Ali, ako se iz sfere simbolike jednog svetačkog života i kršćanskog nauka, »spustimo» u realni svijet, moramo ustvrditi da je, osim posvećenosti Bogu, širenju vjere i dobra među ljudima, Stepinčev život bio obilježen politikom, ratovima i, posebno – diplomacijom. Kao mladi, nadobudni dobrovoljac, on se u prosincu 1918. pridružio Jugoslavenskoj legiji, ali prekasno jer je Solunski front bio već probijen iako je tamo Stepinac bio stigao. U proljeće 1919., Stepinac je demobiliziran a u rodni Krašić vratio se u proljeće 1919., kao potporučnik Vojske Kraljevine SHS. Godinu dana kasnije, bio je unaprijeđen u poručnika, a već 1922., na jednom međunarodnom skupu katoličke mladeži, predvodio je hrvatske sudionike, mašući hrvatskom zastavom.
Godine 1924. pokušao se je odvojiti od politike i odlučio za studij teologije, te 1930. bio zaređen kao isusovački redovnik. Ali, politika se nije odmicala od Stepinca, niti on od nje: već 1933., premda nije imao kanoničku dob, Sveta stolica i beogradski dvor – svaki iz svojih političko-diplomatskih motiva – usuglasili su stav da je Stepinac najprikladniji nasljednik zagrebačkog nadbiskupa Bauera, pa se kao takav poklonio pred kraljem Aleksandra i, prema protokolu, zakleo se na vjernost.
Nakon pogibije Aleksandra, Stepinac se više okrenuo hrvatskoj politici; prema Radiću i Mačeku, zbog HSS-ova antiklerikalizma, oduvijek je imao rezervirani stav, a slično je bio raspoložen i prema komunistima i pravašima, tada još marginalnim političkim grupacijama. Na vanjsko-političkom planu, nadbiskup Stepinac angažirao se i u javnoj, ali i tajnoj diplomaciji. Karakterističan primjer, bio je njegov kontakt s potpredsjednikom francuskog Parlamenta Ernestom Pezetom. Pristaša kršćanskog demokratskog pokreta, Pezet je bio jedan od rijetkih francuskih političara i intelektualca koji su imali razumijevanje za „hrvatsko pitanje“, pa je već 1933., u Parizu objavio knjigu u kojoj je ukazivao na vjersku nesnošljivost Srba i velikosrpski teror u jugoslavenskoj kraljevini, posebno, naspram Hrvata. Dvije godine kasnije, 1935., Pezet se u Zagrebu i osobno susreo s vodećim osobama hrvatskog političkog života, Mačekom, Trumbićem i Alojzijem Stepincem.
Prema Pezetovim sjećanjima Stepinac je bio duboko ogorčen i razočaran stanjem u zemlji, pa mu je rekao: „Manje se krvi prolilo u stotinu godina Austro-Ugarske monarhije, nego što su srpski žandari učinili u pet godina tobožnjeg jugoslavenstva…“ Na primjedbu Pezeta, kako se Hrvatima predbacuje da su veliki nacionalisti i da stalno mašu trobojnicama, Stepinac je odgovorio: „Hrvatska zastava? To nam predbacuju? Ali ni biskupi ni svećenici to ne traže. Hrvatski narod to želi. On u njoj vidi simbol svojih potlačenih sloboda. Austro-Ugarska je ipak to dozvoljavala.”
“Hrvatski nacionalizam” – najveći problem zapadnih demokracija !
S političko-diplomatske razine, ne može se zaključiti drugo, nego da je iz kardinala Pellegrettija, umjesto katoličke solidarnosti s Hrvatima, progovorio talijanski iredentizam i slični stavovi Mussolinija i Beograda glede prava Hrvata na istočnojadransku obalu – ali sve pod krinkom kršćanskog ekumenizma! Paradoksalno, u vanjskoj politici, kako se približavao Drugi svjetski rat, nadbiskup Stepinac najbolje se slagao s regentom Pavlom Karađorđevićem, te 1940. godine podržao pristupanje Kraljevine Jugoslavije Trojnom paktu a posebno se usprotivio i probritanskom vojnom puču u Beogradu, 27. ožujka 1941.
Kada mu je 10. travnja 1941., svećenik Vilim Cecelja prepričao izjavu Slavka Kvaternika na Radio-Zagrebu o uspostavi NDH, nadbiskup Stepinac je odgovorio, citirajući Zrinskoga: “Ne viruj Nimcu ko ni suncu zimsku!”. Svjedok obrane na njegovu suđenju 1946. godine, kanonik Dragutin Hren, izjavio je kako su se 10. travnja, kada je s nadbiskupom izlazio iz katedrale, neki mladi ljudi, veselili, govoreći: “…došli su Nijemci u Zagreb, uspostavit će slobodnu Hrvatsku”. Na to, Stepinac mu je potiho rekao: “Ne mogu imati povjerenje u Njemačku, prvo, kulturno, jer je Hitlerov sistem, poganski sistem, i drugo, nacionalno. Poznato vam je u našoj historiji, da Nijemci i Talijani nisu bili prijatelji naših naroda.”
Nakon što su njemački okupatori u Zagreb iz Italije kamionima dovezli i na vlast postavili skupinu ustaških emigranata, nadbiskup Stepinac razgovarao je sa Slavkom Kvaternikom i Antom Pavelićem, te im – u skladu s crkvenim kanonima da se poštuje svaka svjetovna vlast – izrazio potporu Katoličke crkve. Ali, za razliku od nekih drugih hrvatskih prelata, nadbiskup Stepinac je – kao i prilikom poklona kralju Aleksandru – to učinio samo iz taktičkih, “diplomatskih” razloga. O susretu s Pavelićem, on je u dnevnik zapisao svoj dojam “…da je Poglavnik iskreni katolik i da će crkva imati slobodu u svom djelovanju”, ali se “ne podaje iluziji da bi sve moglo ići bez teškoća…”.
“Tajna” diplomacija preko radio-veze, “javna” s propovjedaonice
Svi navedeni događaji naveli su zagrebačkog nadbiskupa da aktivira bežičnu radio-stanicu, koju je, prije bijega, u zgradi Zagrebačke nadbiskupije deponirao ugledni zagrebački Židov, arh. Zlatko Feller. Ona će u narednom razdoblju služiti kao jedan od najvažnijih instrumenata u akcijama „tajne diplomacije“ nadbiskupa Stepinca.
Kada je riječ o njegovoj „javnoj diplomaciji“, ona je započela 14.svibnja 1941., ni tri tjedna nakon njegova “blagoslova” novouspostavljenoj državi. Stepinac je Poglavniku uputio svoj prvi pismeni prosvjed zbog nedjela koja se vrše prema Srbima, u isto vrijeme kada se Svetoj Stolici obratila i kvislinška srbijanska vlada Milana Nedića. Dimitrije Ljotić je o apelu papi Piju XII., pisao kralju Petru u London: “Tražili smo zaštitu od Svete Stolice još u maju. Na to nam je odgovoreno da je Zakon-naredba od 26.juna Poglavnikova o (uvođenju) smrtne kazne za napad na Srbe, posledica akcije Katoličke crkve (tj. Stepinca, op. D.B.) Međutim, tek posle toga je napad udvostručen, a i (nasilni) prelazak u katoličku veru.“ Svoje stavove i tajnodiplomatske poteze, Stepinac je, neizravno, vjernicima komunicirao s propovjedaonice. Njegove javne i tajne aktivnosti, ali i prosvjedi iz Beograda, ubrzali su odluku Svete Stolice da ne prizna Nezavisnu Državu Hrvatsku što naravno, nije značilo odsustvo svih odnosa sa Zagrebom već, naprotiv, uspostavu stalne prisutnosti i praćenje stanja „na terenu“.
S namjerom da taj postupak ubrza, 3. lipnja 1941., nadbiskup Stepinac otputovao je potajice u Rim, tako što je njegov pratilac, svećenik Franjo Cvetan ušao u vlak s prtljagom u Zagrebu a nadbiskup mu se pridružio tek u Draganiću, kako ustaše ne bi odmah saznali za put. Stepinac je pripremio opširan pismeni izvještaj o stanju i tragičnim događajima u NDH, na koji je 11. srpnja, u ime Svetog oca, pismeno odgovorio kardinal Luigi Maglione, državni tajnik Sv. Stolice. Što se tiče diplomatskog priznanja NDH, Maglione je naglasio da “…u skladu s propisima koji su o tom općeprihvaćeni i u međunarodnom pravu, države koje su nastale u tijeku i kao posljedica nekog rata Sveta Stolica ne običava priznavati u tijeku istoga rata, već samo kad su nove države, po završetku neprijateljstva, od mirovnih sporazuma ili od međunarodnih tijela eventualno postojećih i nadležnih formalno priznate”. Umjesto de iure priznanja, Sveta Stolica u Zagreb je poslala apostolskog vizitatora (diplomatskog izaslanika) i to ne ustaškim vlastima već Hrvatskom katoličkom episkopatu, sa zadatkom da pažljivo prati razvoj događaja u NDH.
Šest susreta Stepinca s britanskim obavještajcem, Slovencom S. Rapotecom
Dne 26. siječnja 1942., iz britanske podmornice na obalu Mljeta potajno se iskrcao britanski obavještajac slovenskog porijekla poručnik Stanislav Rapotec. On je bio poslan u „okupiranu Jugoslaviju“, prema dogovoru britanske obavještajne službe SOE i jugoslavenske izbjegličke vlade, sa zadatkom da prikupi podatke o stanju u zemlji i što više sazna o različitim protunjemačkim skupinama i organizacijama na koje bi se zapadni saveznici i izbjeglička vlada mogli osloniti.
Između ostalog, Rapotec je dobio zadatak stupanja u kontakt sa zagrebačkim nadbiskupom Stepincom, od kojega je trebao tražiti objašnjenje zašto Katolička crkva u NDH „ništa ne čini za zaštitu progonjenog srpskog stanovništva“.Prema tadašnjim britanskim saznanjima, u NDH su se provodile masovne likvidacije i progoni hrvatskih Srba, zbog čega ih je 300.000 izbjeglo na teritorij Nedićeve Srbije. Ako će nadbiskup Stepinac biti kooperativan, Rapotec je imao zadatak nagovoriti ga da putom crkvenih veza izbjeglim hrvatskim Srbima u Srbiju prebaci financijsku pomoć jugoslavenske izbjegličke vlade, koja bi mu bila dostavljena iz Londona. Već spomenuti zagrebački Židov, arh. Vlatko Feller, predsjednik predratnog Jugoslavensko-britanskog društva u Zagrebu (i, vjerojatno, „spavač“ britanske obavještajne službe u Zagrebu), koji je pred ustašama izbjegao u Split, bio je Rapotecu prva „veza“ za kontakt s nadbiskupom Stepincem.
Feller je Rapotecu iznio vrlo pozitivan sud o držanju Stepinca nakon uspostave NDH, te mu otkrio da je njegova stranka SDS na Kaptolu sakrila već spomenutu radio-stanicu, koju su dobili od britanskih službi. Također, dr. Feller je poručniku Rapotecu dao nekoliko imena svojih rođaka i prijatelja u Zagrebu, ustvari, pripadnika tajnih srpskih i židovskih ilegalnih skupina koje su stvorene radi međusobnog pomaganja i spašavanja. Nakon kraćeg boravka u Sloveniji, Rapotec se, po dolasku u Zagreb, javio tim ljudima koji su ga udomili i pružili mu veliku pomoć u njegovim obavještajnim aktivnostima.
Preko tih veza, Rapotec je dospio i do Ivanka Farolfija, vođe mladeži HSS, te razgovarao s preostalim vođama stranke. Međutim, s predsjednikom dr. Vlatkom Mačekom nije se uspio sastati jer je on, nakon kraćeg zadržavanja u logoru Jasenovac, bio konfiniran u rodnom Kupincu. Rapotec je uspostavio bliske kontakte i s pripadnicima tzv. Jugoslavenske revolucionarne organizacije koju su u Zagrebu osnovali mlađi, projugoslavenski orijentirani ljudi. Oni su ga – kao po nekoj vrpci – povezali i s mladim, nezadovoljnim časnicima u NDH vojsci. Od njih je poručnik Rapotec uspio dobiti propusnice za putovanja u Split i Mostar, kao i putovanja njegovih glasnika. Od svih navedenih skupina, Rapotec je dobio vrlo pozitivne ocjene za trojicu visokih prelata Katoličke crkve u NDH: đakovačkog i splitskog biskupa Akšamovića i Bonefačića te zagrebačkog nadbiskupa Stepinca. U svezi s ovim posljednjim, posebno ga je iznenadilo da su svi „protuustaški elementi“ u Zagrebu s velikim negodovanjem primali negativne komentare britanskog BBC-ja o držanju nadbiskupa Stepinca, te su od njega zatražili da izbjegličkoj vladi u Londonu kaže neka prestanu s medijskim optužbama protiv Stepinca. Zato je Rapotec s velikim nadama nastojati ugovoriti sastanak sa Stepincem što mu je, na kraju, i uspjelo
Ni Stepinca nije trebalo nagovarati da se sastane s Rapotecom, jer ga je zabrinjavalo negativno izvještavanje britanskog BBC-ja o držanju Katoličke crkve u NDH a najviše o njemu samom, kojega su optuživali da ništa ne čini za zaštitu Srba i Židova, da je ustaški kolaboracionist i sl. Znajući da riskira vlastiti život, Stepinac je pristao na sastanak s pukovnikom Rapotecom i izrazio zadovoljstvo što može razgovarati s izaslanikom izbjegličke vlade u Londonu. Prenio mu je svoje duboko negodovanje zbog događaja u NDH, te naglasio da čini sve kako bi se broj žrtava smanjio: osigurao je smještaj za 500 izgnanih slovenskih svećenika, brinuo se za 200 poljskih izbjeglica, pružio sklonište i prehranu za velik broj srpske djece i zaštitio mnoge individualne Srbe, Židove i Hrvate, koji su apelirali na njegovu pomoć.
Na primjedbu Rapoteca da bi se kao glavar Katoličke crkve u Hrvatskoj morao otvorenije izjasniti protiv ustaških zločina, nadbiskup mu je odgovorio da mu kanonsko pravo i praksa Crkve u odnosima sa svjetovnim vlastima priječe da ulazi u političke sukobe, jer je i bez toga svakog dana u opasnosti da bude uhapšen. Zato je Rapotecu dao na uvid tekstove svojih propovijedi u kojima je kritizirao ustašku vladu, koja ga se pokušavala riješiti, ali joj je, istovremeno, bilo u interesu da odnose s Katoličkom crkvom prikaže kao dobre. Osim ustaša, velik problem za Stepinca bili i mnogi pripadnici nižeg klera, pa i neki prelati koji su ga već od postavljenja za nadbiskupa hladno dočekali a nakon uspostave NDH mu, doslovno, okrenuli leđa. Prema Stepinčevim riječima, njegovi odnosi s ustaškim vlastima i s Pavelićem samo su formalni, ali problem je bio što je i Pavelić koristio “javnu diplomaciju”: tajna služba UNS nadbiskupa je neprekidno uhodila, pa se na njihovu obavijest, Pavelić često pojavljivao u isto vrijeme i na istom mjestu gdje i Stepinac, i to a s gomilom fotoreportera. Oni bi susret snimili i izvještavali medije o „srdačnom razgovoru Poglavnika i Nadbiskupa.“ !
Od konkretnih dogovora s Rapotecom, treba spomenuti da je nadbiskup pristao da u Srbiju, na adresu Crvenog križa, prebacuje financijsku pomoć za srpske izbjeglice iz NDH- Na kraju razgovora, nadbiskup Stepinac je Rapotecu iznio ocjenu da, poslije razočaranja s ustaškom državom, sve veći broj Hrvata ponovno razmišlja o „jugoslavenskom rješenju“ nacionalnog pitanja, ali na federalnim osnovama. Očigledno, Stepinac je imao svoje “izvore” i u partizanskim redovima, koji su ga izvještavali o pripremama Tita i KPJ, ali i “lijeve struje” HSS-a koja im se pridružila u šumi, na novi, federalni projekt “ZAVNOH”-ovske Hrvatske. Računajući naivno da će lijevi HSS-ovci imati ravnopravni status u odnosu na KPJ i Tita, Stepinac je zamolio Rapoteca da ove informacije prenese “ljudima u Londonu”.
Istodobno, on je naglasio i svoje protivljenje planovima zapadnih saveznika da se poslije rata uspostavi srednjoeuropska „Dunavska konfederacija“ katoličkih naroda, u koju bi bile uključene i Hrvatska i Slovenija: “Oni (tj. Foreign Office, op. D.B.) trebali bi znati – a vi im to recite – da ovdašnji katolici nikada neće prihvatiti takvo rješenje.“ Budući da se Rapotec, preko Beograda i Bugarske, spremao povući prema Turskoj, nadbiskup mu je od Bugarskog veleposlanstva u Zagrebu uspio isposlovati bugarsku vizu. Također, Stepinac je, u dogovoru s Rapotecom, uredio da se radio-stanica, skrivena na Kaptolu, prebaci negdje u okolinu Splita, odakle su britanskoj SOE, u daljnjem tijeku rata, bile emitirane brojne poruke. Nakon tromjesečnog boravka u NDH i još dva mjeseca u Sloveniji i Srbiji, u srpnju 1942., Rapotec se uspio vratiti u Kairo s nizom mikro-filmovanih izvješća koje su za njega sastavile gore navedene političke stranke i skupine iz Slovenije, NDH i Srbije, među kojima je bilo i izvješće zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca. Više od četrdeset godina kasnije, u jednom intervjuu, Stanislav Rapotec je ustvrdio da je u njegovim očima: „..Stepinac bio pravi velikan.“
Stepinčevi diplomatski izvještaji Svetoj stolici i zapadnim silama
Ubrzo nakon susreta s Rapotecom, nadbiskup Stepinac se potkraj travnja 1942. opet zaputio u Rim, u posjet Sv. Stolici, gdje je ostao 12 dana i Svetom ocu osobno podnio izvješće o stanju u Hrvatskoj. Osim ove “legitimne” diplomatske aktivnosti, čini se da je Stepinac, nakon tog posjeta, vjerojatno s odobrenjem papinske diplomacije a zacijelo i dr. Mačeka, tijekom rujna 1942., u Švicarsku – kao „pripomoć tamošnjem Crvenom križu“ – poslao svog pouzdanog suradnika, svećenika Augustina Juretića. Ustvari, Juretićev zadatak bio je da uspostavi vezu sa zapadnim obavještajnim službama i vladama te s HSS-ovim članovima jugoslavenske izbjegličke vlade u Londonu.
Kombinirajući javnu i tajnu diplomaciju, ali i obavještajno djelovanje, Stepinac je nastavio komunicirati sa Svetom stolicom i preko poslanstva NDH u Rimu. O svom izvješću od svibnja 1942., Stepinac je usmeno upoznao savjetnika u NDH-poslanstvu dr. N. Rušinovića, zaduženog za odnose sa Svetom Stolicom. On je o Stepinčevu izvještaju Svetoj stolici, 9.svibnja 1942., izvijestio ministra Lorkovića, naglašujući da mu se aktivnosti Stepinca u Vatikanu čine “apsolutno pozitivne”, jer da Stepinac podjednako osuđuje i “četnike i komuniste, kao začetnike svega zla što se zbilo u Hrvatskoj”.
Položaj u zemlji “ocjenjuje povoljno i hvali rad i nastojanje vlade” a, osobito, napore Poglavnika dr. Pavelića da se čim prije uspostavi red, kao i o njegovu vjerskom raspoloženju i korektnim postupcima prema Crkvi. Istina:”…njega su smetali stanoviti ispadi pojedinaca, ali se je uvjerio, da su to bili zbilja ispadi pojedinaca, a da vodstvo s time nije imalo nikakve veze nego samo muke da zlo, koje s koje strane došlo, spriječi”. Prema Stepinčevu mišljenju, prilagođenom da ga čuje i Poglavnik:”…ne može se i ne smije dozvoliti da bilo tko napada N.D.H. i da baca loše svijetlo na hrvatski narod, pa je zato došao u Rim da pobija laži, koje su servirane Svetoj Stolici.”
Ovdje vrijedi dodati da se Rušinović na to svoje izvješće osvrnuo i u knjizi “Moja sjećanja na Hrvatsku”, napisanoj 50-ak godina kasnije u emigraciji, ali s drugačijih pozicija. Sada se prisjetio da je – javljajući Lorkoviću o Stepinčevu raportu Papi – neke ulomke toga izvješća namjerno “prikazao ponešto ublaženo”, navodeći kako je Stepinac “branio pravo hrvatskoga naroda na samostalnu državu”, ali da je osobno bio: “u nesuglasju s režimom.”
Augustin Juretić – „podzemna diplomacija“ nadbiskupa Stepinca
Mons. Augustin Juretić, prije Drugog sv. rata djelovao je u Beogradu kao konzultor Beogradske nadbiskupije. Politički gledano, bio je na tragu Strossmayerova jugoslavenstva, pa se priklonio i politici dr. Vlatka Mačeka i HSS-ovoj strategiji sporazumijevanja s Beogradom i „dobro stajao“ na dvoru Karađorđevića. Ipak, 1939.godine, završio je u Glavnjači iz koje je, na intervenciju dvora i nekih diplomata bio pušten, nakon čega se vratio u Zagreb. Kraljevski namjesnik postavio ga odmah na dužnost konzultora Predsjedništva Biskupske konferencije NDH, a regent Pavle Karađorđević odlikovao ga je visokim ordenom „Bijeli orao.“ U Zagrebu se brzo zbližio s nadbiskupom Stepincem i postao njegov čovjek od povjerenja.
Obojica su bili protivnici ustaškog režima, pa je Stepinac, po svemu sudeći, u lipnju 1942., Juretića poslao u Rim, da britanskoj službi OSS preda jedno opširno izvješće o ustaškim zločinima, posebno u logoru Jasenovac. Teško je, naime, povjerovati da su ti materijali došli u ruke Juretića bez znanja nadbiskupa, jer se među njima nalaze i osobne poruke Stepinca Paveliću i drugim ustaškim dužnosnicima. Ovo izviješće, poznato kao „Juretić Report“, bilo je za zapadne saveznike jedno od najvažnijih svjedočanstva o tomu što se događa u NDH pod vlašću dr. Pavelića. Do tada, OSS dobivao je samo informacije od razočaranih i prebjeglih pripadnika Ustaškog pokreta, odnosno, stranih diplomata koji su održavali kontakte sa „vezama“ u Zagrebu. O „Juretić Reportu“ u svijetu prvi je pisao J. Tomashevich, a u Hrvatskoj, komentirali su ga mnogi povjesničari (Boban, Strčić, Gabelica, D. Mandić i dr.), ali često sa suprotstavljenih stajališta.
Glavni prijepor u hrvatskoj historiografiji oko “Juretić Reporta” i Stepinčeve tajne, bolje rečeno, “podzemne diplomacije” bio je u tome da li je Juretić obavještajne podatke i izvještaje o stanju u NDH, podnosio na svoju ruku ili u dogovoru s nadbiskupom Stepincem. Primjerice, I. Gabelica je polemizirajući s Lj. Bobanom, nastojao otkloniti svaku vezu između nadbiskupa Stepinca, s jedne i fra D. Mandića i mons. A. Juretića, s druge strane: ” Oni su, doduše, dostavljali toj (izbjegličkoj, op.D.B.) vladi podatke o političkim prilikama u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj”, ali “nema ni jednoga jedinog dokaza, da im je Stepinac slao bilo kakve obavještajne podatke, a pogotovo takve kojima se može škoditi hrvatskoj državi.“ Gabelica ipak priznaje da je njemačka obavještajna služba u Zagrebu 1944. počela sumnjati:“…u sadržaj Stepinčevih pisama poslanih u Švicarsku i u djelatnost švicarskoga konzulata, preko kojega se dostavljaju obavještajni podatci protivničkoj strani u ratu. Zbog toga je Hrvatska obavještajna služba, piše Helm (njemački obavještajac u Zagrebu, op.D.B.) ubacila svoje agente među osoblje konzulata i tako došla do pošiljke, u kojoj su bila dva Stepinčeva pisma i jedno pismo apostolskoga vizitatora Marconea.“
I. Gabelica opširno citira i izviješće nadbiskupa Stepinca, adresirano na papu Pija XII., iz svibnja 1943. kada je, sa svojim tajnikom dr. Stjepanom Lackovićem, opet doputovao u Rim. Tom prilikom, Stepinac je kardinalu L. Maglioneu, državnom tajniku Svete Stolice, predao 34 dokumenta, iz kojih se vidi, što je on do tada učinio za Srbe i Židove, te popratni dopis, s nadnevkom od 24. svibnja iste godine. Slično kao u izvješću iz travnja 1942., u tomu dopisu, Stepinac ističe:”…da materijal koji je Svetoj Stolici poslala srpska propaganda, služi samo tome da u očima Svete Stolice umanji ugled sadašnjeg režima u Hrvatskoj”(…)… da bi se stekao točan uvid u činjenice valja znati, da se okrutnost, na koju se žale Srbi, javila tijekom nacionalne revolucije, kad je vrijeme sa sobom donijelo neodgovorne pojedince koji su u ime vlade počinili zločine ne mareći u stvari za autoritet države ili čak često idući protiv uredbi vlade”.
Nakon što je nabrojio mnoge dobre stvari, što su ih hrvatske državne vlasti učinile, zaključio je:”…da sadašnji režim u Hrvatskoj barem izgleda pun dobre volje, koju Crkva ne može poreći.” Bojeći se za sudbinu Katoličke crkve, ako propadne NDH, Stepinac je u popratnom dopisu izrazio:”…uvjerenje da katolička crkva ne bi preživjela razdoblje okrutnog mučeništva, kad bi Hrvatska makar i jedan dan ponovno došla pod srpsku vlast”. Na kraju je napisao: “Ako je reakcija Hrvata katkad bila okrutna mi zbog toga žalimo i osuđujemo tako nešto. Ali je van svake sumnje da su takvu reakciju izazvali Srbi koji su prekršili sva prava hrvatskog naroda tijekom 20 godina zajedničkog života u Jugoslaviji. Ovo priznaju i žale uostalom mnogi ozbiljni Srbi koje ne vodi mržnja ili osveta”.
Gabeličinu ostraščenu, u biti, proustašku interpretaciju Stepinčeve tajne diplomacije i suradnje sa zapadnim obavještajnim službama, demantira Ivan Meštrović, koji se s nadbiskupom sastao u Rimu, upravo tada, u svibnju 1943. Tom prilikom, Stepinac mu je povjerio kako je:“…Papi donio sve dokumente o zlodjelima počinjenim od nacista i fašista na našem području, uključujući okupiranu Dalmaciju. On je bio potajice poslao svim župnicima poruku, da mu isto tako povjerljivo, pošalju podatke. Odazvalo ih se 85 posto, i on je sve te izvještaje stavio u torbicu za spise, te doletio u Rim, da ih preda Papi.(…)Stepinac je ovaj put bio vrlo uzrujan i ispričao mi kako su mu nacisti prije osam dana strijeljali rođenog brata zbog suradnje s partizanima. Istaknuo je kako su okupatori sve okrutniji i prilike u Hrvatskoj sve žalosnije, čemu su najvećim dijelom krive borbe između četnika i ustaša, koji su jednako okrutni, što je dovelo do dotad neviđene mržnje između Hrvata i Srba.“
Također, Stepinac je Meštroviću povjerio da jednako jezive zločine čine i ustaše i četnici, što produbljuje neviđenu mržnju između Hrvata i Srba u NDH. Zanimljivo je da dojam I. Meštrovića o sve kritičnijem Stepinčevu stavu prema ustaškom režimu, u svojim „Zapisima iz NDH“ dijeli i opunomoćeni njemački general u NDH Gleise von Horstenau, koji se s nadbiskupom često susretao, pri čemu mu se ovaj gorko žalio zbog ubojstva njegova brata Maksa, kojega su ustrijelili njemački vojnici na Žumberku, listopada 1943. Von Horstenau koji je dijelio Stepinčevu kritičnost prema ustaškom režimu, upozoravao ga je da mu:“…takvo ponašanje nije pametno i da bi se, ako nastavi tim putem, u sve mogao umiješati i Gestapo.“ Sa svoje strane, Meštrović tvrdi da je Stepincu izrazio skepsu da će njegova dokumentacija o ustaškim zločinima imati većeg učinka na Svetu stolicu, obzirom da je “polovina kardinalskog zbora sklona fašizmu.” Zbog toga je – prema Meštrovićevoj preporuci – jednu kopiju svih dokumenata pripremljenih za Papu, Stepinac predao i Myronu C. Tayloru, osobnom izaslaniku američkog predsjednika Roosevelta pri Svetoj stolici u Rimu.
Na osnovi ovih primarnih izvora, Robin Harris, u svojoj temeljitoj biografiji Stepinca, zaključuje da se nadbiskup ni u razgovoru s Meštrovićem niti kasnije, nije izjašnjavao;”… jesu li mu draži ustaše ili komunisti, iako je jasno da je položaj Crkve pod NDH bio sigurniji nego u komunističkoj Jugoslaviji. Općenito uzevši, nadbiskup je vjerovao kako su krvavi progoni koje su provodili i jedni drugi, dovodili samo do osvete i užasnih političkih posljedica. Stoga je smatrao da je autoritarni režim kralja Aleksandra, zapravo, odgovoran za stvaranje Pavelića.”
Kao svjedok Stepinčevih tajnih diplomatskih aktivnosti u razdoblju NDH, javlja se i HSS-ovski član izbjegličke vlade inž. Krnjević koji kaže, da je, obzirom na njihovo poznanstvo iz školskih dana:”…pisao iz Londona nadbiskupu Stepincu u doba rata u prvoj polovici godine 1942.” i to o stvarima za koje je držao, “da ih on u Zagrebu mora znati u hrvatskom narodnom interesu”. Prema svjedočanstvu Ilije Jukića, Stepinac je pažljivo proučavao “sve poruke koje je primao od Hrvata iz Londona”, koji su mu poručivali ”da najoštrije javno osudi strahovladu u Hrvatskoj u to doba i sve zločine, ma s koje strane oni dolazili”. Stepinac im je, navodno, odgovorio u ljeto 1942., da ne smije tako postupati, te kakve bi posljedice po opće probitke nastupile zbog “javnog i direktnog žigosanja faktora koji sad vrše faktičnu vlast nad hrvatskim narodom.“
Nastojanja Stepinca da popravi svoj “image” na Zapadu
Kao što je već navedeno, osim tajnodiplomatske, pa i „podzemne diplomacije“, nadbiskup Stepinac se sve više služio i „javnom diplomacijom“, poglavito u svojim propovijedima, ali i u „Katoličkom listu“. Poznata je, primjerice, njegova oštra kritika knjige „Buntovna krv“ Mile Budaka, u to vrijeme veleposlanika NDH u Berlinu koji je – doduše u literarnoj formi – slikovito branio zločinačku narav ustaškog režima. Navodeći njegove riječi da su Hrvati “porod vuka i arslana“, kao i da: „mirotvorstvo treba uništiti i poći novim putem od prošlosti“, Stepinac je, svjestan da je riječ o bogohulnoj kritici pacifizma, pa i onog Mačekovog, vjernike podsjetio na Isusove riječi: “Blago mirotvorcima, jer će se sinovi Božji zvati !“ Također, nadbiskup Stepinac se – potaknut i kritikama na svoj račun, što ih je emitirao BBC – javno i vrlo kritički okomio na prisilno pokrštavanje pravoslavnih Srba u NDH.
U propovijedi na dan 29.lipnja 1942., on je naglasio: “Bog nam je svjedok, da smo bili protivni svakom prisilnom stupanju u Katoličku crkvu. Ako su iskreno prešli, nisu ništa izgubili, nego su se vratili vjeri svojih djedova i danas su potpuno ravnopravni članovi Crkve Katoličke, koja ih sve bez razlike jednako ljubi.” Dalje od očiju javnosti, Stepinac je u to vrijeme primio i predstavnika srpskog Crvenog krsta iz Beograda, kojem je potvrdio da se on protivi masovnom prekrštavanju pravoslavnih Srba u NDH, ali mu je na to posjetitelj uzvratio: “Preuzvišeni, neka svi pođu, samo da spasu živote!“
Ima, međutim, dosta primjera da hrvatskim Srbima niti prekrštavanje nije pomoglo. O tome svjedoči izvještaj Berlinu, šefa njemačke policije u NDH, Hansa Helma od 21.studenog 1942., o razgovoru ustaškog dužnosnika Vilima Cecelje sa Stepincem koji mu je, na prigovor da dr. Pavelić nije zadovoljan ponašanjem Crkve i njega osobno, odgovorio da Crkva u Hrvata mora slijediti svoj put i osuđivati teroriziranje naroda, zbog kojega se samo povećava broj onih koji “odlaze u šumu“. Prema Stepincu, jedini razlog jačanja komunističkog partizanskog pokreta su nepravde i loši postupci prema Srbima, Židovima i Ciganima: “Ustaški pokret sve više poprima obilježja nacionalsocijalizma pa ga ne mogu podržati.“ Također, nadbiskup je Cecelji rekao da sve jači partizani počinju ubijati i svećenike što do tada nije bio slučaj, a to čine samo zbog terora koji se provodi, pa zato ni on više ne može podržavati Pavelićev režim.
