Denis Krnić: Novu nabavu borbenih lovaca moraju voditi inženjeri zrakoplovstva

veljača 4, 2019 maxportal
Share Button

Na temu, ne budućnosti, nego golog opstanka HRZ-a razgovarali smo sa Denisom Krnićem, našim povremenim suradnikom, nekadašnjim vojnim analitičarom koji je za vrijeme aktivne novinarske karijere posjetio niz NATO-vih zapovjedništva u Europi, napravio intervijue sa nizom domaćih, zapadnih i ruskih generala i dužnosnika, među njima i s Victoriom Nuland, bivšom šeficom misije SAD-a u NATO-u i pomoćnicom američkog državnog tajnika za Europu.



Sada kada nema ništa od kupnje Baraka, kako se vama čini cijela priča?

Koliko god sve to možda izgledalo tmurno i olovno, najveća je vrijednost što je naš ministar obrane nepovratno pokrenuo proces nabave novog borbenog lovca za HRZ. Bez ikakve dvojbe, novi avion će doći. Što se tiče razno-raznih kritika i opservacija na Baraka, moram istaknuti da je F-16C/D Block 30 vrhunski višenamjenski borbeni avion američke proizvodnje.

Njegova dorada od strane izraelskih stručnjaka na standard Barak još je više unaprijedila sam avion i proširila njegove taktičke mogućnosti, ali i opteretila pilota.

Na dvosjednoj inačici F-16D Barkeet postiglo se rasterećenje posade zbog taktičke uloge oružara u stražnjoj kabini. „Obični“ F-16D Block 30 i Barkeet su potpuno različiti avioni. Naš primjer je bio prvi ozbiljniji pokušaj Izraela da nekoj trećoj državi proda američke avione.

Barak je lovac na kojem su Izraelci napravili preko tisuću tehničkih preinaka, što manjih, što većih. Bez ikakve dileme, riječ je o odličnom borbenom avionu, produktu izraelske ratne taktike. Barak je dio sustava avijacije koja broji 20 tisuća pripadnika.

Može li zrakoplov s preostalih 3 tisuće sati naleta, kao što je bio slučaj kod Baraka, zadovoljiti naše potrebe? Neki su govorili da je to oko 100 sati godišnje naleta?

Dobro pitanje. Ako izrečenu brojku od 100 sati godišnje, podijelimo na mjesece i tjedne, dolazimo do brojke od 2 sata leta tjedno po avionu. Hajdemo korak dalje, ako spomenutu brojku satnih resursa podijelimo na dane u jednom tjednu, to je svega – 25 minuta leta dnevno. Međutim, nama je temeljni problem nešto drugo, a to je izostanak planova materijalno-logističke potpore, obuke pilota i zemaljskog osoblja.

U proteklih 25 godina u HRZ nisu izgradili sustav i propisane procedure. Osim jednog jedinog pravilnika vezanog za održavanje vojnih zrakoplova, u HRZ-u ne postoji ni jedan drugi. Tako danas vojne zrakoplove održava osoblje upitne kompetentnosti, s vojnim dozvolama mehaničara za koje ne postoji pisani standard znanja, praktičnog rada i provjere. Ne postoje ni uvjeti za trening-centar, programe obučavanja, posebna ovlaštenja,….

Svaka čast pilotima, ali oni imaju elementarno znanje o problematici zrakoplovno-tehničkog održavanja. U povjerenstvu za izbor borbenog lovca dominirali su piloti, od kojih je neke bilo pomalo smiješno slušati po medijima posljednjih mjeseci. Tehničari oni koji nose kičmu cijelog zrakoplovstva i bez njih, doslovno, ne bi ni bilo ispravnih letjelica. Zrakoplovni tehničari godinama odlaze iz vojnog sustava i to uglavnom zbog nedefiniranih uvjeta za radna mjesta u zrakoplovno-tehničkim djelatnostima.

