Dosad nepoznate slike: Što su partizani zatekli kad su ušli u logor Jasenovac

6 veljače, 2021 maxportal
Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

U nakladi zagrebačke izdavačke kuće Despot Infinitus objavljena je fotomonografija “Zagreb svibanj 1945.”  kontroverznog srbijanskog povjesničara Bojana Dimitrijevića i Radovana Cukića, u kojoj se kroz 365  dosad neviđenih fotografija prikazuje partizansko napredovanje prema glavnom gradu Hrvatske, od njihova ulaska u ustaški logor Jasenovac pa do ulaska u Zagreb.



Fotomonografija je nastala na temelju postava lanjske izložbe beogradskog Muzeja Jugoslavije pod naslovom ‘TANJUG javlja: Rat je završen’ autora Radovana Cukića i Milice Tomić.

Fotoreporter Tanjuga (Telegrafska agencija nove Jugoslavije) Branko Savić, prateći postrojbe Jugoslavenske armije u pokretu prema Zagrebu početkom svibnja 1945. godine, snimio je 596 fotografija koje dokumentiraju razdoblje od 4. do 17. svibnja te godine.

One pokrivaju partizansko napredovanje prema glavnom gradu Hrvatske, od njihovog ulaska u ustaški logor Jasenovac, pa sve do ulaska u Zagreb. Fotografije nisu bile poznate u javnosti dosad i u ovoj knjizi prvi put se objavljuju.

Među objavljenim fotografijama je i nekoliko nastalih nakon oslobođenja logora Jasenovca, a tim povodom kontroverzni srbijanski povjesničar Bojan Dimitrijević, dao je intervju za tportal.

Koja je partizanska jedinica oslobodila Jasenovac i što su partizani zatekli u logoru nakon oslobođenja?

Zahvaljujući sjećanjima partizanskog generala Radojice Nenezića, vjeruje se da je u logor prva ušla 28. slavonska divizija iz 2. armije. Prema njegovim sjećanjima, partizani su u logoru zatekli ubijene crnogorske četnike i njihovog zapovjednika Pavla Đurišića. Po drugim podacima, to su bile postrojbe 21. srpske divizije iz 1. armije. Kada je Tanjugov fotograf Branko Savić stigao u Jasenovac 4. svibnja, ondje su bili dijelovi postrojbi 24. srpske brigade, ali i dijelovi stožera 6. ličke divizije. Savićeve fotografije pokazuju stanje i razinu porušenosti logora, kao i pojedina tijela ubijenih logoraša.

Fotografije logora Jasenovac snimio je 4. svibnja 1945. Branko Savić, fotograf TANJUG-a, prvi reporter koji je ušao u logor

Koliko su preživjelih logoraša zatekli partizani u Jasenovcu? Jesu li prilikom oslobađanja logora zarobljeni dotadašnji ustaški čuvari logora i što se s njima poslije dogodilo?

Tajna Pavelićeva postrojba

Iako točan broj žrtava ustaškog logora izaziva prijepore i neslaganja, koliko je ljudi prema vašoj procjeni stradalo u Jasenovcu?

Osobno se ne bih odredio prema ovom pitanju jer je ono poput priče o tamnom vilajetu; što god kazali – pogriješit ćete. Jedna strana smatra da su zatočenici logora u njemu ubijani svaki dan, a na drugoj se potpuno negiraju ubojstva logoraša. Povijest logora pokazuje da su ubojstva bila u valovima, što je posljedica borbi i događaja na terenu, odnosno priljeva novih zatočenika, mahom srpskog porijekla. Tako je masovnih ubojstava bilo najviše krajem 1941. i u prvoj polovici 1942., a potom pred sam prestanak rada logora u travnju 1945.

Što se događalo s logorom nakon rata?

Sasvim je sigurno da je ono što je ostalo od logora neko vrijeme (1945.-1946.) služilo za zatočenje uglavnom zarobljenika iz redova Oružanih snaga NDH. O tome ima i nekoliko znanstvenih radova, ali i posebna udruga u Zagrebu koja se bavi tim pitanjem.