Kada je riječ o Židovima, glavnim žrtvama Hitlerove rasističke ideologije, njih se u NDH nije moglo spašavati pokrštavanjem kao Srbe, već je Stepinac izabrao drugačiju taktiku: da pokuša spasiti bar Židove iz miješanih brakova i njihovu djecu. O tome je 6.ožujka 1943. pisao Paveliću: “Poglavniče ! Ako su u pitanju brakovi valjano sklopljeni u katoličkoj Crkvi, to ovime kao predstavnik katoličke Crkve po svojoj najsvetijoj dužnosti dižem glas i odlučno otklanjam miješanje državne vlasti u pitanje takovih brakova, koji su nerazrješivi, bez obzira na rasnu pripadnost bračnih drugova. Prema tome nijedna državna vlast nema prava te brakove razvoditi…“ U nastavku pisma, Stepinac se usudio aludirati i na činjenicu da je Pavelićeva supruga bila Židovka, pa je prosvjedovao zbog činjenice: “…da i na višim vrhovima državne uprave imade takvih brakova, koji su zaštićeni. Protiv logike je i pravednosti, da su jedni zaštićeni, a drugi prepušteni na milost i nemilost…“ .
Ovo i druga Stepinčeva pisma Paveliću, koje je neizravno prepričavao u svojim propovijedima, polučila su stanovit pozitivni rezultat kod ustaških vlasti pa je, zbog toga, početkom svibnja 1943., u Zagreb doputovao šef nacističke policije Heinrich Himmler, kako bi nadgledao i posljednje slučajeve „poštede“ hrvatskih Židova. O njegovu posjetu Zagrebu, Vatikanu je javljao opat Marcone, apostolski predstavnik za NDH: “Dok je bio ovdje, posljednji židovski stanovnici glavnoga grada i cijele Hrvatske uhićeni su i deportirani u Njemačku. Vjeruje se da ih je uhićeno oko 600. (…) Niti ja niti nadbiskup /Stepinac/ nismo propustili obratiti se ministru unutrašnjih poslova kako bismo se zauzeli za židovsku stvar. On nam je govorio da je čvrsto branio Židove pred Himmlerom, ali da je uspio spasiti samo one iz miješanih brakova…“
Kada je riječ o komunistima, Stepinac se, u proljeće 1943., odmah nakon njegova puštanja iz Jasenovca, sastao s Antom Ciligom, jednim od osnivača KPJ i vođom Proštinskog ustanka 1921., protiv talijanskog iredentizma i fašizma, ali duboko razočaranim sa staljinističkim aberacijama. Po njegovim kasnijim sjećanjima, Stepinac je, tijekom susreta, nemilosrdno osuđivao Hitlerovu Njemačku i Pavelićev ustaški režim, a prema budućnosti Hrvatske bio je optimističan. U to vrijeme, on je čvrsto vjerovao da će Hrvatska, poslije savezničke pobjede, doći u zapadnu “sferu utjecaja”, tj. da Tito, partizani i KPJ neće nikada zavladati Hrvatskom. Čuvši to, Ciliga je zaključio da Stepinac na politiku i diplomaciju gleda “ahistorijski”, da ne kažemo, naivno, da ne razumije pragmatizam velikih svjetskih sila, njihove interese i akcije a najmanje, snagu Titovog komunističkog pokreta, njegove antifašističke politike i narodno-oslobodilačke vojske. U to vrijeme, zaključuje A. Ciliga, Stepinac je ideološki i politički bio sumišljenik mađarskog kardinala Mindszetyja koji se isticao gorljivim antikomunizmom, zbog kojega će mađarski narod, poslije Drugog sv. rata, pretrpjeti mnoge političke nedaće koje su kulminirale u neuspješnoj, krvavoj revoluciji 1956.godine.
U međuvremenu, i “tajni” i „javnodiplomatski“ Stepinčevi potezi bili su zamijećeni na Zapadu, pa su, umjesto dotadašnjih kritika, zaredali pozitivni komentari, na njegov račun. Tako, Vatikanski radio, a za njim i razne radio-stanice iz savezničkih sila, kao i listovi, sve češće izviješčuju o Stepinčevim kritičkim istupima protiv ustaškog režima. Primjerice, “New York Times”, u srpnju 1943., pozitivno se osvrće na njegovu propovijed o mješovitim brakovima i o rasizmu, u kojoj je nadbiskup jasno potvrdio: “Katolička crkva ne pozna rasa koje su koje gospoduju, i rasa koje robuju. Katolička crkva pozna samo rase i narode kao tvorevine Božje, a ako koga više cijeni, to je onaj koji ima plemenitije srce, a ne jaču pesnicu. Za nju je čovjek jednako Crnac iz centralne Afrike i, kao i Europejac.“ Ni moskovski Radio Slobodna Jugoslavija nije htio zaostajati iz zapadnih medija, pa je u srpnju 1943., također pozdravio Stepinčeve riječi, kojima je „osudio barbarstvo ustaških nitkova.“
Sveta Stolica je, dakako, podržavala i usmjeravala Stepinčevu opreznu, ali sve sustavniju kritiku ustaškog režima, pa i nacifašističke ideologije u cjelini. Pri tome, papa Pio XII. često se konzultirao sa zapadnim diplomatima i vojnim predstavnicima, osobito, poslije pada Mussolinijeva fašističkog režima. Tako je, sredinom lipnja 1944., Papa primio i sina britanskog premijera, Randolpha Churchilla, koji ga je izvijestio o svojem sudjelovanju u savezničkoj vojnoj misiji pri Titovom Vrhovnom štabu. On je Svetom ocu iznio mišljenje da je građanski rat u Jugoslaviji u velikoj mjeri međuvjerski, tj.“…da pravoslavni ubijaju muslimane, a katolici pravoslavne. Churchill je papi razjasnio da je Tito jedini fokus koji može ujediniti i izmiriti sve te nesložne elemente.“ Mjesec dana kasnije, 22. lipnja 1944., Pio XII. primio je najvišeg predstavnika i „druge strane“ u ratu na teritoriju Jugoslavije, mladoga kralja Petra Karađorđevića, ali je to bilo prešućeno od javnosti.