Inženjera elektrotehnike i strojarstva te posebno zrakoplovstva jedva da ima. I ono malo što ih je u sustavu lišeni su utjecaja. Za ZT službu posebno je demotivirajuće što u ustroju HRZ-a ne postoji generalsko mjesto za njih, već oba mjesta (zapovjednik i načelnik stožera) okupiraju isključivo piloti. U modernim državama inženjer zrakoplovstva je glavni integrator sustava.

Neki kažu da je Srbija zaustavila kupnju Baraka?

Osobna kultura i kućni odgoj mi nalažu da suzdržim od komentara.

Što bi sada po vama trebalo poduzeti?

Odgovoran sustav bi osim solucije „A“ anticipirao i soluciju „B“, za slučaj da ova prva varijanta propadne. Treba premostiti vrijeme do nove odluke o izboru lovca, odnosno do dolaska prvog od buduće eskadrile. Valja to napraviti žurno, što bezbolnije za državne financije, kao i sa što manje šokova za vojni sustav koji trenutno može računati samo na tri, do četiri ispravna zrakoplova. Bezbolan „by-pass“ podrazumijeva poznat tip zrakoplova za koji već postoje obučeni piloti, naoružanje, mehaničari, alati i sustav održavanja, a to je MiG-21.

Zar je moguće danas nabaviti nekoliko MiGova-21 u Europi?

Nedavno sam vidio MiGove-21 koji će iz jedne europske države ubrzo biti prebačeni u SAD, a gdje će biti sastavni dio DACT obuke. Sjajno izgledaju u američkim shemama bojanja. Ima zemalja unutar NATO-a gdje možemo kupiti nekoliko primjeraka, remontiranih, moderniziranih i koji bi i više nego dobro čuvali naše nebo do dolaska novog tipa lovca.

Kako bi po vama mogao završiti drugi krug kupnje lovca?

Kako nemamo hrabrosti kupiti ruske avione i formirati centar za DACT obuku u koji bi, upravo zbog ruskog lovca, dolazile najveće članice Saveza, ne sumnjam da će na kraju izbor pasti na F-16.

Mislim da će nas na koncu SAD usmjeriti na grčke F-16 koji su dobro očuvani te tehnički čisti za eventualni „upgrade“. Međutim, grčka ponuda nije bila potpuna u nekim ključnim elementima. Naše studije govore da je nama potrebna eskadrila od najmanje 12 zrakoplova i to treba poštovati.

Na žalost, u idućim kombinacijama ne vidim „offset“, ni koristi za našu posrnulu privredu od takvog financijski velikog posla. Primarno pitanje u ovom projektu trebalo je biti: koliko novi zrakoplov otvara novih radnih mjesta u Hrvatskoj i kakve nam nove tehnologije donosi?

Smisao „offseta“ nije da mi nekoj zemlji prodamo što više proizvoda, nego da dobijemo tehnologije i znanja koja danas nemamo. Ovako, nastavljamo lošu tradiciju u kojoj smo samo konzumenti tehnike i ništa više. Šteta.

Treba li nama zrakoplov za dominacijom nad susjedima, posebno Srbijom?

Ne vidim razloga zašto bi službeno druga najsiromašnija članica EU-a trebala bi biti nekakva babaroga među susjedima? Ratni pobjednik, Hrvatska, ne treba razmišljati o poraženome, Srbiji. Sve veće geopolitičke ambicije Albanije, Kosovo, Sanđak, Preševska dolina, nemirna Vojvodina su i više nego dovoljni za popriličnu glavobolju u desetljećima koja dolaze za srpske političare. S obzirom da nemamo stratešku dubinu državnog teritorija, nama treba „smart“ borbeno zrakoplovstvo, a ne „dominantno“. HRZ je oduvijek uvijek bio usmjeren samo na air-policing. Valja zaboraviti na nekakvo sofisticirano udaranje po površinskim ciljevima po našem susjedstvu. Nikad nismo imali ništa navođeno za površinske ciljeve, već isključivo gravitacijsko.

Možemo li možda u nekoj budućnosti susjedima, recimo BiH, Crnoj Gori ili Albaniji, ponuditi usluge air-policinga?