Prema nekim izvorima, nad ustaškim grozotama počinjenim u Jasenovcu zgražali su se i visokopozicionirani njemački zapovjednici u tzv. NDH, poput Edmunda Glaisea von Horstenaua. Je li sve ostalo na zgražanju ili su i nacistički zapovjednici reagirali kod Pavelića zbog terora u Jasenovcu?

Postoje svjedočenja o tome da su visoki njemački dužnosnici, a najviše general Von Horstenau, upućivali reagiranja vlastima NDH, pa i samom poglavniku Paveliću, na vijesti o događajima u Jasenovcu i okolini tijekom 1942. godine. Ali osim nekoliko posjeta u kojima se su vlasti NDH trudile pokazati da je riječ o radnom logoru, njemački visoki dužnosnici nisu mogli, ali moguće nisu ni htjeli posebno se angažirati oko logora u Jasenovcu. Kako se stanje na bojišnici pogoršalo tijekom 1944. i kasnije, oni su imali drugog, važnijeg posla. Tako više nisu obraćali pažnju ni na ozloglašenu Luburićevu Ustašku obranu, koju je 1942. Pavelić skrivao od Nijemaca, a od koje je krajem rata napravio udarnu postrojbu Oružanih snaga NDH.

Je li ondašnja hrvatska javnost znala što se doista događa u Jasenovcu? Jesu li tada zabilježena javna istupanja protiv jasenovačkog logora?

Vlasti NDH nisu mnogo govorile o Jasenovcu u javnosti. No javnost u NDH znala je za postojanje logora, a posebno njemački vojni i civilni predstavnici. Predstavljan je kao radni logor i mjesto internacije političkih oponenata Pavelićeva režima, od Vladka Mačeka do Ante Cilige i drugih. Eventualni prosvjedi bilo koga tko nije bio dio sustava vlasti mogli su biti pogubni. Takav čovjek najprije bi završio u ustaškom zatvoru na Savskoj cesti ili u samom Jasenovcu. Bio je rat i ljudi su u principu gledali svoja posla kako bi preživjeli.

Zašto partizani nisu poduzimali akcije za oslobađanje Jasenovca prije 1945. godine?

To je pitanje koje traži kompleksniji odgovor. Vlasti NDH organizirale su izuzetno jaku obranu čitavog područja. Na širem području oko logora bila je raspoređena Ustaška obrana, zasigurno jedna od najjačih ustaških postrojbi u razdoblju od 1944. do 1945., a koja je djelovala kao svojevrsna postrojba ustaškog ministarstva unutarnjih poslova izvan njemačke kontrole. Ova postrojba izolirala je čitav sustav logora Jasenovca te šire područje.

Također, u blizini je bila željeznička pruga Zagreb-Beograd, a nju su Nijemci jakim snagama čuvali kao najvažniji strateški pravac čitavo vrijeme okupacije. Partizani tu nisu mogli mnogo učiniti vojnički.

S druge strane, partizanima postojanje ovog logora strateški nije smetalo u njihovim revolucionarnim ciljevima. Njegovo postojanje čak je moglo poslužiti za radikalizaciju odnosa prema NDH, odnosno za to da se partizanski pokret predstavlja kao sigurna opcija u odnosu na neaktivnost i pasivnost, što je stanovništvo moglo odvesti u Jasenovac.

Konačno, saveznici su saznali za ovo mjesto, ali kao tvornicu koja je između ostalog proizvodila streljačko naoružanje i električnom energijom opskrbljivala šire područje. Zato je logor bio i bombardiran tijekom veljače, ožujka i travnja 1945. i u najvećem dijelu bio uništen prije konačnog oslobođenja.

Kakav je stav Josip Broz Tito imao prema Jasenovcu jer ga nakon rata nikada nije službeno posjetio?

