Deseci tisuća neudatih žena u Škotskoj tijekom 1960-ih bile su prisiljene dati svoju djecu na usvajanje. Među njima je i Elspet, koja se nakon gotovo 60 godina vratila u dom gdje je njezin sin nasilno odveden. Oni sada traže ispriku škotske vlade zbog svih strahota koje su preživjeli tijekom boravka u tim domovima.
Elspet je 1962. godine rodila dijete u dobi od 16 godina. U to je vrijeme bila neudata, a samo šest tjedana kasnije škotske su vlasti na silu odvele njezinu bebu.
“Voljela bih da mogu vratiti vrijeme”, rekla je.
Nakon mnogo godina, vratila se s reporterkom BBC-a u Dom za majke i bebe u Glasgowu, gdje je bila smještena tijekom 1960-ih. U ovom domu više nema državne ustanove, u međuvremenu je pretvorena u privatnu zgradu.
“Izgleda vrlo čudno sada, stvarno vrlo čudno”, rekla je kad je ugledala zgradu na koju se nakon toliko godina sjetila toliko sjećanja.
Ona je jedna od tisuća neudatih djevojaka koje su bile prisiljene svoju djecu dati na usvajanjeu poratnim godinama.
– Sjećam se svakog detalja. Bilo mi je vrlo neobično vratiti se ovdje nakon toliko godina – rekla je Elspet dok je ulazila u kuću.
Deseci tisuća djevojčica doživjeli su sličnu sudbinu kao i ona, a ni nakon toliko godina Elspet se nije uspjela riješiti boli za oteto dijete.
– Teško mi je, jako mi je teško, mislila sam da će mi postati lakše nakon toliko godina. Ovo je soba u kojoj sam zadnji put vidjela sina – u suzama je rekao Elspet.
Još se sjeća svih detalja dana kada su joj odveli dijete.
– Poručnik je došao do mene i rekao mi da upravitelj želi razgovarati sa mnom. Kad sam otišaola do nje, samo mi je rekla da pokupim stvari i odem. Nisam imala izbora, morala sam – rekala je Elspet prisjećajući se tog dana.
Potom je dodala da nikada nije pristala dati dijete na usvajanje, ali da su joj ga škotske vlasti oduzele, a da ju prije toga nisu ni obavijestile.
– Otišla sam i godinama pokušavala stvoriti novi život i učiniti nešto najbolje za sebe, ali u meni je uvijek postojala velika praznina – rekla je novinarki BBC-a.
U prijeratnim i poratnim godinama bilo je domova za neudate majke i njihovu djecu u cijeloj Velikoj Britaniji. Veliki broj domova nalazio se na području Irske, kroz koju su prolazile tisuće djevojaka, koje su na kraju izgubile djecu, piše Telegraph. Pravno gledano, svaka djevojka mogla je napustiti dom kad god je poželjela. Istina je, nažalost, bila drugačija. U praksi bi svaku djevojku koja bi otišla od kuće progonila policija …
U svakom slučaju, nijedna od njih nije imala kamo otići. Svaka djevojčica koja bi prošla vrata znala je da će roditi kod kuće i čekati, najviše tri godine, da joj dijete bude usvojeno.
Nijedna djevojka, posebno u Irskoj, nije smjela napustiti imanje, a u šetnju su smjele ići samo u pratnji. Svaka se zaposlila, neke su radile u kuhinji, druge u praonici …
Kad god bi stigla nova djevojka, druge bi ju ispitivale o onome što je zadnji put napisano u novinama. Bile su toliko željne vijesti iz vanjskog svijeta iz kojih su bile potpuno isključene. Nigdje u kući nije bilo kalendara … Dani su prolazili, svaki je izgledao poput prethodnog. Djevojčice su čekale porod, a onda ih je čekalo neizbježno – odvajanje od djeteta.
Svatko je morao pod pritiskom potpisati odobrenje za usvajanje djeteta. Svi su znali da se ne mogu vratiti kući s bebom u naručju.
June Goulding, primalja koja je radila u domu s istim ciljem 1951. godine, opisala je kako je izgledao postupak predaje djece. Bebe i malu djecu bez najave bi kupali i oblačili u novu odjeću, a zatim ih spuštali u zagrljaj majkama. Tada bi ih vodili dugim hodnikom, sve do ulaznih vrata, gdje bi stajale časne sestre. Tada bi im oteli djecu iz naručja.
– Djevojčice bi stajale kraj vrata, a majka bi neutješno vrištala i jecala, to bi se čulo u cijeloj kući. Bila sam tamo za svaki užasan ritual, koji bi se pripremio za doslovno svaku majku u tom paklu – svjedočila je Goulding, koja je radila u jednom od domova u Irskoj.
Postavlja se pitanje zašto je Ujedinjeno Kraljevstvo uspostavilo sustav domova za neudate majke. Naime, nakon proglašenja neovisnosti od Ujedinjenog Kraljevstva 1920. godine, država je morala pronaći način da se brine o ljudima kojima je bila potrebna pomoć.
Povjesničarka Lindsay Erner Byrne kaže da se vlada brinula i o “seksualnom moralu i nevjenčanim majkama” te da je Katolička crkva igrala značajnu ulogu u osiguravanju sredstava siromašnoj zemlji. Tada su državni dužnosnici pozvali crkvu da otvori posebne domove u kojima će se brinuti o neudanim majkama. Te domove financirala bi država, a navodno ih kontrolirala.
U prijeratnim i poratnim godinama bilo je domova za neudate majke i njihovu djecu u cijeloj Velikoj Britaniji.
Nekad je to bilo pitanje situacije u tim domovima. Pogotovo nakon što je jedan dom nakratko zatvoren krajem četrdesetih godina, nakon što je inspekcija utvrdila da je 100 od 180 beba umrlo u samo jednoj godini. Nekako je “sve prošlo ispod radara”, pa je dom nakon toga nastavio raditi gotovo 60 godina.
Žene koje bi dolazile u te domove bile bi označene gotovo kao kriminalci. Prve grešnice bile bi žene koje bi prvi put bile trudne bez da su u braku. Da im se to dogodi dva puta ili više, nazvalo bi ih se “teškim grešnicima”. Sestra koja je 1930. bila zadužena za upravljanje jednim od domova rekla je da je nekoliko djevojaka u tom domu bilo tako “moralno slabo” da su ih dugo morale držati iza vrata, kako ne bi “opet posrnule”.
Elspet i mnoge druge žene koje su doživjele sličnu sudbinu kao ona, sada, nakon 60 godina, traže od škotske vlade da se ispriča zbog svega što su prošle. Premijer Nicola Sturgeon ih je saslušala i razmotrila njihov prijedlog.
Megy M. /Foto: press
