Nije problem što Orešković i Benčić kritiziraju Thompsonov repertoar. To je legitimno političko stajalište, no kad se njihove poruke stave uz Šešeljeve, dobiva se neugodno pitanje: zašto hrvatske zastupnice govore isto ili slično kao Šešelj?
Doček brončanih rukometaša, umjesto da bude trenutak nacionalnog ponosa, pretvorio se u politički lakmus koji je ogolio duboke pukotine u hrvatskom društvu.
Odluka Vlade da preuzme organizaciju dočeka nakon što je Grad Zagreb odbio nastup Marka Perkovića Thompsona otvorila je prostor za reakcije koje su, iako različito intonirane, izgrađene na istom narativnom obrascu.
Tri politička aktera – Dalija Orešković, Sandra Benčić i Vojislav Šešelj – koriste iste simbole, iste optužbe i isti povijesni repertoar. Razlikuju se samo po intenzitetu, ciljanoj publici i političkoj funkciji.
Dalija Orešković otvara frontu
Vladina odluka da preuzme doček izazvala je najžešću reakciju Dalije Orešković. Njen status na Facebooku postao je politički događaj dana.Za Orešković, problem nije pjesma, nego izvođač.
“Ne slavi se bronca, nego pobjeda proustaške desnice”, kaže Dalija Orešković
Thompson je, tvrdi ona, simbolički kanal kroz koji se otvara prostor za političke poruke koje nemaju veze sa sportom: “Medalje koje naši sportaši osvajaju, osvajaju se za Hrvatsku! Za Lijepu Našu. Ne za NDH”, objavila je Orešković.
U njenoj interpretaciji doček nije sportska proslava, nego politički ritual u kojem proustaška desnica testira granice javnog prostora.
“Ako je kamen spoticanja bio Thompson kao izvođač, to znači da se rukometaši koriste kao instrument koji otvara vrata uzvikivanju ustaškog pokliča!”, tvrdi Dalija.
Zaključak je bio poziv na bojkot: “Pravi domoljubi moraju ostati Domovini vjerni.”
Benčić: HDZ je počinitelj, Thompson je alat
Sandra Benčić već godinama koristi gotovo identičan narativni okvir kao Orešković, ali ide još oštrije i s jasnijim političkim adresantom. Ako Orešković govori o procesu, Benčić govori o počinitelju.
“HDZ desetljećima rehabilitira ustaštvo“, ponavlja Sandra Benčić.
Za Benčić, Thompson nije autonomni problem, nego produžena ruka HDZ-ove politike. U njenoj verziji, Thompson je “režimski pjevač” koji pjeva ili ne pjeva ZDS “ovisno o tome što mu se kaže”.
Benčić i Orešković dijele istu osnovnu tezu – ZDS i Thompson nisu kulturni fenomen, nego politički instrument i dokaz “fašizacije Hrvatske”. HDZ je počinitelj, a Thompson je alat.-
Vojislav Šešelj: Isti narativ, drugi cilj
Vojislav Šešelj, osuđeni ratni zločinac, koristi istu simboličku konstrukciju kao Orešković i Benčić, ali u ekstremnoj, propagandnoj verziji. Za njega je Thompson dokaz da je Hrvatska “ustaška država”. To je ista logika, samo prebačena u velikosrpski propagandni registar.
Govorio je on to i prije Thompsona, govorio bi i bez Thompsona, ali je hrvatska glazbena zvijezda moćna poluga da bi se dospjelo do medija i povećala vidljivost.
Šešelj ne upozorava na opasnost, niti kritizira vlast, on koristi hrvatske unutarnje sukobe kao municiju za svoje ciljeve.
A njegov cilj je jasan: prikazati Hrvatsku kao fašističku, potkopati njezin međunarodni ugled, hraniti velikosrpsku mitologiju i opravdati vlastitu političku prošlost.
Europska unija hvali Hrvatsku
Dok se u Hrvatskoj vodi simbolički rat oko NDH, ZDS-a i Thompsona, Europska unija redovito hvali Hrvatsku kao državu s funkcionalnim institucijama.