Stepinac i Konferencija na Jalti
O Stepinčevim stajalištima u dramatičnim danima ožujka 1945., tj. Konferencije na Jalti, svjedoče njegove riječi u bazilici Srca Isusova u Zagrebu od 18. ožujka 1945., kada se neizravno osvrnuo na Jaltu i tzv.”fifty-fifty” dogovor o prostoru Jugoslavije. Pri tome, Stepinac je podsjetio na načelo, što ga je papa Pio XII. iznio još prije izbijanja Drugoga svjetskog rata, 1939.godine, prema kojemu je temeljni zahtjev pravednog i časnog mira “osiguranje prava na život i nezavisnost svih naroda, velikih i malih, jakih i slabih”, jer “volja za životom jednoga ne smije biti smrtna osuda drugoga naroda”. Zatim je to načelo primijenio na hrvatski slučaj i rekao: “Ako svi narodi imadu pravo na osiguranje života i nezavisnost, onda se ne može narivavati rješenje, kojega on svojom slobodnom voljom ne će, ni hrvatskom narodu, koji ipak sam najbolje znade što mu je na propast, a što mu je na korist”. I u poslanici hrvatskoga katoličkog episkopata od 24. ožujka 1945. hrvatski biskupi su, kao odgovor na zaključke velikih sila na Jalti, istaknuli kako “povijest svjedoči, da hrvatski narod kroz cijelu svoju tisućutristogodišnju prošlost nije nikada prestao plebiscitarno naglašavati, da se ne odriče svoga prava na slobodu i nezavisnost, koju on od srca želi i svakom drugom narodu”. Stoga nitko “nema pravo optuživati bilo kojega građanina Hrvatske Države, pa ni hrvatske biskupe, zato što poštivaju tu neodstupnu volju hrvatskoga naroda, kad on na to ima pravo i po Božjim i po ljudskim zakonima”.
Ali, samo u nekoliko narednih tjedana, Stepinac bio je prisiljen temeljito mijenjati svoje “ahistorijske”, bolje rečeno, politički nerealne stavove. Konceptualno gledajući, do ulaska Titovih partizana u Zagreb, 8.svibnja 1945., nadbiskup Stepinac je svoju “javnodiplomatsku” poziciju, od one, strogo antikomunističke, Mindszentyjeve, približio poziciji poljskog kardinala Wyszynskog, koji je pragmatičnim stavom prema novoj komunističkoj vlasti, nastojao osigurati kontinuitet Katoličke crkve u Poljskoj, ali prvenstveno, održati duhovni i politički identitet poljskog naroda.
U tom nastojanju, nakon ulaska partizana u Zagreb, Stepinac se na Jelačićevu trgu – poštujući načelo “Bogu božje, Caru carevo !” – popeo na pozornicu i, s političkim vrhom KPH i generalima NOV i POJ, pratio vojnu paradu pobjedničkih jedinica. Nekoliko dana kasnije, za održavanja prve Biskupske konferencije, na zagrebački Nadbiskupski dvor izvjesio je službenu državnu zastavu s crvenom petokrakom, a na pitanje jednog začuđenog biskupa, zašto je učinio, Stepinac je odgovorio: ”Zastava i zvijezda nisu, same po sebi, u suprotnosti s nikojom dogmom.”.
Ipak, već 17. svibnja, da bi onemogućio njegove diplomatske kontakte i političke aktivnosti, Tito je naredio da se Stepinca stavi u kućni pritvor, u kojem je ostao sve do 3. lipnja 1945. U tom razdoblju, s njim je bilo vođeno nekoliko razgovora o kojima su napravljeni zapisnici i danas dostupni u Hrvatskom državnom arhivu. To nisu bila policijska saslušanja, već neka vrsta političkih priprema za susret s Titom, koji je održan 4.srpnja u Lovačkom domu, u Tuškancu. Razgovor je, po svemu sudeći, počeo mirno i diplomatski, ali se postepeno zaoštrio, sve dok Stepinac, vidno uzrujan, nije izjurio iz prostorije. Na pitanje nekadašnjeg vođe hrvatskih Križara Lava Žnidaršića što se dogodilo, samo je kratko odgovorio: ”Razgovarali smo muški !”
U svakom slučaju, taj neuspješni političko-diplomatski “sporazum” nadbiskupa Stepinca i maršala Tita ukazuje na velika ograničenja, zapravo, nemoć diplomacije kao vještine, kada su u pitanju pregovori ratnih pobjednika i poraženih, barem u našim, zemaljskim relacijama. Naime, i Stepinac i Tito su na kraju, završili gotovo identično: s teškom bolešću tromboze i amputacijama nogu ! I politički gledano, ishod je za obojicu – gledano epohalno – bio jednako porazan: Titov projekt jugoslavenske komunističke federacije zauvijek je propao, a Katolička crkva i vjera u današnjem svijetu, najugroženija je u čitavoj svojoj povijesti.
U tom svjetlu, poslijeratna sudbina nadbiskupa Stepinca, sve do najnovijeg, današnjeg vremena, u kojem je njegovo proglašenje svetim 60 godina poslije smrti postalo prijepornim pitanjem jedne od najbizarnijih diplomatskih zavrzlama u povijesti Katoličke crkve – a u režiji Svete stolice i aktualnog Pape Franje – mogući je predmet nekog drugog članka.
