Damir Vanđelić, poželjni kandidat HDZ-a za gradonačelnika Zagreba, preuzeo je jednu od najzahtjevnijih funkcija u Hrvatskoj – privremenog ravnatelja Fonda za obnovu Grada Zagreba, Krapinsko-zagorske županije i Zagrebačke županije.
U intervju za Večernji list govorio o mogućoj kandidaturi, obnovi, poslovnoj karijeri, ali i o ratnom putu i teškim danima u zarobljeništvu.
Početkom tjedna rekao je da će za desetak dana donijeti odluku, hoće li ući u utrku za gradonačelnika Zagreba. Prije je na pitanja o toj kandidaturi odgovarao kategoričkim “ne”, tvrdeći da mu je Fond prioritet. Na pitanje zašto se predomislio, kaže da je riječ o malom nesporazumu.
“Ako vas stalno pitaju jedno te isto i vi uvijek isto odgovorite, osjećao sam to kao neprikladno. Rekao sam da ću reći za deset dana i to zbog dogovora s onima koji su me predlagali, a to nije bila samo jedna stranka, nego niz stranaka koji su me spremne podržati. Rekao sam im: Dajte mi vremena, u principu odgovor je ne, ali dajte mi da vidim može li “ne” uopće nekako postati “da”. Dakle i dalje je odgovor bio ne”, rekao je Vanđelić.
Na pitanje, koje su to stranke, osim HDZ-a, odgovorio je kako je riječ o svima, osim SDP-a i Milana Bandića. Vjeruje da bi ga podržali Most i Domovinski pokret.
Na pitanje, zašto misli da bi na svim izborima imao šanse, kaže da njegova samouvjerenost dolazi “na temelju 52 godine života i 28 godina staža”.
Ako i prihvati kandidaturu, ne misli se učlanjivati u HDZ, ali niti u bilo koju drugu stranku.
“Bio bih nezavisni kandidat i tražio bih da me podrže svi koji podržavaju ideje za koje smatram da su nam neophodne da izađemo iz ovog mulja”.
Koje su to ideje?
“Grad Zagreb ima 38 posto hrvatske radne snage i tvrtke koje čine više od 50 posto prihoda i oko 60 posto ukupnog dohotka Hrvatske. Inzistirao bih na tome da Zagreb bude uređen kao da je privatna tvrtka sa snažnom društvenom ulogom, da postane gospodarski pokretač Hrvatske, da se odlijepimo od dna u smislu prihoda po glavi stanovnika koji je zaista otužan na razini EU. BDP Hrvatske je na 15.000 dolara po stanovniku, Slovenci su na 26.000, a Austrijanci na 50.000 dolara. Hrvatska zaslužuje bolje.
I sa Slovenijom i s Austrijom smo bili u zajedničkim državama i ne vidim što nas to toliko razlikuje da mi ne možemo doseći njihove razine prihoda. To nije ni zemljopisni ni genetski element. Smatram da nas dijeli kvaliteta političkih institucija, kao što o tome govori knjiga ‘Zašto nacije propadaju’. Da su naše političke institucije bolje, onda bi i ekonomske institucije bile bolje pa bi i naš ekonomski i svaki drugi – duhovni, obrazovni, znanstveni – razvoj bio bolji”, smatra Vanđelić.
Govorio je i o prijetnjama koje dobiva.
“To su jadne i gadljive najave seciranja moje obitelji, roditelja, prijatelja pa do izmišljanja problema u tvrtkama koje sam vodio i slično, to je sve čak i na društvenim mrežama”.
Na pitanje tko mu prijeti, koji su im motivi za to, odgovara:
“Motivi su vrlo jasni i nemaju veze s Fondom, prije svega su politički, manji dio je izraz frustracija i ljutnje na sve institucije. Oni koji to pokušavaju, da me dobro poznaju, znali bi da je to meni najjači motiv za ulazak u politiku. Stoga i moje propitivanje i promjena od onoga ‘ne’ do ‘ne, ali’ jest zapravo uzrokovano dobrim dijelom i tim pokušajima prijetnji”. Prijetnje nije prijavio, kaže da ih rješava sam.
O odnosu s Andrejom Plenkovićem rekao je:
“Prvi put smo imali sastanak u siječnju 2017. i razgovarali smo o Ini, kasnije Agrokoru, bilo je različitih tema. Kako sam se počeo već prije baviti indirektno obnovom, pozvali su me i pitali bi li se htio baviti obnovom nakon potresa i da postavim Fond za obnovu. Rekao sam im da ne znam osobu, uključujući i sebe, koja to može sama postaviti jer se radi o najkompleksnijim projektima rekonstrukcije koji zahtijevaju po 20.000 ljudi na gradilištima.
Rekao sam im da ne znam mogu li i ja to napraviti da svi budu zadovoljni, ali da ću se maksimalno potruditi, ako nemaju nikoga drugoga, i postaviti Fond te da sedam-osam mjeseci mogu raditi i kao savjetnik ili volonterski… Meni je svejedno koja je to funkcija jer ovo je moj grad, moja država i niz volontera je dao sebe u ovoj situaciji”.
Kao odličan student, dobitnik Rektorove nagrade, Vanđelić je uzeo pušku u ruke i otišli na bojišnicu.
“Kad sam se 1987. vratio iz JNA, prebacili su me u rezervni sastav policije. U rujnu 1990. bio sam apsolvent i pozvali su me u policijsku postaju da potpišem izjavu o lojalnosti RH. Drugi tjedan sam zadužio poluautomatsku pušku i uniformu pričuvnog sastava policije, a u prosincu sam zadužio automatsko oružje.
U siječnju 1991. sam s kolegama čuvao tadašnjeg ministra vanjskih poslova Vinka Franu Golema koji je stanovao kod Kvaternikovog trga ili smo patrolirali Maksimirskom ulicom. Tad sam mislio da neće biti dovoljno budala da se dogodi rat, a danas kad sam stariji, vidim da za to treba puno manje od nekoliko budala. Na žalost dogodilo se to što se dogodio, malo po malo nas su počeli slati na teren. Ta 1991. godina bila je dosta kobna u mom životu, puno mojih prijatelja je poginulo, nestalo, mnogi su bili ubijeni nakon zarobljavanja”, rekao je Vanđelić.
“Zarobljavanje smatram da se dogodilo kao posljedica totalnog nereda. Hrvatska Kostajnica se ujutro 12. rujna 1991. iznenada počela prazniti aktivnim postrojbama i ranjenicima koji su prelazili preko mosta u Bosansku Kostajnicu. Mi smo bili na položaju na brdu i jedan dio Zengi i aktivne policije je došao do nas i rekli su nam da je u tijeku predaja. Mi smo zvali komandu koja nam je rekla da nema nikakve predaje, da ostanemo na položaju te da idu samo ranjenici. No dalekozorom smo mogli vidjeti da je jako malo ranjenika u tim grupama.
Nama nije bila opcija prijeći u Bosnu, tamo su bili JNA i četnici i odlučili smo ostati na položaju. Onda su krenuli napadi haubicama, topovima, držali smo se, a zatim su krenule borbe prsa u prsa. Svi položaji između nas i Dubice bili su izgubljeni, znači 22 kilometra između nas 60 na tom brdu i ostatka slobodne RH. Na kraju su na donjem položaju zarobili suborce i počeli su prijetiti da će ih ubiti. Čim su nas zarobili, našeg su zapovjednika odveli na bosansku stranu i ubili ga nasred ceste.
Odmah po zarobljavanju ubili su jedan dio suboraca, a dio su izdvojili kad su nas doveli u Donje Kukuruzare i ti ljudi se više nikad nisu pojavili. Završili smo u zarobljeništvu šest mjeseci u Glini. Ondje su dvojicu zatvorenika strijeljali, neke su prebili do smrti, a neke su prebili tako da danas imaju teške deformacije glave”, dodao je.
“Tada sam bio sportaš, nabildan i mlad, vrlo jakog psihičkog stava. Nakon prvog batinanja u biti sam se dobro osjećao, no kad sam vidio da mokrim krv, onda sam se zabrinuo. Ujutro kad sam se probudio shvatio sam da se jedva mogu micati. Modrice po leđima i vratu sam imao još mjesecima nakon izlaska iz zarobljeništva”, rekao je Vanđelić.
Na pitanje je li zbog zvjerstava koje je doživjeli u ratu izgubili vjeru u ljude kaže:
“Posrnete malo, ali nikad nisam izgubio vjeru u ljude. Tad sam bio razočaran time što su ljudi spremni napraviti kad su u čoporu. No to me sve dodatno učvrstilo i mislim da jednim dijelom zasluga za moju karijeru leži u tome da sam shvatio da čovjek treba biti izuzetno čvrst, da je malo stvari kojih se treba bojati i da se ne treba pokolebati pred ničim i da je sva snaga u njemu samome.
Jeste li oprostili tim ljudima?
Nisam!
Jeste li im se željeli osvetiti?
Ne. Smatram da je pravosudni sistem to trebao napraviti umjesto mene i da je to dio društvenog ugovora koji sam sklopio s državom kojim ja prihvaćam plaćati poreze, slušati državu, a s druge strane očekujem od nje da oni koji su bili organizatori toga budu prikladno kažnjeni i da to kazna stigne brzo.
Prošlo je 29 godina od toga i jako malo ljudi je, i to onih najnižih u organizaciji, kažnjeno i osuđeno kao ratni zločinci. Bio sam svjedok na mnogim suđenjima. Oni koji su poticali, koji su bili zapovjednici nisu ni stali pred lice pravde. Oni danas slobodno šetaju Hrvatskom i Srbijom.