Zašto ne, ali prvo moramo imati operativne zrakoplove i deklarirati takve sposobnosti. Tu ide čitav niz političkih i tehničkih predradnji koje uključuju pripremu logističkog supporta na nekom od aerodroma zemlje na čijemu nebu radite air-policing, moramo jamčiti punu raspoloživost deklariranih aviona, itd… Air-policing nisu neke usputne zadaće, nego prave misije gdje lovac leti naoružan. U mirnodopskim uvjetima provodi se ratni let.

F-16V?

Preskupo za nas. Uz to, nemamo uređen sustav za prihvat za izuzetno sofisticiranog i na improvizacije potpuno intolerantnog zrakoplova kao što je F-16 Block 70. Sustav od tri borbena zrakoplova zapravo i nije sustav. Slovačka koja se odlučila za taj tip zrakoplova ima borbeno zrakoplovstvo na višoj tehničkoj i kadrovskoj razini od našega i to treba otvoreno priznati. Imaju tehnološko znanje i kadrovsku bazu za prihvat ovog američkog lovca kojeg danas koristi još samo zrakoplovstvo basnoslovno bogate arapske kraljevine Bahrein.

Uz to, Slovačka se unutar NATO-a pozicionirala kao središte u obuci pilota helikoptera. U Košicama su preuzeli primat u Savezu s obukom na helikopterima UH-60 Blackhawk i MD500. Tamo čak radi i jedna hrvatska firma čija bi stručna znanja nama itekako dobro došla.

Hoće reći da nama nedostaje vizije strateškog pozicioniranja unutar Saveza?

Točno, jer se za sada u ničemu nismo pozicionirali unutar NATO-a. Nas gazi vrijeme i ambicije zemalja koje su nas prije 20, 30 godina gledale u leđa. To je jasno kao dan samo kad vidimo na kakvim lovcima lete Mađari, Poljaci, Česi, uskoro i Slovaci, a i Srbi su nas prešišali s novim zrakoplovnim akvizicijama. S DACT obukom i ruskim avionima u HRZ-u Hrvatska se mogla itekako etablirati. Imali smo mogućnost i prilike za taj iskorak.

Uz pravu prezentaciju ideje našim partnerima u Savezu mogli smo kupiti najsuvremenije NATO kompatibilne ruske avione, pri tome i našem posrnulom gospodarstvu osigurati dobar paket gospodarske kompenzacije, a našim pilotima takvu satnicu naleta godišnje o kakvoj će još dugo, dugo godina samo sanjati. U preko 100 godina duge i slavne tradicije zrakoplovstva u Hrvata, nikad nismo letjeli na tako starim zrakoplovima na kakvima danas letimo.

Kako su se druge istočno europske zemlje strateški profilirale u NATO-u?

U Poljskoj se po licenci proizvode helikopteri UH-60 „Blackhawk“. Rumunji imaju centar za održavanje zrakoplova F-16 i helikoptera „Blachawka“. Česi i Slovaci se specijalizirali za obuku pilota helikoptera, uključujući i budućih pilota „Blackhawka“. U tijeku je osnivanje NATO-ovog logističkog centra za zrakoplove blizu Tirane, kontraobavještajnog centra Saveza u Poljskoj, novi zapovjedni centar za kopnenu vojsku u Rumunjskoj. Ništa to njima nije, eto, palo s neba. Strateško pozicioniranje znači biti prvi u nečemu, ponuditi nešto što drugi nemaju,….

Gdje smo mi? Nema nas. Ni kod kuće nismo sigurni koja je naša vojna doktrina, granske doktrine. Ni u morskom prostoru, koji nam je stoljećima životno gravitacijsko okruženje, nismo sebe pozicionirali, ni organizirali na pravilan način. Na moru ne možemo obavljati ni zadaće koje nam je NATO delegirao, jer nemamo minolovce, a kad ćemo ih nabaviti – to nitko živ ne zna.