Mislim da se Tito tijekom rata nije previše brinuo o tom pitanju. Iako sam istraživao Titovu biografiju s raznih aspekata, nisam se detaljno bavio njegovim svakodnevnim kretanjima. No navodno je u jednoj ili dvije prilike bio u Jasenovcu. Barem je tako svjedočio hrvatski komunistički političar srpskog porijekla Dušan Dragosavac. Ipak, imam dojam da je Tito možda izbjegavao to mjesto kako ne bi otvarao prijepore između Hrvata i Srba, a možda i nošen saznanjem da je sa svojim partizanima mogao više učiniti. Tko zna…

U kojoj mjeri je za vrijeme bivše Jugoslavije postojala sloboda istraživanja Jasenovca?

Sasvim je sigurno postojala sloboda istraživanja i o tome svjedoče mnoga znanstvena djela. Mislim kako je ipak propuštena šansa da se utvrde točni brojevi i imena ubijenih, čime je poništena individualnost svake od žrtava ugrađenih u velike brojke. Čini mi se da je slično napravljeno i s prepoznatljivim spomenikom izgrađenim na mjestu logora. Spomeniku je prije svega pridan ideološki sadržaj, a ne duhovni pijetet nastradalima, kojima je ukinuta njihova nacionalna pripadnost.

Dakle sigurno je kako je postojala određena restrikcija u tumačenjima, što se ogledalo u točnom utvrđivanju nastradalih osoba u Jasenovcu, već se išlo s okvirnim brojkama. Takav stav danas proizvodi nove prijepore između Srba i Hrvata.

Tko je Bojan Dimitrijević

Bojan Dimitrijević je zagovornik rehabilitacije četničkog vođe Draže Mihailovića i kvislinškog premijera Kraljevine Jugoslavije Milana Nedića, o kojem je napisao knjigu. Pažnju javnosti u Hrvatskoj izazvao je kad mu je Ministarstvo kulture potpomoglo tiskanje knjiga u Hrvatskoj.

Dimitrjević je 2016. dobio potporu Ministarstva kulture Hrvatske, na čijem čelu je tada bio Zlatko Hasanbegović, za čak tri knjige. Dimitrijević za Hasanbegovića kaže da mu je prijatelj i kolega s kojim se družio i u Zagrebu i u Beogradu.

 

Za knjigu “JNA u Hrvatskoj i Sloveniji” zagovornik rehabilitacije Draže Mihajlovića i Milana Nedića, srpskih zločinaca uz čiju je pomoć Beograd “očišćen” od Židova i  prvi u Europi postao Judenfrei, dobio je 12. 000 kuna.

Osim  knjige o Milanu Nediću Dimitrijević ja autor knjige “Komandant” o Ratku Mladiću  za kojega tvrdi da “nije pronašao dokaze da je zapovjedio likvidacije u Srebrenici”.

U periodu mart 2003 – april 2004 bio je savjetnik Ministra odbrane za reformu vojske, a od 2006. godine je savjetnik predsjednika Srbije za vojna pitanja.

Zvonimir Despot s knjigama i Bojan Dimitrijević s majicom Prinz Eugen

Zvonimir Despot, vlasnik Despot infinitusa, s knjigama i Bojan Dimitrijević u majici s likom (runom)  7. SS dragovoljačke gorske divizija Princ Eugen/ Foto: privatni izvor

Kad je Boris Tadić (2003.)  imenovan za ministra obrane Srbije i Crne Gore Dimitrijevića je uzeo za savjetnika. Savjetnik Tadiću za vojna pitanja bio je i kad je Tadić izabran za predsjednika Srbije (2004. – 2012.) Iz Tadićeve Demokratske strake kasnije je isključen zbog zalaganja za rehabilitaciju Nedića i fotografija u majici na kojoj je znak njemačke divizije Princ Eugen.

M. Marković/Foto: Branko Savić/ Muzej Jugoslavije

 


Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •