DNEVNIK ANTE NOBILA: Tijekom suđenja Blaškiću namagarčio sam agente SISa

studeni 25, 2018 maxportal
Share Button

U knjizi “Obrana hrvatskog kontraobavještajca Josipa Perkovića na njemačkom sudu” Anto Nobilo donosi priču o izručenju i suđenju Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču zbog optužnice za ubojstvo hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića.Perković i Đureković osuđeni su na doživotnu robiju.



O tom važnom i politički složenom predmetu Nobilo donosi priču iz svojeg položaja, kao stranka u postupku koja je izgubila spor pa njegove dnevničke, samoreklamerske zapise tako i treba shvatiti.

Onog petka ujutro kad je Ustavni sud RH objavio odluku da Josip Perkovića izruči Njemačkoj Anto Nobilo je postao prvi odvjetnik iz Hrvatske koji je iz nove članice EU-a dobio pravo nekoga zastupa u drugoj članici, konkretno u Njemačkoj.

“Očito mi predstoje mjeseci, a možda i koja godina, pravne bitke u Münchenu. Obavljam pripreme po uzoru na svoje iskustvo s Međunarodnim sudom za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije, ICTY, u Den Haagu od 1996. do 2004., kad sam branio, i obranio, generala HVO-a i HV-a Tihomira Blaškića od optužbi za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti. Ima nekih sličnosti.

I u Den Haagu i u Münchenu branim u pravnom sustavu koji nije naš, za koji se nisam školovao. Moram učiti brzo i u hodu. Pogrešaka ne smije biti. Skupo se plaćaju”, piše Nobilo.

U slučaju Perković, piše Nobilo, jako mu koristilo iskustvo iz obrane Blaškića u Haagu, u knjizi je opisao i taj predmet, kao i zastupanje Josipa Boljkovca na Županijskom sudu u Zagrebu.

“U oba postupka sud je, na kraju oslobodio i Blaškića i Boljkovca”, piše netočno Nobilo. Blaškić nije oslobođen. Kazna mu je smanjena s 45 na devet godina zatvora, ali je pravomoćno proglašen krivim i osuđen za ratne zločine. Druga je stvar što se Nobilo voli hvaliti da je “oslobodio Blaškića”.

U slučaju Blaškić Nobilo je imao komotnu situaciju da sve troškove deset godina pokrivala Vlada RH, da je imao izravni kontakt s pomoćnikom ministra obrane za sigurnost, što znači čovjekom zaduženim za vojnu policiju i SIS.

Tužiteljstvo u Haagu je u nekim trenucima imalo čak i 80 operativaca, ali je SIS-ova podrška, ispalo je, bila puno sposobnija.   Sve dok Nobilu nije postalo sumnjivo kako to da nikako ne uspijeva dobiti na uvid cijeli arhiv HVO-a srednje Bosne, što je za Blaškića, kao optuženog za pokolj 116 ljudi, u većinski bošnjačkom selu Ahmići, bilo od ključne važnosti kako bi dokazao da Blaškić nije naredio masakr. Shvatio je da ljudi s kojima u BiH razgovara uvijek sa strahom pogledavaju prema agentu SIS-a dva stola dalje.

“Osjetio sam da je taj sustav stvoren ne toliko da nama pomaže, nego više da nas kontrolira. Registrirali smo i anonimne dostave dokumenata potencijalno opasnih za obranu generala Blaškića haškom tužiteljstvu. Točno smo znali da to rade ‘naši’.

Očito je da je kod visoke politike postojao neki strah. Ili sasvim precizno, taj sustav bio je vrlo dobar, pa čak i efikasan, kad je trebalo dokazivati opće stvari koje su išle u korist Hrvatskoj, npr. da je Hrvatska vojno pomagala armiji BiH, da je zbrinula velik broj izbjeglica muslimana u RH, po bolnicama smještala ranjenike Armije BiH, da je pokušavala stvarati sporazume s Armijom BiH i da su u nekim fazama bili i saveznici”, objasnio je u knjizi.

SIS je odlično radio i kad je trebalo dokazivati da je HVO tamo bio u okruženju te da je i Armija BiH radila zločine. Ali kad je SIS trebao utvrditi individualne linije zapovijedanja u HVO-u tamo, dolazilo je do “potpunog bojkota”. Nobilo je zato, piše, išao u BiH razviti i vlastitu mrežu kako bi zaobišao problematičnog SIS-ovca. Ubrzo je otkrio da je taj čovjek imao svoju ulogu i u Ahmićima 16. travnja 1993. godine.

“Do mene su došle informacije da je on zajedno sa svojim zamjenikom te zapovjednikom bataljuna vojne policije i njegovim zamjenikom skupio specijalnu jedinicu vojne policije i nešto običnih pripadnika vojne policije, te nakon što im je zapovjednik vojne policije dao zapovijed da pobiju sve muško stanovništvo u selu Ahmići, on je bio prisutan i dodao: Pazite ni da kokoš ne ostane živa. Onaj koji sve ovo ne izvrši imat će posla sa mnom”, piše Nobilo navodeći da je smislio plan kako  se riješiti tog čovjeka.

Nobilo piše da je Hrvatska u Haagu imala svojeg agenta zaduženog isključivo za prikupljanje informacija. Stoga je prišao njemu i “u povjerenju” mu rekao da ima informaciju iz tužiteljstva da se sprema optužnica za ratni zločin protiv šefa SIS-a iz srednje Bosne. Računao je da ovaj Zagrebu neće reći da je otkriće Nobilovo pa je u izvještaju napisao da je njegovo.

Kad se Nobilo vratio u Zagreb, general koji je svime rukovodio pitao ga je ima li kakvih informacija da bi se haško tužiteljstvo zanimalo za SIS u srednjoj Bosni. Tako je general mislio da je informaciju dobio iz dva neovisna izvora. A onda je paranoja učinila svoje.

“Kad je nakon primljene informacije šef SIS-a vozilom putovao kroz srednju Bosnu, naišao je na cestovnu kontrolu Unprofora. On je to protumačio da njega traže jer ga žele uhititi. Napustio je vozilo i pješice pobjegao kroz kukuruz i šumu te okolnim putevima došao na jedno skrovito mjesto. Odmah sljedeći dan četvorica ključnih ljudi nestaju s područja srednje Bosne, i to: šef SIS-a i njegov zamjenik, zapovjednik vojne policije i njegov zamjenik.

Na mjesto šefa SIS-a dolazi osoba koja nije ratovala u srednjoj Bosni i koja osobno nije opterećena”, otkrio je Nobilo kako je SIS dalje nastavio surađivati odlično, s mlađim, fleksibilnijim, neopterećenim hrvatskim službenikom koji ih je vodio. Ostalo je poznato. Nobilo je otkrio da su i u HV-u i u HVO-u nad vojnom policijom postojale dvije linije zapovijedanja, da je ona druga išla do ministra obrane, a ne do Glavnog stožera.

“Upravo te jedinice, kojima su zapovijedali političari, često su činile zločine”, pojasnio je čiji je bio zločin za koji je bio optužen Blaškić. To su već bile opasne stvari i po njega, Nobila. Posebno zato što je Franjo Tuđman bio sve bolesniji, više nije kontrolirao stvari.

HIS je u jednom trenutku istisnuo SIS iz Haaga, što je značilo da je Nobilo lakše otkrivao što ga je zanimalo. “Nije nevažno da je Josip Perković bio savjetnik šefa HIS-a Miroslava Šeparovića”, natuknuo je ulogu svojega klijenta iz Münchena u pravosudnoj pobjedi Nobila i Blaškića.

To je značilo da je Nobilo otkrivao sve više vrlo gadnih stvari oko rata u BiH i nekih ljudi iz SIS-a, a to je imalo cijenu: “Jednog dana, nakon suđenja, pozvala me tajnica ICTY-ja i kratko rekla: ‘Više zapadnih obavještajnih službi posjeduje informaciju da se priprema vaše ubojstvo. Nizozemska policija vam daje 24-satnu zaštitu’.I zaista, od tada je pred mojom kućom u Den Haagu dežurao policijski automobil i policajci su me diskretno pratili. Naglasili su da se u BiH i Hrvatskoj moram snaći sam.”

Zanimljivo je da ga je vrlo brzo nakon tog razgovora u Haagu nazvao Perković iz Zagreba.

“Rekao mi je samo da u subotu, kad sletim u Zagreb, ne izlazim iz aerodromske zgrade dok njega ne vidim”, otkrio je Nobilo. Razlog je bio taj što je skupina ljudi iz Herceg-Bosne od određenih kriminalnih šefova u Zagrebu zatražila Nobilovo ubojstvo. Sastanak su održali u Hotelu Esplanade. Zagrebačko podzemlje je to odbilo, unatoč ponuđenom novcu, a na sastanku se zatekao i izvjesni Perkovićev informant i sve to čuo. Dio onoga što je znao o tome, Nobilo je ugurao u kaznenu prijavu, udario to medijima i tek tad su naručitelji njegova ubojstva odustali.

Za konačno oslobađanje Blaškića bilo mu je potrebno još i to da mu novi predsjednik RH Stjepan Mesić otvori Tuđmanove arhive te je tako i bilo.

Mesić ne samo da je otvorio arhive nego ih je dilao kao HDZ propagandni materijal pred izbore.

U IDUĆEM NASTAVKU:  S Josipom Perkovićem sam surađivao na suđenju Artukoviću 

M. Marković/Foto:pxll

 

Komentari
Share Button