S pozicije male pomorske države nismo osmislili vlastiti koncept maritimne sigurnosti, nego gotovo tri desetljeća nakon raspada Jugoslavije i dalje robujemo JRM megalomaniji. Nemamo pametnu, inovativnu i integrirajuću organizaciju Obalne straže, HRM-a i svih ostalih državnih službi koje djeluju na moru. Umjesto toga imamo situaciju bez jasnog lidera u provedbi operacija i evidentan paralelizam, posebno u djelu senzorskih sustava na moru.“

Dobro, ali planiraju se nove stvari kao protubrodski raketni sustavi, plovi novi ophodni brod …?

Da, navodno se u slijedećem planskom razdoblju gleda kako HRM opremiti novim protubrodskim sustavima koji bi zamijenili RBS-15, ali se ne planiraju novi brodovi koji bi nosili te rakete!? Nećemo valjda nove rakete staviti na postojeće stare raketne topovnjače bez kompletne modernizacije njihovih pogonski, oružnih i senzornih sustava? Kad već spominjete novi brod, Zakon o Obalnoj straži RH brod obalne straže definira kao, citiram, „hrvatski javni brod označen službenom oznakom Obalne straže“.

Kako je moguće da imamo javni brod s javnim ovlastima, a nije u upisniku javnih brodova RH, nego u registru vojnih brodova MORH-a? Zašto brodovi Obalne straže nisu upisani u civilni registar? Je li novi brod biti upisan u civilni registar? Ledeni brijeg ispodprosječnosti i neambicioznosti nikako da se otopi. Mi ne znamo što bi sa Obalnom stražom. Ili je konačno ustrojimo kako treba ili prekinimo mučne dileme, ukinimo je, a raketnim topovnjačama dajmo policijske ovlasti.

Lani smo u Bruxellesu potpisali ugovor o uspostavi Multinacionalnog središte za obuku helikopterskih posada za provedbu zadaća specijalnih zračnih snaga u RH?

Ako će buduće središte za obuku helikopterskih posada u Zemuniku ponuditi nešto novo u odnosu na druga slična središta po Europi, onda je to prava stvar. Je li prava stvar pokazat će vrijeme vrlo brzo. Hrvatska bi se u svijetu helikopterskih posada trebala orijentirati na obuku onih sposobnosti koje će se u NATO-u zahtijevati u bližoj budućnosti.

Ponajprije, zbog različitosti konfiguracije terena (more, ravnica, planina) i različitih meteo-uvjeta na maloj udaljenosti, Hrvatska se pokazuje idealnom za provedbu letačkih obučnih operacija iznad svoga teritorija, danju i noću. Takav sustav obuke je zasigurno i najskuplji te bi ga tako trebalo i vrednovati.

U svakom slučaju, ideju za obučnim centrom helikopterskih posada prvo bi trebalo prezentirati na razini Sjevernoatlantske vojne alijanse te ustanoviti prepoznaju li inicijativu, a tek onda slijedi etabliranje te osiguravanje njegovog poslovanja.

Kako gledate na budućnost naše obrane i sigurnosti općenito?

Treba nam radikalni zaokret u promišljanju cjelokupnog sustava nacionalne sigurnosti i njegovih komponenti, posebno u segmentu sigurnosti našeg morskog prostranstva. Mi smo narod koji je izgubio sposobnost biološke reprodukcije tako da će sigurnost našeg državnog prostora, koji sve više prazni, biti sve važnije pitanje u desetljećima pred nama. Jer, kako braniti prazne prostore? Vrlo teško, da ne kažem nemoguće.

Bi li s današnjim negativnim trendovima u natalitetu, s ukinutim služenjem vojnog roka bez ikakve prethodne analize i uz potpunu deindustrijalizaciju zemlje preživjeli da nam se kojim slučajem dogodi agresija kao ona iz 91.?

Ne znam, ali sve više zadovoljavamo uvjete da jednog dana brzo povijemo rep, a to nipošto ne smijemo sebi dozvoliti.

M. Marković/Foto:maxportal

 

Komentari
Share Button