Naglašava se stabilnost, visoki demokratski standardi, ulazak u Schengen i eurozonu. Drugim riječima EU vidi Hrvatsku kao uspješnu priču.
I dok EU vidi Hrvatsku kao državu koja ispunjava demokratske standarde, dio hrvatske politike Hrvatsku vidi kao zemlju na rubu fašizma. To je raskorak koji stvara političku konfuziju i otvara prostor za ekstremne interpretacije.
Zašto hrvatske zastupnice govore slično kao Šešelj?
Ovo je najosjetljivija, ali i najvažnija točka ove priče. Nije problem što Orešković i Benčić kritiziraju Thompsonov repertoar. To je legitimno političko stajalište, no kad se njihove poruke stave uz Šešeljeve, dobiva se neugodno pitanje: zašto hrvatske zastupnice govore isto ili slično kao Šešelj? Odgovor nije jednostavan, ali se može svesti na tri razine:
A) Hrvatska politička scena živi u trajnoj simboličkoj prošlosti. Simboli NDH, ZDS i Thompson nisu teme, oni su oružje. Svi ih koriste, samo u različite svrhe.
B) Hrvatska ljevica i liberalni centar često koriste “fašizaciju” kao univerzalni argument. To je retorički refleks koji se aktivira u svakoj situaciji gdje postoji simbolički sukob. I pri tome kod svoje publike nešto ušićariti.
C) Šešelj koristi isti narativ — ali s potpuno suprotnom namjerom. On ne želi zaštititi Hrvatsku od fašizma, kao što to govore Benčić i Orešković, on želi dokazati da je Hrvatska fašistička. I tu nastaje paradoks- sve troje koriste isti narativ iako su im ciljevi suprotni.
Ali rezultat je isti – u javnom prostoru reproducira se narativ koji Hrvatsku prikazuje kao zemlju na rubu fašizma.
U demokratskoj državi, članici Europske unije, očekivalo bi se da političarke poput Dalije Orešković i Sandre Benčić, koje se pozicioniraju kao braniteljice liberalnih i antifašističkih vrijednosti, govore suprotno od Vojislava Šešelja, čovjeka koji je politički i vojno djelovao s ciljem razaranja Hrvatske. I osuđen kao ratni zločinac
Ali događa se suprotno. Njihove poruke o “ustaštvu i fašizaciji u Hrvatskoj” strukturno su slične Šešeljevima, a to je ozbiljan problem.
Kako reagira Plenković?
Plenkovićeva reakcija na ovakve situacije uvijek slijedi prepoznatljiv obrazac: smirivanje, relativizacija i prebacivanje odgovornosti na “ekstreme s obje strane”.
Kad se pogleda širi kontekst, vidi se da on zapravo reagira na tri razine — političku, komunikacijsku i međunarodnu.
Plenković se u ovakvim situacijama nikada ne spušta na razinu frontalnog sukoba s Orešković ili Benčić. Njegova strategija je drugačija: on ih ne napada, on ih delegitimira. On se postavlja kao umjereni centar, a njihove izjave kao političku histeriju.
“Hrvatska je stabilna, moderna, europska država. Nećemo dopustiti da se Hrvatska prikazuje kao ekstremna država. To su pretjerivanja i politizacije.”
U trenutku kada se politička scena užarila, premijer Plenković je reagirao u svom prepoznatljivom, odmjerenom stilu — hladno, institucionalno i s jasnom porukom da se Vlada bavi temama koje donose kruh na stol.
“Mi se bavimo temama koje donose kruh na stol, oni izmišljaju fašizaciju.”
Za razliku od Orešković i Benčić, koje upozoravaju na “fašizaciju”, i Šešelja koji Hrvatsku prikazuje kao “ustašku državu”, Plenković se pozicionira kao glas razuma i stabilnosti. Njegova poruka bila je kratka, ali politički vrlo precizna:
“Nismo u istom filmu. Mi se borimo za ekonomiju, socijalu, napredak i međunarodno pozicioniranje, oni se bave izmišljenom fašizacijom.”
M. Marković/Foto: Press
