Da se ne lažemo, eskadrila borbenih aviona HRZ-a je – mrtva stvar

rujan 5, 2019 maxportal
Share Button

Nabava borbenih aviona za jednu vojsku velik je događaj sam po sebi. No, nevolja je kad se akteri više bave nacionalnim i političkim rezonima pa mišljenje profesionalaca zadobiva manju težinu, a tehnički, čak i osnovni racionalni aspekti, ostanu u drugom su planu.



Sustavno se izbjegava raspravljati o temeljnom pitanju – za koje vrste zadaća su nam potrebni nadzvučni borbeni lovci?

Gdje je danas HRZ?  U mračnom Hadu. Bez borbenog lovca ono gubi prefiks „borbeno“. Borbenu avijaciju ne čine kanaderi ili laki helikopteri, limeni golubovi poput „Kiowa“.

Sve što danas vidimo rezultat je konfuzije i neinventivnosti našeg vojnog establišmenta.

Gorki su to plodovi sitne koristi, nepotizma i karijerizma, a takvi nismo bili u Domovinskom ratu. Što nam šekspirijanska epopeja nabave aviona i sunovrata HRZ-a govori? Pa ništa što već ne znamo: kobna matrica negativne selekcije i loših odluka u našim oružanim snagama tvrdoglavo se ne mijenja. Loše odluke smjenjuju jednu drugu.

Resorni ministar obrane iz petnih žila pokušava nabaviti eskadrilu aviona (veliko mu hvala na tom trudu), ali to ne ide. Prvenstveno zbog loših savjeta u tom projektu.

Nakon prvog akvizicijskog kruga koji nije uspio, trebalo je tražiti odgovornost. Trebale su letjeti glave i perje na sve strane, jer se takav neuspjeh nije smio dogoditi nakon punih 12 godina (!!) koliko traju pokušaji raznih garnitura MORH-a da se nabave avioni. Nije se smjela dogoditi amaterska diskreditacija gdje je odluka donijeta temeljem banalnog obećanja druge države da će nam prodati (u osnovi tuđe) avione. Zar se ozbiljne državne odluke donose temeljem nečijih obećanja? A prodajni menadžeri izraelskih vojnih kompanija poznati su po poštenju…

Smjenama većeg dijela odgovornih značajno bi se amortizirao i val kritike koji je odlučnog ministra kasnije zapljusnuo. Umjesto da toga, dijelili su se činovi, baš kao i u slučaju remonta MiGova u Ukrajini kada su se za i u svjetskim okvirima rijetko viđen debakl uručivali činovi i unaprjeđenja. Marš ludosti i epohalne neodgovornosti koje Vlade RH od 2000-te godine na ovamo vode prema HRZ-u doveo je do materijalnih pretpostavki za gašenje borbene eskadrile u Hrvata. Remont u Ukrajini čini se da je bio gašenje svijetla u sobi zvanoj HRZ. Sa Ukrajincima se i danas radi, ali to je neka druga tema.

U međuvremenu, prestižu nas ambicije susjeda. Neki od njih u samo dvije protekle godine dramatično su povećali svoje sposobnosti u zraku.

Hajde da se ne lažemo. Eskadrila borbenih aviona je mrtva stvar.

Trenutno imamo samo 4 leteća MiG-a, o čijoj operativnosti nema smisla trošiti riječi. Ostatak eskadrile je što neispravno, što prizemljeno, jer su dokazni materijal u sudskom postupku oko nesretnog ukrajinskog remonta. Kao što se znade, sudski dokazni materijali – ne lete. Nerealno je očekivati da će 4 poluispravna MiG-a 21 nakon famoznog remonta na ukrajinski način, ostati u operativnoj funkciji do deklarirane 2025. godine, pa nam i dalje ostaje problem golog opstanka lovačke eskadrile.

Ti avioni u eksploataciji se već 5 godina, a što je pola međuremontnog ciklusa. Nabava rezervnih dijelova i motora manja je nego ikada. Komparacije radi, tamo 2011. godine na održavanje MiGova trošili smo oko milijun eura godišnje, a ove godine svega 200 tisuća eura, ili pet puta manje. Piloti lete sve manje i manje. Ovog časa imamo samo pet pilota za eventualnu obuku na novom avionu. Da je sve spremno za definitivno gašenje EBA-e potvrđuje i nedavno potpisani ugovor sa Mađarskom po kojem njihovi borbeni lovci bez ikakve procedure mogu slobodno ulaziti u hrvatski zračni prostor.

