu snagu od bilo kakvog dogovora Tadić–Vujanović–Đukanović.
Ovakvi postupci nisu bili novi. S otuđenom vojnom imovinom iz Republike Hrvatske postupalo se na isti način već od 1992. godine, a praksa se nastavila i kasnije. ŠB „Jadran“ samo je jedan primjer u široko rasprostranjenom obrascu: odvezena vojna imovina tretirala se kao „njihova imovina“, koja se masovno prodavala, rezala i poklanjala.
Kronični problem postjugoslavenskog prostora
Spor oko školskog broda „Jadran“ nije samo bilateralni nesporazum između Hrvatske i Crne Gore, niti tek povijesna rasprava o simbolici jedne pomorske tradicije. Na njegovom se primjeru jasno vide duboki simptomi kroničnog problema postjugoslavenskog prostora: nepostojanje dosljedne primjene međunarodnog prava, improvizirani politički dogovori iza zatvorenih vrata i dugogodišnje ignoriranje obveza iz Sporazuma o sukcesiji vojne imovine.
Dokument iz 2006. i razgovori koje su vodili Tadić, Vujanović i Đukanović samo su vrh ledenog brijega. Oni otkrivaju da su se dvije države, neposredno nakon crnogorske neovisnosti, bavile pitanjem „Jadrana“ kao da je riječ o njihovoj bilateralnoj imovini, iako je brod bio dio pokretne vojne imovine SFRJ, čiji je status već bio definiran međunarodnim sporazumom o sukcesiji.
Za Hrvatsku, izneseni dokument i izjave predstavljaju dodatnu potvrdu da su Srbija i Crna Gora 2006. godine tretirale imovinu JRM kao međusobni plijen, ignorirajući činjenicu da je luka baziranja „Jadrana“ bila u Splitu (Ratna luka Lora) i da je brod zatečen u Tivtu isključivo radi planiranog remonta započetog u listopadu 1990. godine.
Dokument Rakić–Tadić pokazuje da Crna Gora neposredno nakon neovisnosti nije imala niti mogla imati „pravno uređen“ status nad brodom, čime se pobija crnogorska teza o zatečenom stanju kao automatskom vlasništvu. A nema ga ni danas – unatoč tvrdnjama, simbolici i političkim narativima.
Slučaj „Jadrana“ pokazuje da se pitanje vojne imovine SFRJ ne može rješavati usmenim dogovorima i političkim trgovinama bivših dužnosnika, nego isključivo primjenom normi međunarodnog prava i vojne sukcesije.
Piše: Morskivuk: Foto: RTCG