Nakon logora vratili ste se na fakultet. Otkud ste crpili tu snagu i motivaciju nakon svega što ste proživjeli u ratu?
Vrlo brzo sam se vratio na fakultet, praktično odmah. Bio sam u lošem stanju, čovjek atrofira, batinanje, uvjeti i prehrana tih šest mjeseci je bila nikakva. Nas 60 je spavalo u sobi od 40-50 kvadrata. Završio sam fakultet kao odličan student, s prosjekom 5,0 u stručnim predmetima. Trojku sam imao iz teorije i prakse samoupravnog socijalizma. Što je situacija teža, ja sam fokusiraniji i čvršći, a to je vrijedilo i u ratu, odrađivao sam sve kako treba, odspavao, najeo se dok drugi ljudi nisu mogli jesti, spavati, biti mirni na straži.
Kad sam izašao iz zarobljeništva, bio sam svjestan da su mi sport i fakultet jedini lijek. Počeo sam odlaziti psihologu i ići na elektroterapije za ugruške. Smatrao sam da trebam sam sebi pomoći radom i sportom. Počeo sam vrlo polako trčati i bildati, trenirati karate…
U kakvim ste odnosima s bivšom predsjednicom Kolindom Grabar-Kitarović, kako je došlo do vaše suradnje i mogućnosti da budete privremeni premijer 2016. kad su se vodili teški pregovori između Mosta, HDZ-a i SDP-a o formiranju Vlade?
Članak 109 Ustava RH kaže da su situaciji kad se Vlada ne može formirati morate postaviti nestranačku vladu koja će održavati državu u funkcioniranju dok novi mandatar ne formira novu Vladu. Kad su me pozvali i pitali pristajem li na to rekli su mi da će trajati do četiri mjeseca, rekao sam: dobro, dat ću otkaz, obavit ću to i vratiti se nazad. Ideja je opet bila pozitivna, dakle pomoći zemlji. Ali isto tako razmišljao sam o tome kako bi mi mogli kroz ta četiri mjeseca dati primjer da budemo transparentni, skromni, da pokazujemo svaki račun koji smo napravili i svaki posao koji smo sklopili. I tada sam razmišljao da bi se mogla poslati poruka bez uključivanja u politiku da se stvari mogu napraviti bolje.
S gospođom Grabar-Kitarović bio sam četiri-pet puta u životu na sastanku. Prvi put u vezi privremene Vlade. Ostale pute smo se još sreli na Vijeću domovinske sigurnosti
Kako je došlo do toga da vam ponudi mjesto privremenog premijera?
Neki njezini savjetnici su me predložili. Na temelju njihovih preporuka i višesatnih razgovora koje smo imali o mom načinu razmišljanja, tadašnja predsjednica je tu ideju podržala.
Iznijeli ste podatke svojoj imovini iako niste trebali. Ukratko: prihodi i eksterno financiranje od 2013. do 2019. iznose 18 milijuna. Dva stana u Rovinju i Zagrebu, vrijede oko četiri milijuna kuna, a tu je i ranč kod Rovinja. Kako ste stekli tu imovinu, jeste li naslijedili?
Od stvari koje su važne, naslijedio sam neželjene zaliske kose od tate i ukupno oko 50.000 kuna od roditelja. Sve sam stekao svojim radom i poduzetništvom gdje sam ponekad izgubio, a nekad zaradio novac. Uglavnom sve je prešlo preko mog računa, za sve postoje ugovori. Imam nekoliko puta manje imovine nego što sam ukupno zaradio u životu. Neobično bi bilo da imate dva-tri puta više nego što ste zaradili.
Smatrate li se bogatim čovjekom?
Danas jedem otprilike isto što sam jeo i prije 25 godina, najbolji prijatelji su mi isti već 40-ak godina i ne bih mijenjao ništa. Živim u stanu od 80 četvornih metara, ne treba mi ništa više i sasvim O.K. bi bilo i s puno manje. Tijekom pandemije smo nas četvero živjeli solidno i u 32 m2. Ne smatram da sam zbog toga drukčiji od drugih i razumijem većinu ljudi jer sam i sam bio u mnogim njihovim situacijama.
Što imate na ranču kod Rovinju?
To je moje najveće ulaganje i jako me veseli. Imamo 6500 maslina, jako puno voćki, stolnog i vinskog grožđa, imamo i uljaru, konje, pse, mačke, ovce… Proizvodimo alkohol u tri kotla, lavandine ekstrakte… Poljoprivreda je za mene mentalna relaksacija i jedan pošten posao – osmislite, zasadite, njegujete – prodate i onda opet novi ciklus probate pametnije.
Studij iz ekonomije ste završili u Liverpoolu – Liverpool ili Everton?
Liverpool. Išao sam i na utakmice iako me je ekipa s kojom sam išao upozorila da zna biti tučnjave i da svi nose male noževe – daggere.
R.I /Večernji list/Foto:dnevnik.hr