I doista, ugovor je upečatljivog naziva koji je ne ostavlja prostora možebitnim dilemama – „Sporazum između Vlada o nadzoru zračnog prostora“. Neki agitprop vojni (kvazi) komentatori odmah su krenuli umanjivati značaj cijele priče, pa sipaju istrošene sintagme i trikove tipa „ to je radi bolje zaštite Hrvatske koja će uskoro predsjedati EU-om“, a sve radi pukog preusmjeravanja pažnje i saniranja dimenzija jednog poraza. Ostaje činjenica da će Mađari slobodno moći letjeti iznad Zagreba, sve do Jadrana, a što ne vrijedi i za naše MiGove koje u ovom slučaju nećemo gledati iznad Budimpešte. Talijani lete južno od Mljeta.

Kada bi danas imali odluku koji avion nabaviti i pod kojim uvjetima, trebalo bi barem dvije godine za isporuku prvog, pa još tri do pet godina za njegovu integraciju u HRZ i postizanje početnih operativnih sposobnosti. A mi ćemo, ako je vjerovati famoznom Međuresornom povjerenstvu za avione (Paravan povjerenstvo ili Povjerenstvo za samoobmanu bili bi bolji nazivi), eventualno krajem slijedeće godine znati samo koji bi smo tip aviona uzeti. Još jučer trebalo je smisliti kako bajpasirati višegodišnji period do dolaska i uporabe novih lovaca. Je li to ugovorena mađarska usluga air-policinga?

Oni nešto mudriji skloniji su ideji kupnje nekoliko moderniziranih MiGova- 21 od Rumunja. No, i dalje ostaje fundamentalni problem. Kako riješiti golo tehničko i kadrovsko preživljavanje HRZ? Tek nakon toga možemo osuvremeniti eskadrilu borbenih aviona. Sve više zadovoljavamo uvjete da neki novi lovci postanu prekrupan tehnički zalogaj za HRZ, a za cijeli vojni sustav i pretežak financijski uteg.

S obzirom na kadrovski i tehnički raspad naše borbene eskadrile raspravljati o vrsti aviona za budućnost je posve deplasirano. Čak, u ovim okolnostima, i groteskno. Pacijent je na samrti, a mi ga planiramo poslati na maraton?! Iz pobjednika koji su u velikom Domovinskom ratu imali ludo hrabre i odvažne pilote koji su iz temelja redefinirali taktiku uporabe MiGova, mi u jebenom miru nismo u stanju kupiti novu eskadrilu.

Koprcamo poput zadnjih amatera i smutljivaca. Što nam se dogodilo?! Analogije prošlosti na stranu, ali današnji HRZ nije ni blijeda kopija HRZ-a iz slavnog Domovinskog rata. Nikoga više ne možemo impresionirati, pa ni sami sebe.

Nadalje, valja biti pošten pa reći da Amerikanci nisu blokirali prodaju izraelskih F-16 Hrvatskoj. U nas se prevencija korupcije odmah tumači kao zabrana. Oni iz „Lockheed Martina“ uopće nisu zabranili prodaju nego su samo definirali uvjete prodaje. Očekivano, oni iz Tel-Aviva nisu mogli ispoštovati postavljene tehničke uvjete za reexport aviona Hrvatskoj i to je poanta cijele balade. Ni ne sumnjamo da će hrvatsku naivnost oni iz Washingtona znati penalizirati.

Neki iz medijskog agitpropovskog ešalona trube da će višenamjenski borbeni avioni HRZ-a u nekoj bliskoj (!?) budućnosti tobože rješavati nove sukobe u regiji. Pretpostavljam da će ti nintendo ratnici u ratove koje priželjkuju prvo poslati sami sebe. Amateri i smutljivci rasturili su HRZ nekad najvišu tehnološku granu naših Oružanih snaga.

Priredimo mu vikinški sprovod…

Marko Marković/Foto: hrz

 

Komentari
Share Button

TAG